Promišljam o obrascu koji ponavljam.Ne o jednom,o mnogo njih. Na primjer prošle godine u ovo vrijeme pred blagdane koketirala sam s metaforom uskrsnuća i nakon duže pauze objavila post.Ove godine isto.Čak i kad bih copy pejstala cijeli prošlogodišnji post u potpunosti bi odgovarao mom trenutnom stanju.Sada kao i onda ne bih imala ništa posebno za reći, a najžalosnije ni ništa novo za dodati.Kako poražavajuće.No fajterica kakva jesam primorana sam izmisliti neku potpuno novo priču i ono što je najteže početi vjerovati u nju,udahnuti joj život ,učiniti je stvarnom i to sve samo zato da jednostavno preživim,da odradim karmu i da se više nikad ne moram vratiti ovdje, na Zemlju.Dobro pretjerujem malo.Moram.Drama je dio mog šarma. Trebam nešto što će prekinuti obrasce koje ponavljam i razasuti pred mene mogućnosti koje će preobraziti moj život.Trebam jedan dovoljno veliki san koji će me katapultirati iz vlastite učmalosti.
Imate li svoj san koji vas drži budnim,živim ,strastvenim,punim energije,nešto zbog čega ustajete ujutro,nešto zbog čega ste posebni,nasmijani,puni nade,nešto zbog čega vrijedi živjeti?
Sjedili smo tako ,intimno društvance na okupu u ugodnoj atmosferi i pričali o snovima..Neki su sanjali novi Audi A8,neki zgodne žene i pozamašnu svotu na računu,neki vlastiti posao koji nisu mogli pokrenuti iz raznoraznih razloga, neki potrebu da putuju svijetom,da objave knjigu ,a neki poput mene promišljali su o svojim neostvarenim i izgubljenim snovima.
Usred razgovora nekako sam shvatila da uopće više nemam san,da živim iz dana u dan kao zgubidan i da moj život po ničemu nije poseban.Nisam bila u šoku zbog činjenica o mom životu i poimanju istog no nakon dva mjeseca ,a to je danas ,zabrinuta sam zbog ravnodušnosti kojom sam zaključila cijelu tu priču da nemam san.
Pa kako uopće živiš iz dana u dan ?-napadam samu sebe u nadi da ću se probuditi,pokrenuti,živnuti-ali ne događa se ništa.
Kontempliram o svom snu kojeg nemam gledajući u lulu za hašiš koju sam kupila na buvljaku .Kraj nje se Buda cereka od uha do uha.Moj kutak za radostan trenutak,pomilsim u sebi sjetno i umorno sa laganom dozom ironije.
Možda kad nemaš više san,dogodi se Zen?-glupim pitanjima nastojim utješiti samu sebe iako znam da sve ovo uopće nema smisla.
Dobro znam razlliku kad živiš svoj san ili kad ti je život nedosanjan i to je ono što me u ovoj priči najviše boli jer sve ono što izaberem kao polovično rješenje za sreću je samo bijeg od života i ništa više.Ne vidim izlaz,ne mogu probuditi svoj san...
Trebam neku novu priču bez obrazaca sa snom zbog kojeg gorim poput baklje i osvjetljavam si put na kojem je veselo srce jedino mjerilo uspjeha.To bi bio pravi Uskrs za mene.
Uskrsni
15 travanj 2014komentiraj (5) * ispiši * #
