Jednom blogoprijatelju i solsticiju...
I tak.Malo sam se pozabavila pitanjem ovisnosti zadnjih dana stavljajući samu sebe samoj sebi na promatranje i dijagnosticirala si kroničnu ovisnost o emocijama,jeftinoj romantici,životnim šlagerima i dramama popraćenim afektivnim ispadima na granici ludila kojeg doživljavam kao ljubav.
Registrirala sam to kao bolesno stanje i odlučila se izliječiti.Dobra dva tjedna sam masakrirala onu duboko u mene urezanu Mešinu misao Mogu osvojiti svijet jednom rukom ako me ti držiš za drugu sve dok se jednog jutra nisam probudila potpuno emotivno otriježnjena i nimalo slaba, kao što se inače budim,prekasno, da sudjelujem u kreiranju novog dana.Bilo je to potpuno drugačije jutro,jasno sam osjetila razliku i uživala u osjećaju slobode reanimiranog razuma koji je kontrolirao srce.Nazvala bih to buđenjem u nekoj ravnoteži ako se izuzme da sam imala neodoljivu potrebu razgovarati sa biljkama.Mislim da to ne bi trebalo pripisivati nekakvoj uobičajenoj nestabilnosti.To je moja potreba da budem u doticaju sa prirodom na svoj način koji razumijem i volim.Tako da sam u tom procesu otišla u vrt časteći se darovima prirode.
Ne želim biti degutantna ali zar ovaj falusni oblik ljeta ne otvara apetit uspavanim strastima ?
I tako je moje liječenje krenulo nizbrdo. Stavljena na kušnju ,kušala sam, priznajem,tamo gdje mi je najslađe,u strast i putenom nepažnjom izgubila tek stečenu ravanotežu. Zatim je došao jedan praktični test nakon kojeg sam se zajapurena sladila okusom pobjedničkog poraza.Od ovisnosti jedino može biti gora sloboda jer kad je osvojiš prestaje biti važna kao takva jer živiš zapravo zbog ideje koja te pokreće,koja te drži na životu(doslovno).Treba biti blag prema sebi kad usvajaš nove životne lekcije i zato sam odlučila da na putu prema slobodi naučim ljubiti svoje lance i ne zamjerati si previše zbog toga.Baš sam se sjetila da je danas prvi dan ljeta,a to je godišnje doba u kojem sve ubrzano raste i doslovno buja ukoliko samo sebe ne spali žestinom podivljale vatre koja guta sve pred sobom.Mene vesele boje i oblici ljeta.Stiglo je jutros.Osjećam se kao Feniks. Podižem bijelu zastavu.Vežite se. Polijećemo.
Registrirala sam to kao bolesno stanje i odlučila se izliječiti.Dobra dva tjedna sam masakrirala onu duboko u mene urezanu Mešinu misao Mogu osvojiti svijet jednom rukom ako me ti držiš za drugu sve dok se jednog jutra nisam probudila potpuno emotivno otriježnjena i nimalo slaba, kao što se inače budim,prekasno, da sudjelujem u kreiranju novog dana.Bilo je to potpuno drugačije jutro,jasno sam osjetila razliku i uživala u osjećaju slobode reanimiranog razuma koji je kontrolirao srce.Nazvala bih to buđenjem u nekoj ravnoteži ako se izuzme da sam imala neodoljivu potrebu razgovarati sa biljkama.Mislim da to ne bi trebalo pripisivati nekakvoj uobičajenoj nestabilnosti.To je moja potreba da budem u doticaju sa prirodom na svoj način koji razumijem i volim.Tako da sam u tom procesu otišla u vrt časteći se darovima prirode.
Ne želim biti degutantna ali zar ovaj falusni oblik ljeta ne otvara apetit uspavanim strastima ?
I tako je moje liječenje krenulo nizbrdo. Stavljena na kušnju ,kušala sam, priznajem,tamo gdje mi je najslađe,u strast i putenom nepažnjom izgubila tek stečenu ravanotežu. Zatim je došao jedan praktični test nakon kojeg sam se zajapurena sladila okusom pobjedničkog poraza.Od ovisnosti jedino može biti gora sloboda jer kad je osvojiš prestaje biti važna kao takva jer živiš zapravo zbog ideje koja te pokreće,koja te drži na životu(doslovno).Treba biti blag prema sebi kad usvajaš nove životne lekcije i zato sam odlučila da na putu prema slobodi naučim ljubiti svoje lance i ne zamjerati si previše zbog toga.Baš sam se sjetila da je danas prvi dan ljeta,a to je godišnje doba u kojem sve ubrzano raste i doslovno buja ukoliko samo sebe ne spali žestinom podivljale vatre koja guta sve pred sobom.Mene vesele boje i oblici ljeta.Stiglo je jutros.Osjećam se kao Feniks. Podižem bijelu zastavu.Vežite se. Polijećemo.
