“Kad bi laganje bila umjetnost, svijet bi bio pun umjetnika.”
INTRO
- Halo maleni ,što radiš ?
- Evo došao sam doma bio sam vani s dečkima na grudanju!
- Zar si sam ,gdje je tata?
- Ne znam !
- Okej budi dobar,ljubi te majka,sutra se vidimo !
- Halo dragi šta se radi?
- Spavam ,baš si me probudila!
- Aha ,a gdje je sinac ?
- Kod bake !
- Znaš baš pričala sa njim!!!
- Gdje je ?
- Kod kuće !
.......Tutu tutu tutu ..............
U zadnjih petnaest godina koliko smo zajedno otvarali smo tu temu puno puta.Svaka analiza u kojoj sam tražila logiku i objašnjenje završavala bi ne izgovorenom nadom da o tome razgovaramo posljednji puta.Godine su proletjele i ništa se nije promijenilo.Redovito se spotaknem na pokoju nespretno izrečenu laž i pokušavam shvatiti zbog čega se nastanila između nas dvoje.Bilo je tu raznih opravdanja od toga da me se želi zaštiti,ne opterećivati,da nije bilo namjerno ili jednostavno nije bilo objašnjenja.
Nisam imala snage za još jednu rudnu propitkivanja.No nisam imala snage ni za bliskost koju je nastojao kreirati nespretno se ispričavajući minijaturnom bočicom parfema.Onako po ko zna koji puta izbačena iz orbite poželjela sam napisati dizertaciju o laganju kroz koju bih dodirnula sve one psihološke elemente laganja.
Željela sam pisati o tom osjećaju izdaje ,nepovjerenja i vječitih sumnji,o tim malim slatko-gorkim, kreativnim,prozirnim,opravdanim,otkrivenim,izrečenim ,tajnovitim ,privlačnim i bolesnim lažima.Shvatila sam da ne mogu ništa napisati što bi imalo nekog smisla ili pružilo neku utjehu i objašnjenje. Odustala sam od pisanja kao što sam odustala i od osuđivanja jer patološka ponašanja traže razumijevanje.
Čekajući da proključa voda u čajniku osjetim potrebu da i sama slažem.Prekidajući svako mudrovanje tiho ali odlučno uputih otrovnu strelicu na njegovu adresu:
-Ne ponižavaj se više, bespotrebno je,ima već dugo kako te ne volim.