Dok palim svijeću na keramičkom tanjuriću brojim četvrtu godinu kako je otišla,u svom stilu, iznenada i bez pozdrava.Nikada nisam sakupila dovoljno hrabrosti da se suočim sa svim onim duboko zakopanim osjećajima koje nikada nikom nisam rekla jer mi ih je bilo previše bolno pretočiti u riječi.Od kada sam počela pisati ovaj virtualni dnevnik primjetila sam da sve ono što me progoni, nakon što dobije nekakav oblik i smisao kroz slova i misli,prestane postojati kao bolan dio mene dajući mi slobodu da se izvučem iz okova prošlosti.

Bila sam jako mala djevojčica kad je njeno mjesto zauzela prilično mlađahna žena,ljubavnica mog oca.Nakon što je moja majka u procesu razvoda doživjela napad shizofrenije,sud je odlučio da ću pripasti svom ocu.Sjećam se onog jednog poslijepodneva kada me je došla posjetiti,a moje malo srce bjesomučno je udaralo od sreće i veselja koje nisam mogla sakriti.

Ona je sjedila nasuprot mene ,njene oči molile su me da joj oprostim što odlazi u neku sasvim drugačiju životnu priču.Nisam je mogla razumjeti,nisam mogla shvatiti zašto me ostavlja no osjećala sam to cijelim svojim malim bićem.Neutješno sam plakala osjećajući gubitak koji nisam mogla objasniti riječima.Bila je to ljubav koja je neopisivo pogodila moju pomajku.Od toga dana sve se promijenilo. Tada sam naučila skrivati sve one osjećaje koji mi vežu uz nju pokušavajući zavoljeti svoju zamjensku majku.

Živjeli smo u malom mjestu.Ljudi su voljeli ružno pričati od drugim ljudima.Kako se njena bolest progresivno pogoršavala imali su nepresušni izvor tema kojima su šećerili jutarnju kavu.Slušajući sve te priče osjećala sam kako se sramim pogotovo kad bi me prisjetili da sam njezina krv.Počela sam je mrziti,izbjegavati i sve češće odgađati naše rijetke susrete.Moj otac me prepustio na brigu mojoj pomajci koja je podržavala moje odluke nikada se ne pitajući kako se zapravo osjećam.Smatrala je da me tako štiti od nje ,od svakog zla koje bi mi mogla nanijeti takva jedna luda žena.Pubertet u toj selendri u kojoj sam odrastala mi je bio najgore razdoblje mog života.Bilo je to stvarno prilično zatucano vrijeme jer takva bolest značila je iznimnu sramotu. Mojem djevojaštvu u kojem sam pupala,istraživala i zaljubljivala se odmah su prepisivali njenu promiskuitetnost i često sam puta čula ono "Ne pada jabuka daleko od stabla" što me pretvaralo u totalnog buntovnika.S vremenom sam sve više nalikovala na nekog muškog harambašu maštajući u sebi kako bi oslobađajuće bilo da je mrtva i da ne moram više slušati o toj sramoti.Nanosila sam sama sebi najviše boli na uistinu neprihvatljive načine.

Bile su to teške godine u kojima je ljubav bila okovana predrasudama,stidom i strahom od ljudi i njihove zloće.Bila sam potpuno izgubljena u svojim osjećajima prema svemu tome što mi se događalo i nisam znala kako da si pomognem.Sa petnaest godina izvadili su mi dio štitne žlijezde.Taj agresivni čin u nadolazećim godinama promijenio je moj život na neobičan način.Počela sam se zanimati za psihologiju,bolesti i mentalne obrasce koji ih uzrokuju,tražila sam način kako da si pomognem.Shvatila sam da nikada neću moći u potpunosti prihvatiti i zavoljeti sebe ukoliko je ne upoznam.Bila sam u ranim dvadesetima kad sam napokon doslovno pobjegla iz rodnog kraja i svoje "zaštitničke "obitelji koja mi to nikad nije oprostila.

Informirala sam se o shizofreniji koja je u njenom slučaju prešla u paranoidnu i naoružana hrabrošću odlučila ući u njen svijet u kojem me je dočekala s radošću.Slijedećih deset godina u kojima je postala dio mog života za mene su bile renesansa.Iako sam u tom periodu hodnik hitne,odjel psihijatrije i liječnike upoznala kao svoj džep bila sam sretna jer je u toj sveopćoj ludnici bilo mjesta za našu ljubav na način koji smo samo mi mogle razumjeti. Saznala sam mnoge neugodne obiteljske tajne koje su dugi niz godina skrivali od mene. Bila sam sretna i spokojna.U mojem srcu više nije bilo one užasavajuće praznine koja ispunjava strahom i nemirom.Više nisam obarala pogled kada bi me ljudi namjerno prisjećali tko sam i od kuda dolazim.

Onda je u njen život ušao taj jedan muškarac kojeg je upoznala za vrijeme jednog dužeg boravka u bolnici.Postali su nerazdvojni a njihova ljubav bila je razorna za njih oboje.Njeno stanje se sve više pogoršavalo i osjećala sam kako se nepovratno ponovno udaljuje od mene. Skvrčenog srca prepunog bola promatrala sam kako bolest sve više guta njenu osobnost i kako je ponovno gubim.U želji da joj pomognem postajala sam njen najljući neprijatelj i u trenutku kad se okomila na moju djecu shvatila sam da je naše zajedničko putovanje privedeno kraju.

Naredne dvije godine bile su ispunjene bolnim sjećanjima na naše zajedničke trenutke.Često sam žudila da čujem njen glas ,da nestanem u njenom zagrljaju ,da osjetim dodir njenih ruku no nisam se usuđivala napraviti prvi korak.Nije ni ona.Živjele smo na nekoliko kilometara udaljenosti,svaka umotana u svoj strah i nismo se nikada više vidjele.

Kada su mi na božićno jutro javili da je zauvijek otišla s ovog svijeta,nisam zaplakala.Rekli su mi da se ubila iako su na papirima kratko naveli da joj je zatajilo srce.Vozila sam se u svoj rodni kraj kako bih je dostojno sahranila.Prolom suza kraj njenog kovčega rastjerao je sve nazočne na svježi zrak.Dodirivala sam njene ruke tražeći u njima toplinu i utjehu.Bila je hladna i daleka.Kraj uzglavlja sam joj položila šest bijelih ruža koje su bile posljednji pozdrav moje polusestre koja nije imala snage za rastanak.Stajala sam skršena kraj njenog odra, promatrajući njeno lice dok mi se miris voska uvlačio u nosnice.

Nakon počasnog pucnja ,predali su mi barjak pod kojim je časno otišla sa ovog svijeta.Osjetila sam neku tihu radost zbog nje jer sam osjećala da je napokon slobodna.

Nakon nekoliko dana usnula sam je kako mi donosi ogroman buket crvenih ruža i najavljuje da odlazi.Kažu da sanjati ruže znači da smo iskreno voljeni.Prigrlila sam to kao neku utjehu mireći se sa činjenicom da nije moglo biti drugačije.

Svaki put kad joj zapalim svijeću nadam se da je zaslužila krila jer se iza te rastrgane osobnosti skrivala topla i nježna duša koju sam dodirnula i grlila u jednom čarobnom trenutku bliskosti koji ću nositi u svom srcu zauvijek.