Dočekala sam taj dan.
Pripremala sam se za njega,nečujno,godinama.
Skupljala sam hrabrost da živa gledam kako umire jedan dio mene.
Prihvatila sam ga kao svečanost u kojem nazdravljam svojoj iskrenosti
koja me vodi prema oslobođenju.
Odjenula sam najljepšu haljinu,
ogrnula se velom mirisne kose,u oči nastanila dvije zvijezde padalice.
Tijelo me na trenutak izdalo svojim drhtanjem,
potiho sam priznala sebi da osjećam strah.
Grčevito sam zarila prste u svemir.
Kada sam osjetila da gubim tlo pod nogama nestao je svaki otpor.
Potres je bio jak ,nemilosrdno je parao zadnje niti našeg zajedničkog tkanja.
Padala sam u užarenu utrobu zemlje iz koje je sukljao gusti dim koji je gušio nadu.
Zapekla me svaka stanica u koju je utisnuto tvoje ime.
Erupcija boli prolila je užarenu lavu, pržeći moje smrvljene kosti.
Posrtala sam,propadala,nestajala do dubine iz koje se uzdizao jedan predivni val.
Maštala sam kako jašem na tom valu,kako izranjam iz pjene poput boginje,
krijući kosom svoju nagost.
Promatrala sam ga smireno kako mi se poput utvare približava
i guta naviku koja samo postali.
Nisam se opirala.
Moje žedno tijelo vapilo je za vodom koja donosi smiraj.
Plutala sam u naručju tišine pogledom tražeći svjetlost
onih rajskih vrata koja vode u vječnost.
Izbačena na površinu koja nalikuje čistilištu, ugledala sam zvijezde na nebu.
Poželjela sam biti svemirski putnik
i na trenutak napustiti ovu opustošenu zemlju koja se mrvlia s mene.
Mislima sam dotaknula obalu Armagedona.
Poput beskućnika,moja duša,umotana u krhotine postojanja
promatrala je kako se rađa novo Sunce.
Preživjela sam.
Pripremala sam se za njega,nečujno,godinama.
Skupljala sam hrabrost da živa gledam kako umire jedan dio mene.
Prihvatila sam ga kao svečanost u kojem nazdravljam svojoj iskrenosti
koja me vodi prema oslobođenju.
Odjenula sam najljepšu haljinu,
ogrnula se velom mirisne kose,u oči nastanila dvije zvijezde padalice.
Tijelo me na trenutak izdalo svojim drhtanjem,
potiho sam priznala sebi da osjećam strah.
Grčevito sam zarila prste u svemir.
Kada sam osjetila da gubim tlo pod nogama nestao je svaki otpor.
Potres je bio jak ,nemilosrdno je parao zadnje niti našeg zajedničkog tkanja.
Padala sam u užarenu utrobu zemlje iz koje je sukljao gusti dim koji je gušio nadu.
Zapekla me svaka stanica u koju je utisnuto tvoje ime.
Erupcija boli prolila je užarenu lavu, pržeći moje smrvljene kosti.
Posrtala sam,propadala,nestajala do dubine iz koje se uzdizao jedan predivni val.
Maštala sam kako jašem na tom valu,kako izranjam iz pjene poput boginje,
krijući kosom svoju nagost.
Promatrala sam ga smireno kako mi se poput utvare približava
i guta naviku koja samo postali.
Nisam se opirala.
Moje žedno tijelo vapilo je za vodom koja donosi smiraj.
Plutala sam u naručju tišine pogledom tražeći svjetlost
onih rajskih vrata koja vode u vječnost.
Izbačena na površinu koja nalikuje čistilištu, ugledala sam zvijezde na nebu.
Poželjela sam biti svemirski putnik
i na trenutak napustiti ovu opustošenu zemlju koja se mrvlia s mene.
Mislima sam dotaknula obalu Armagedona.
Poput beskućnika,moja duša,umotana u krhotine postojanja
promatrala je kako se rađa novo Sunce.
Preživjela sam.
