Znaš li za onaj osjećaj kad se sva tuga pretvori u mržnju i kad se sva bol pretvori u bijes i kad udarci jedno mogu dočarati nekakav protok energije između nas.Koprcanje u nemoći.Jauci duše koja posrće.

Kad si mi uzvratio šamar znala sam da si se i sam tako osjećao.

Toplina mojih obraza na kojima su ostali utisnuti tvoji dlanovi došapnula mi je da iskrenost između nas ipak postoji,samo je treba prihvatiti takva kakva je.

Iskreno,zarila bih ti nož duboko u srce bez oklijevanja samo kad bih znala da bih sa sigurnošću izbjegla robiju.

Već ionako vapim za slobodom uz tebe.Znam da je taj osjećaj uzajaman.Zato ti opraštam ali pamtim zauvijek.

Umjesto svake prepirke i razgovora pozivam te da zajedno pogledamo istini u oči.Primjećuješ li kako se u njenim zjenicama sve oko nas ruši?

Dom koji smo gradili samo je kula od karata.U ruševinama naša djeca krvavih ruku,zaigrana,nesvjesna svojih rana,zasada,smijehom nas obasjavaju.

Možda im naša dobra gluma neće slomiti srce(još jednom).To nam je zajednička slaba točka.

Najgore je što nemam gdje otići jer sve koje volim razasuti su po svijetu kao pijesak kojeg vjetar raznosi i isto tako baš poput mene nemaju svoj dom.

Ti si meni sve ,riječi koje sam zatočila u snježnu kuglu koja sam ti poklonila za Božić ,u kojoj ako ih malo protreseš lepršaju pahuljice, nisu samo moja ljubav prema tebi već sve ono bolno što mi značiš ti.

I kad bolje razmislim o svemu mislim da više ne mogu pronaći ni jedan razlog da te volim.

Budi sretan...

Sretan ti Božić...

Prošlo je tri,vrijeme kad i u malom gradu nastane gužva i prometni zastoj.Nisam bila raspoložena za vožnju no morala sam otići pod svaku cijenu na to druženje.

Sjela sam za volan sa nekim grčem u želucu,upalila auto i krenula preko dva kružna toka.Na drugom sam osjetila da mi se nešto neobično počelo događati.Puls mi se ubrzao,lijeva noga na kuplungu lagano mi je počela podrhtavati.Kad sam skrenula u Dugu ulicu koja vodi prema Florijanskom trgu i Gundulićevoj zapela sam u dugačkoj koloni.Automobili su nailazili sa svih strana,a kolona u kojoj sam se nalazila pomicala se za jedan centimetar.Nakon što mi se dva puta ugasio auto uhvatila me panika.

Agonija je trajala dugih deset minuta.Otvorila sam prozor i pokušala se skoncentrirati.Spontano sam otvorila reiki i zamolila anđele da upravljaju autom umjesto mene jer sam shvatila da nisam u stanju upravljati vozilom. Nakon što sam se jedva iskobeljala iz gužve primijetila sam da uopće ne kužim u kojoj sam brzini pa sam neobjašnjivo prebacivala iz prve u treću ,iz treće u prvu ,jel moguće prebaciti iz prve u treću?Jedina stvarnost koja se bila svjesna da nisam mogla pronaći ni prvu, ni drugu,ni treću.

Dok sam mahnito paničarila auto je kašljucao,stenjao i posustajao. Iza mene su trubili nervozni vozači ne shvaćajući u kakvoj se drami nalazim.Imala sam samo jednu molbu od cijelog svemira ,da živa dođem do Dragice.

Kad sam stigla pokušala sam prikriti očigledni stres koji me je orobio cijelo tijelo.Drhtala sam.Kasnila sam dobrih dvadeset minuta i osim isprike gotovo ništa nisam izustila narednih dva sata.Strahovala sam i od same pomisli da se moram odvesti doma.Oba mobitela ostavila sam kod kuće i nisam nikoga mogla nazvati da se pojadam ili izmuzem neko ohrabrenje.Put nazad nije bio ništa jednostavniji osim što na sreću nije bilo gužve. Sparkirala sam se na prvo slobodno mjesto i otrčala u stan s jednom jedinom mišlju:brlja!!!

Nisam mogla doći k sebi.Dok sam pijuckala drugu dozu lijeka pokušavala sam shvatiti što mi se dogodilo s obzirom da sam se dan prije navažala uzduž i poprijeko po cijelom gradu.Tada sam skužila poruku na mobitelu kojeg više ne koristim.Bila je od njega.

Moli za mojeg sina jer mu je danas dijagnosticiran tumor na mozgu i ide hitno na operaciju.

Svijet mi se suzio na trenutak.Poruka je poslana u vrijeme kad sam prolazila svoju agoniju na cesti nastojeći stići na druženje od kojeg upadam u stresna stanja na dan za koji kažu da je nesretan.

Upitnici prijete fatalizmom.Ova priča nema nikakvog zaključka.

Ljuta brlja poje molitve svoje.

Hoćeš li se malo brinuti o meni
Sada kada oslobađam svoju dušu
Do srži ogoljena i ranjiva.
Hoćeš li ponijeti moj teret nakratko
Da se ovaj mirisni nektar slobode
Ne prolijeva uzalud.Šteta je velika.
Ne tražim puno samo da me nahraniš
i pomiluješ kao mačku,
da spustim glavu u tvoje krilo
i sklopim solju umivene vjeđe.
Ugrij mi tijelo u postelji
Koja ne pamti san.
Isprepleti mi kosu bojama jutra
Bojama koje prkose strahu.
Dočekaj samnom mraz na lišću
Kojeg je pregazilo vrijeme.
Isprepletenim rukama
Prošetajmo kroz maglu
u kojoj vrebaju sjenke ludila.
Pogledaj duboko u mene
ogledajući se u onom što želi da se rodi.
Ako ikako možeš
ostani još malo u ovoj pjesmi koju
slovkam na koljenima.
Drago moje sanjivo dijete
Što lutaš poput mene zvjezdanim bespućima
hoćeš li se malo brinuti o meni.Molim te.

Moja iznenadna potreba da nosim štikle vjerojatno je došla od moje intimne želje da ostatak svog života svijetom hodam na prstima ,graciozno.Nikada baš nikada nisam preferirala tu mogućnost odabira obuće za sebe jer ni u jednom segmentu nisu zadovoljavale moju potrebu za udobnošću i estetikom osim eventualno da se iskoriste za dramatičnu šetnju do kreveta.Sjećam se kad sam se iz mrati prebacila u balerinke .To je isto bio jedan veliki preobražaj kad sam tražila lakoću .Tada još nisam imala ni trideset ,a sada imam taman toliko da počnem odmjeravati visinu potpetice u nastojanju da ne precijenim svoje mogućnosti u savladavanju visina.



I onda se u tu cijelu priču uplete Tešanj i karaoke.Karaoke smatram genijalnom opcijom istovremenog pražnjenja i punjenja što te u konačnici dovede u neki takozvani balans.Svaki put kad se osjećam neobično pustim si karaoke i nekoliko sati pjevam uglavnom jednu ili dvije pjesme ,a danas je izbor pao samo na Tešanj i pjevala sam ga do potpunog ganuća,do suza ,do proloma.I nisam izdržala da se ne uguram u malu crnu haljinu i obujem svoje jedine crne štikle. Volim kad mi se povežu grlena,srčana i sakralna čakra, a danas mi je to uspjelo jer se u sredini dana nađoh sevdahom razvaljena ,a to je uistinu jedan sasvim osvježavajući i dobar osjećaj punine.Kad je došao s posla samo je sa zanimanjem primjetio da mu se ta pjesma vrtjela u glavi cijelog jutra na poslu pa je zapjevao zajedno samnom bez okolišanja.Usuglasili smo se oko intonacije i podjele stihova kao i oko dionica koje pjevamo zajedno.Sastali smo se u pjesmi kao iskrena cjelina.Neprocjenjivo...

Ne razumijem što mi se zapravo događa.Osjećaji su intenzivni okrunjeni velikim životnim promjenama,odnosi definirani,uglađeni ,pristojni i u svemu tome moje raspucano srce koje bez ritma skakuće samo zato jer postoji i trenutno nema nikakvog plana.Ljubav se očituje na različite načine.Mi smo promjena koju ovaj svijet sprječava.Pobuna je neminovna.Jedan beskompromisni autobunt i jedna pomno odabrana štikla dovoljna je da se stvar pomalo rješava na obostrano zadovoljstvo.Život je kalkulacija.Ništa više.

Danas sam po prvi puta u životu u kinu pogledala 3D animaciju.Oduševio me retro dizajn 3D naočala.U sredini crtića doživjela sam flash trip i počela sam se nekontrolirano smijati do suza.Trbuh me zabolio od smijeha i suzdržavanja.Pukla sam ko kokica.Uistinu jedno genijalno iskustvo s elementima čiste navlakuše.Preporučam se za sva daljnja događanja.

Moj duh je jednostavno boemski, genijalno funkcioniram kad sam prirodna i opuštena.Hvala ti što si tu kao bih mogla postati svoja.Hvala ti.


Pusti neka srce govori
pusti nek se duša odmori (Iznad Tešnja zora sviće)


with love
D.