28.04.2006., petak
3. vazmena nedjelja: POVRATNICI IZ EMAUSA
Kako se ljudi sa sela snalaze sa svojom vjerom kada dođu u grad? Nema dvojbe da je doživljaj vjere na selu drukčiji nego li u gradu. Drukčije se doživljava Isusa na selu, a drukčije u gradu. Na selu je Isus živ: od njega i za njega se živi, a u gradu izgleda kao da je mrtav, kao da ga nema. Živi se “kao da Boga nema”. U gradu Boga “pokapaju” razne ideologije, škole, način neprirodnog življenja.I sami se vjernici u gradu pitaju što se događa s njihovom vjerom? Što se događa s njihovim životom i vrednotama. Kao da se sve drukčije vrednuje. Gdje je Isus? Je li on još živ? Da li je uskrsnuo? Prema ponašanju ljudi izgleda kao da nije uskrsnuo, kao da ne živi sa svim ljudima. Isus i Isusova istina kao da koji put odlazi sa sela u grad, a koji put iz grada u selo. Vjera se od jednih prelijeva u druge, vjera jednih pročišćava vjeru drugih. Koje je mjesto (grad ili selo) povoljnije i prirodnije za vjerovanje? Po nekima je to grad, po drugima selo. Potrebno je prepoznati uskrslog Isusa i na selu i u gradu. On se utjelovio u čovjeka, a ne u prirodu. Zato ga treba prepoznavati prvenstveno u ljudima, a njih ima u gradu i u selu. Kako se uskrsli Isus objavljuje i kako se prepoznaje danas? Ili bi se moglo reći: što je kršćanstvo danas? Uskrsnuće i kršćanstvo nisu ideologija niti neki neizdiferencirani ideal. Uskrsli Isus je stvarniji, opipljiviji. Isusova uskrsla prisutnost je opipljiva: ima meso i kosti, jede i pije, u ljudskom je obliku i liku. On živi tamo gdje žive ljudi. I to je stvarnost kršćanskog vjerovanja. To je svakodnevni život međusobnog priznavanja i uvažavanja. Kad god s drugim čovjekom dijelimo život i kruh možemo prepoznati uskrslog Isusa. To nije ideologija niti gola ideja. To je život. Uskrsli Isus ne izgleda kao “duh”. Mnogi ga baš tako predstavljaju i zamišljaju. On je tijelo. On se utjelovljuje i poslije uskrsnuća, ali sada u svakom čovjeku i u svim vremenima. Isus je opipljiva realnost i kao takav daje smisao ovoj našoj ljudskoj realnosti i povijesti. Njegova božanska postojanost spoznaje se srcem i svakodnevnicom, ne nebuloznom vizijom. Isusova se ukazanja poslije uskrsnuća događaju tamo gdje se zajednički lomi kruh, gdje se zajednički bori za život i usrećenje ljudi. On je tamo gdje je čovjek: grešnik - da ga uzdigne, sretnik - da ga podrži... Takvog Isusa - Isusa bratstva i prijateljstva - spoznali su u “Emausu”, takvog sada navještaju u “Jeruzalemu”. Ne neku ideologiju, nego stvarnost. Isusova duhovna prisutnost realnija je od opipljive stvarnosti. Pa kao što je čovjeku potrebno smirenje opipa tako mu je potrebno i smirenje njegove duše. Isusova realnost je nadrealnost koja prožima materijalnu stvarnost. A osobna materijalnost izraz je duha i duševnosti, i kao takvu ju treba vrednovati i doživljavati. Koliki je i kakav odnos duha i tijela ideologijski nam je još nepoznato, ali nam je doživljajno poznato. Jedno i drugo je naše i prožima nas. Sve nam ovo možda izgleda nevjerojatno. Skoro nam je jednostavnije i lakše vjerovati u Isusa duha nego li u Isusa čovjeka. A Isus pita: “Imate li što za jelo...?” Poslije uskrsnuća, koje je temelj kršćanskog vjerovanja, naše vjerovanje je postalo svakodnevni život, jeli ili pili, radovali se ili tugovali, Isus je s nama, uskrsnuće se događa u nama. Mi kroz dijeljenje života, i kruha utjelovljujemo Isusa i mi uskrisujemo. Kako jednostavno svijet možemo pretvarati u vječnost, kako nam se jednostavno objavljuje Bog? Tek kad se čovjek otvori drugima prepoznat će Isusa. Ako nam se još nije otkrio to znači da se ni mi nismo otvorili drugima. Možda se nekad nalazimo u svojem vjerskom zdvajanju: je li to moguće?! Ali kad počnemo lomiti kruh s “putnikom” vjera će nam postati jednostavna i Boga ćemo prepoznati u sebi u drugom čovjeku. Isus je živ i on je s nama. On je s nama u gradu i na selu. On je s nama u radosti i žalosti, kad smo dobri i kad smo loši. A otkrit će nam se kad ljubimo drugog čovjeka, jer ljubav se prepoznaje samo kroz ljubav. Fr. Marijan Jurčević, o.p. |
27.04.2006., četvrtak
O OLTARNOJ SLICI U CRKVI
Crkva kao prostor posebnog digniteta pred umjetnike koji u njoj oblikuju djelo postavlja visoke kriterije, kako u poštivanju ikonografije, tako i razine umjetničke izražajnosti; s posebnom zahtjevnosti u potrebi povezivanja s karakterom arhitekture, neovisno radi li se o zdanju dugog povjesnog trajanja ili suvremenom sakralnom objektu. Stjepan Đukić Pišta u Orehovici u crkvi Majke Božje Fatimske naslikao je velike kompozicije, prateći karakteristike prostora, iza i sa strane oltara. Likovno osmišljeno, u složenosti prikaza zadržao je ranije postojeće skulpture u prostoru, Raspetog Krista i Djevice Marije. Kipovi su bili i početna odrednica scena, orijentiri sakralnosti, uz koje je Đukić razvio scenarij sukladan značenju figura, Marije uzdignute na nebo i Krista Bogočovjeka. Okruženi povorkama ljudi, svecima, povjesnim osobama, velikanima našeg vremena i običnim pukom; svi oni prikazani bez hijerarhije, označavaju vjernički hod kroz vrijeme, privrženost Crkvi, njenoj teološkoj i moralnoj istini, s upučenošću transcendentnom. Đukić slikarskim putem označava nišu i lukove, okvire smještaja likova. Kip Marije, u uvjerljivosti fiktivne niše mjesto je sabiranja kretanja, s naslikanim anđelima koji krune Bogorodicu. Na zakrivljenim plohama s obje strane niše prikazi su zagrebačke odnosno varaždinske katedrale, te subotičke župne crkve i župnih kapela. A u čitavoj donjoj partiji reprezentativne scene brojni su likovi među kojima prepoznajemo i sv. Leopolda Mandića, sv. Marka Križevčanina, papu Ivana Pavla II., papu Benedikta XVI., kardinala Kuharića, biskupa Culeja, svećenike, autoportret samog slikara. Đukić ističe karakteristične portretne crte, no i stilizacijom ih prilagođava ukupnosti dojma i osobnosti rukopisa. Promatra likove u en face izgledu, profilu, te s leđa, uspravne i u stavu adoracije, povezanih geometriziranim plohama svjetla, vodiljama strujanja silnica u tkivu slike. Jasnim rasporedom grupa, ritmizacijom sastavnica, Đukić postiže preglednost imaginarne, u duhu stvarne procesije, simboličnih tragova svjetla, akcenata proteklog vremena i kontinuiteta vjere. Svjetlo se širi, sabire, dodiruje, lomi, otvara. Upisano je i u blagosti sjene, snage iz nadnaravnosti izvora. Mnoge figure, s razlogom, više su naznačene no opisane, znak su nebrojenih, anonimnih ljudi. Procesije su svečanosti, događaji sabranosti, posebnost duhovnog života. Đukić prenosi njihovo ozračje izabravši zanimljiv likovni postupak, sukladan vlastitom načinu slikarskog razmišljanja. Reducira boju u rasponima vrijednosti smeđeg, s tek pokojim intenzivnijim kolorističkim udarom, ostvarujući i prozračnost svjetla i segmente zasićenja bojom. Svjetlo u nijansama boje oplemenjeno je, postajući i sadržajna komponenta djela. U nanošenju boje za zidnu sliku, Đukić primjenjuje pastoznost poteza, dosižući slutnju reljefnosti na površini pune likovne tvarnosti. U kontrastiranju tamnijih i svjetlijih dijelova dosegnuta je prostornost reprezentativnog izgleda, u dojmu koji produbljuje prostor crkve u mjeri barokne otvorenosti. Veliki stil prošlosti spomenut je zbog slične osjetljivosti za prostor, kao općeg mjesta povijesti umjetnosti. Scena Marije s malim Isusom izvedena je u osebujnosti Đukićeva stila, istog tretirenja površine, primjene boje i kompozicijske čistoće. S vertikalitetom figura kojih dodir tla istovremeno naznaka je uzleta ka nebu. S istaknutim aureolama obrubljenim simboličnim zjezdama. S ukrasom u konusnosti niše, oblicima floralnog i vegetabilnog karaktera. U prikazu golgotskog martirija Đukić ukomponirava skulpturu Krista na križu, ranije postavljenu na zidu crkve. Povezuje je s grupom likova na Kalvariji, izjednačujući kromatske odrednice cjeline bojenjem korpusa. U dekorativnosti niše dominira Krist, no u nju ulazi i dio likova. Usmjereni Spasitelju s nadom uskrsnuća, jer natpis s vrha križa I.N.R.I., uz oznaku smrti, položen je uz grob. Bljesak svjetla oznaka je vječnog života, nadilaženja zemaljskog kraja. Đukić u dramatičnosti ove scene u boji i strukturi plohe, te mjeri realističnog, dosljedno prati načela svog slikarskog pristupa, tako da kompozicijska trodjelnost dobiva smisao poliptiha. Đukićevo ostvarenje u Orehovici, u marijanskom svetištu, značajan je prilog suvremenoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, djelo slikara izgrađenog stava, s nizom orginalnih rješenja, s privlačnošću u spoju intimnog i monumentalnog, razumljivo i učenom teologu i pobožnom jednostavnom čovjeku. Stjepan Đukić potvrdio se umjetničkom zrelošću u osjetljivosti tema inspiriranih Biblijom. Svom respektabilnom opusu dodao je djelo opredmećenja božanske ljubavi, kojeg se poruka mora prepoznati. Prof. Stanko Špoljarić, viši kustos Umjetničkog Paviljona u Zagrebu |
23.04.2006., nedjelja
HODOČAŠĆE U ASISSI, VATIKAN, RIM I PADOVU
17. do 23. travnja 2006.Grupa od 45 hodočasnika iz naše župe imala je radost sudjelovati na PRVOM HODOČAŠĆU NAŠE ŽUPE U RIM – koje smo organizirali povodom 35. godišnjice od početka gradnje naše župne crkve. Tih dana u Rimu i Vatikanu slavile su se tri velike obljetnice: 500. god. od izgradnje bazilike sv. Petra u Vatikanu (18. 4.) Prva godišnjica pontifikata Benedikta XVI (19.4.) , te 2759. rođendan grada Rima (20.4). Brojni su se hodočasnici okupili na Trgu svetoga Petra kako bi proslavili prvu obljetnicu papinstva Benedikta XVI., a među kojima je bilo više skupina hrvatskih hodočasnika. Sveti nas je Otac pozdravio ovim riječima: Papa je od hodočasnika zatražio da se mole za njega i da ga podupiru kako bi bio umjeren i odlučan pastir svoje Crkve, a na koncu kateheze je uputio snažan apel za mir u Svetoj zemlji te osudio strašan atentat izvršen u ponedjeljak u Tel Avivu. Kako vrijeme brzo prolazi! – kazao je papa Benedikt XVI., i danas uzbuđen kao i prije godinu dana, zbog neočekivanoga događaja, kada je 19. travnja 2005. bio pozvan služiti Crkvi kao nasljednik apostola Petra. Već je prošla godina dana otkako su, na meni neočekivan i iznenađujući način, kardinali okupljeni na konklavama izabrali moju jadnu osobu za nasljednika blagopokojnoga i voljenoga sluge Božjega Ivana Pavla II. – dodao je Sveti Otac, a potom se prisjetio prvog susreta s mnoštvom okupljenim na tom istom Trgu svetoga Petra, kada se, odmah nakon izbora, pojavio na središnjoj loži bazilike. Taj mi je susret ostao utisnut u misli i u srce, a tijekom kojega sam odmah okusio ono što sam rekao na početku svoje papinske službe: Osjećam živom svijest da ne trebam sâm nositi ono što u stvari ni ne bih nikada sâm mogao nositi. U katehezi je Sveti Otac govorio o uskrsnome otajstvu, temeljnoj i nezaobilaznoj jezgri evanđeoske poruke, koja obuhvaća Kristovu Muku, smrt i Uskrsnuće, a to se otajstvo obnavlja posebice svake nedjelje, koje su „mali Uskrs“ svakoga tjedna. Upravo se iz osobnoga susreta s uskrslim Kristom rađa vjera, te postaje zanos hrabrosti i slobode – pojasnio je Papa. To je poslanje Gospodinovih učenika svakoga doba, pa i ovoga našeg vremena; kako potiče sveti Pavao: „Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ To ne znači udaljiti se od svakodnevnih obveza, i ne zanimati se za zemaljske stvarnosti. To, naprotiv, znači oživjeti svaku ljudsku aktivnost, kako bismo bili radosni navjestitelji i svjedoci uskrsloga Krista – objasnio je Sveti Otac. Nakon pozdravâ hodočasnicima upućenima na više jezikâ, među kojima i na hrvatskome, Sveti je Otac svoje misli upravio u Svetu zemlju, gdje dva naroda ratuju već više od 50 godina, i gdje se opet oplakuju žrtve strašnoga atentata. Ne može se sličnim djelima, koja su za svaku osudu, štititi ni najlegitimnija prava nekog naroda – kazao je Sveti Otac. Neka Gospodin, Knez mira, bude blizu Izraelcima i Palestincima kako se ne bi prepustili tim tragičnim događajima, nego kako bi ponovno pokrenuli korake koji će ih dovesti do života u miru i sigurnosti, jedni pokraj drugih, kao djeca istoga Oca koji je na Nebesima – kazao je Sveti Otac. |
17.04.2006., ponedjeljak
DRUGA VAZMENA NEDJELJA - BIJELA
Čitajući u Novom zavjetu različite izvještaje o situaciji Isusovih učenika i ostalih koji su ga pratili, nailazimo na dosta sličnih situacija: bez Uskrsloga su prestrašeni, zatvoreni, bez nade, razočarani ali kad se Isus pojavi među njima, postaju radosni. Uskrsnuće je temelj naše vjere, a središnji dio ili najvažnija dimenzija uskrsnuća jesu ukazanja.Isusovo uskrsnuće dogodilo se bez svjedoka, nitko nije vidio na koji se način to dogodilo. No, to nije neki događaj na području vjere i duha, nego konkretan događaj, koji se dogodio na ovom našem terenu, u ovom svijetu i ukazanja su upravo konkretizirala uskrsnuće u našu povijest. Što se zbivalo između Uskrsloga i apostola, očevidaca? Inicijativu ima Isus. Novi zavjet govori da se Isus ukazao, on se dao vidjeti. Nikakav napor ne bi pomogao apostolima da vide Isusa. Oni su vidjeli Uskrslog zato što im se on sam dao pokazati. Uskrsli se javlja tako da ga oni vide, javlja im se i nestaje s očiju. Svako ukazanje ujedno je i opraštanje od njih, on se nalazi na putu prema Ocu, prema Uzašašću. Ukazanja se događaju na razini osobnog susreta. Isus razgovara s apostolima, jede pred njima, daje im ovlaštenja za njihovo poslanje, potiče ih i tješi. Vidjeti Uskrsloga uključuje slušanje i osobno prihvaćanje. Za one koji još nisu povjerovali u Uskrsloga nuđa se, mogli bismo reći, zadnja šansa da njihova vjera postane uskrsna – na primjeru apostola Tome. Pravi čovjek današnjice, osoba koja vjeruje samo u ono što se može ispitati i na eksperimentalni način doći do rezultata. Odakle takav otpor u njemu? Tako velika zatvorenost i tvrdoća rađaju se samo iz velike boli i razočaranja. Trpio je možda više nego ostali, te ne želi više riskirati i ponovno se razočarati. Zbog toga traži sigurne dokaze. Zatvara se u svoj jad i za njega biti mrtav manje boli, nego živjeti. I današnji čovjek odlučan, sposoban je suprotstaviti se trpljenju i smrti. U stanju je da se dade i ubiti, doduše pod uvjetom, a taj je: dokazati kako ne vjeruje u stvar za koju polaže svoj život. Trpjeti a da se ne može vjerovati i nadati, je oblik vjere našega vremena. Isus se blago prilagođava Tominu zahtjevu i svojom ga blagošću dovodi do vjere. Ne zaboravimo da je jedan od razloga što je Toma ostao sumnjičav također i u tome što nije bio u zajednici. Izdvojiti se iz Crkve, otići ili prezreti zajednicu i njezinu podršku u vjeri, uvelike nas vodi na put da u svojoj sumnji i krizi ostanemo do kraja. Možda smo u biti više vjernici, nego što mislimo. Isus šalje poruku koja vrijedi za dva tisućljeća, za svakog čovjeka, za svakoga od nas: Blago vama koji ne vidite, a vjerujete. Uz sve opasnosti za dokazima svoje vjere, Kristova je poruka naša šansa, radost i povlastica: možemo vjerovati, a da prije ne prisiljavamo Krista da nama dade vidjeti i dodirnuti. Ono što mu možemo ovdje na zemlji pokloniti jest, da, prije nego ga vidimo, povjerujemo u njega. |
14.04.2006., petak
USKRS
Uskrs je blagdan velike radosti za sve vjernike, jer je Krist uskrsnuo. Uskrs je Krist, govorili su crkveni oci. Za nas, Uskrs je sažetak čitave povijesti spasenja. Uskrs je, u biti, prijelaz, ali prije svega, Božji prijelaz. To je teološki događaj: Bog koji prelazi u Krista i spašava. On također potiče naš prijelaz iz grijeha u milost: Uskrs je prijelaz u ono što ne prolazi, odnosno prijelaz do Boga koji je jedini neprolazan.Ako želimo danas dobro živjeti Uskrs, valja učiniti ono tradicionalno čišćenje koje se nekada radilo u kućama, kada se bacalo sve ono što je bilo okrnjeno i prljavo, kao bi sve bilo novo. To se činilo prisjećajući se onoga što se događalo u židovskim kućama, kada je do vazmenoga bdijenja trebao nestati sav kvasan kruh, jer u kući nije smjelo biti ničega 'pokvarenoga'. Za Pavla je to simbol novoga života, odnosno Uskrsa. Mislim da nas je Korizma već pripravila za to, ali tko to nije učinio, dobra je ispovijed unutarnje čišćenje srca i duše, što je uvjet nužan kako bi se moglo radovati Kristovome uskrsnuću. Kristovo nas uskrsnuće potiče na razmišljanje o našemu budućem uskrsnuću, iako smo jako vezani uz sadašnjost, kao i na pitanja o tome što će biti u Raju, i kakvi ćemo biti u budućnosti. To su pitanja koja ostaju bez odgovora zbog vrlo jednostavnoga razloga. Drugi život, naime, u koji je Isus ušao svojim uskrsnućem, život je izvan vremena i prostora, a mi nismo u stanju zamisliti nešto što je izvan vremena i prostora. To bi bilo kao da govorimo o bojama čovjeku koji je rođen slijep: on ne zna ništa o bojama, jer nema te sposobnosti, ali to ne znači da boje ne postoje. Takvi smo i mi; ali, mi znademo da će drugi život biti život s Kristom, kako kaže Pavao, otići i biti s Kristom. Što ćemo raditi?, pitali su također u svoje vrijeme svetoga Augustina, a on im je odgovarao: Dosađujemo li se kada nam je dobro, kada smo zdravi? Ili, dosađuju li se dvije osobe kada proživljavaju trenutak potpune radosti; dvoje zaljubljenih kada su zajedno, ne žele li da taj trenutak postane vječnost? Raj će biti trenutak najveće radosti koji će, na našu sreću, postati vječan. Slavljenje Uskrsa liturgijski se produžuje i na slijedeći dan, odnosno na Uskrsni ponedjeljak. Taj je dan u današnje vrijeme postao više svjetovni blagdan, nego crkveni, te ujedno prigoda da se otiđe u okolicu grada, dok za onoga tko je stvarno doživio Uskrs, predstavlja nastavak uskrsne radosti. Međutim, za onoga tko ne slavi Uskrs, Uskrsni ponedjeljak nema smisla, jer označava blagdan za koji se ne zna dobro na što se odnosi. Tjedan poslije Uskrsa zove se 'In Albis' što na latinskome znači 'bijeli', jer su novokrštenici tijekom toga tjedna nosili bijelu odjeću. Vezano uz razdoblje koje traje od Uskrsnog ponedjeljka pa do blagdana Duhova, riječ je o 50 dana koji su produžetak Uskrsa. U prošlosti se, naime, govorilo o Duhovima kao blagdanu od 50 dana, a ne zadnjem danu Pedesetnice. Tijekom tog vremena Crkva poučava vjernike da se stalnim zazivanjem Duha Svetoga pripreme za njegov silazak. No, često se događa da prizivamo Duha Svetoga, ali ne mislimo stvarno na njegov dolazak, ili Ga pak zovemo, ali ne želimo da On išta mijenja u našem životu. Međutim, ako se želimo pripremiti za blagdan Duhova, trebamo Duhu Svetomu dopustiti da uđe u naš život te ga, ako je potrebno, i promijeni. Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva, koja je poslana, svjedoči i vodi potpunoj istini. U Bibliji je Duh Sveti prikazan kao vjetar, voda, oganj ili golubica, jer ga ljudi, budući da je čisti duh, ne mogu drugačije zamisliti. Sveti Augustin je za Duha Svetoga rekao da je oličenje ljubavi između Oca i Sina. Gdje je On, tu je i ljubav. Ljudi nisu svjesni koliko je potreban Duh Sveti, i zato da bi se živjelo ljudski. Kada bi bolje upoznali Duha Svetoga, možda bi onda život postao manje tmuran, prije svega za kršćane... |
SVETO TRODNEVLJE I USKRS
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva - Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća. Nadolazeći blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu."Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki). SVETO TRODNEVLJE - VRHUNAC LITURGIJSKE GODINE U svakodnevnom govoru navikli smo ubrajati u sveto trodnevlje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje, nastavlja se liturgijom Velikog petka, Uskrsnim bdjenjem, dnevnom misom na Uskrs, a završava službeno večernjom misom uskrsnog dana. Ovdje je potrebno napomenuti da je večernja misa Velikog četvrtka - u liturgiji - predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči istog. Stari su hrvatski pisci Uskrs nazvali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi "azima" koja doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljavala za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz ‘vigilija’. Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdjenje, a doslovno znači "majkom svih bdjenja". Naime, Kristova Pasha - njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću - predmet je slavljenja nedjelje, kao ‘malog Uskrsa’, ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja su se postepeno razvila upravo od Uskrsa. U ovom kratkom prikazu pokušali bismo prikazati bogatstvo liturgijskih slavlja ovih, najznačajnijih dana za svakog kršćanina. VELIKI ČETVRTAK - VEČERA GOSPODNJA Na ovaj dan, nema dnevnih sv. misa, jedino se slavi misa Večere Gospodnje koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja. U katedralama, kao matičnim crkvama svake biskupije, biskup ujutro ovoga dana slavi liturgiju sa svim svećenicima svoje biskupije. Tada se blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje se također i krizmano ulje, te ulje za ređenje svećenika. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Uvečer se slavi euharistija u svim crkvama. Nakon Ivanova izvještaja o Isusu koji za vrijeme Večere pere učenicima noge, sam predvoditelj slavlja (u nekim zajednicama) pere dvanaestorici odabranih noge i tako podsjeća sve okupljene da je euharistija upućena na život - bratsku ljubav svih kršćana koju trebaju širiti u svijet. VELIKI PETAK MUKE GOSPODNJE Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji vrhunac svake godine je Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi. Ove molitve su vrlo stare, te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekršćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljenika, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: “Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!” Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu, ili ga poljubiti. Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka "Usta moja, opjevajte" koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati - Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život. USKRSNO BDJENJE Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva ‘šuti’. Navečer se vjernici okupljaju na bdjenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Današnji obred Vazmenoga bdjenja sastoji se od službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja; euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo. Služba svjetla _ u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje bilo zgodno spomenuti simbolizam svijeće; svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta. Nakon toga se svijeća pali od blagoslovljenog ognja i nosi kroz Crkvu s tri ‘postaje’; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: “Svjetlo Kristovo”. To je epegzegetski genitiv i znači: “Svjetlo koje je sam Krist”. Na taj poklik vjernici odgovaraju: “Bogu hvala!” Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem. "Ovo je noć koja svjetlošću stupa rasprši tmine grijeha. Ovo je noć koja danas po svem svijetu one, što u Krista vjeruju, od tmina grijeha i od opačina otima, vraća milosti i pridružuje svetosti. Ovo je noć, u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao." Vazmeni hvalospjev Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući “divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju” (Rimski misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom. Iz Staroga zavjeta imamo sedam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja celebrant moli molitvu koja je povezana s pročitanim. Nakon posljednjega Starozavjetnog čitanja slijedi Slava koja se nije pjevala u vremenu korizme. Slijedi čitanje Pavlove poslanice te evanđelje o otkriću praznog groba koje nam donosi Luka. Krsna služba _ započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će zatim biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili su ih dali njihovi roditelji i kumovi. Euharistijska služba _ u Vazmenom bdjenju je vrhunac Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom euharistijskom slavlju kada nam daje samog sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenom. Posljednica Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici! Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi. Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je? "Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga, Anđele i platno bijelo u kom bješe sveto tijelo. Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje; Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje." Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja! U HRVATSKOM JEZIKU POSTOJE DVA IZRAZA: VAZAM I USKRS. JE LI OVDJE RIJEČ O SINONIMIMA I ČEMU OVA DVOJNOST? Bit ću vrlo neposredan. Kad si čestitamo, nemojmo reći: Sretan ti Vazam, nego Sretan Uskrs! To je najjednostavnija i najčišća poruka. Nešto je o tome s jezičnog stajališta vrlo dobro pisao prof. Babić u Vjesnikovoj Danici. Riječ vazam je, po svoj prilici, sinonim riječi uskrs, jer je to u čakavskom i kajkavskom narječju jedini naziv za Uskrs. No vazam smo u naše vrijeme oživjeli više zbog teoloških razloga. Vazam i vazmeno vrijeme imaju mnogo šire značenje od uskrsnog vremena. Za bit uskrsovanja u kršćanskoj vjeri, u teologiji, a onda i u svakodnevnici, vrlo je važno spojiti u jednu, nerazdjeljivu misaonu i doživljajnu cjelinu Veliki petak i Uskrs. Očito, dakle, riječ vazam pruža mogućnost da se to dvoje poveže u jedno. Tako imamo dva vida jednoga kršćanskoga otajstva: prvi je korizmeni - trpni, a drugi je uskrsni - slavljenički. ZAŠTO SE TOLIKO MIJENJA DATUM USKRSA? Uskrsni su se događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. On je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt i doživio svoj Uskrs za vrijeme toga židovskoga blagdana. On je tom blagdanu dao i konačan, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja dosiže sam prag vječnoga života. Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u svezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa. Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar (Hrvatski sabor ozakonjuje ga 1587.), istočne crkve ostaju po julijanskom kalendaru. Tako Blagdan nad blagdanima, kako se u kršćanskoj predaji zove Uskrs, nažalost ne slave svi kršćani u isti dan. Postoji sveopća težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskoga kalendara. Tomu bi mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička se Crkva na II. vatikanskom koncilu izjasnila u prilog takva kalendara, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje. B. Duda, Krist i naši svagdan USKRS "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5 - 6) Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu. "Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki). Autor: Mladen Banović |
08.04.2006., subota
CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Vazmeno otajstvo: muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista vrhunac su cijele liturgije. Ovom nedjeljom ulazimo u to otajstvo, ulazimo u Veliki tjedan. Cvjetnica je spomendan Isusovog posljednjeg ulaska u Jeruzalem. Bio je kraljevski dočekan: narod se digao na noge, djeca i starci bacali su maslinove grane na put kuda je prolazio i klicali "Hosana!" pozdravljajući svoga kralja. Kako su mogli par dana kasnije vikati: "Raspni ga!"? Velika je to zagonetka.Cjelokupni se Isusov život zgušnjava u danima Velikoga tjedna. U ovim danima u našim očima, odigrava se najveći događaj naše povijesti, a to je muka i smrt Otkupitelja ljudskoga roda. Njegova muka nije slučaj koji se dogodio stjecajem okolnosti nego događaj koji je Otac Nebeski planirao kao djelo spasenja. On je bio navješten od samog početka čovječanstva, od Adamova grijeha, i imao je obuhvatiti sve ljude grešnike. Isus je došao u naš svijet, postao nama u svemu jednak osim u grijehu; uzeo je na sebe sve naše grijehe, ušao u naše prokletstvo, umro u njemu sramotnom smrću na križu i na križ pribio zadužnicu koja nas je teretila pred Bogom. Njegova smrt je naše spasenje. On je uspostavio narušeno prijateljstvo s Bogom. U Crkvi vlada danas dvostruko raspoloženje, radost, pobjedonosno slavlje Isusova ulaska u Jeruzalem, i istodobno Isusova muka i smrt. Neka nas to dvostruko raspoloženje povede. S maslinovim i drugim grančicama, danas pratimo našega Gospodina pri svečanom ulazu u Jeruzalem. S Njim idemo u susret muci, smrti i uskrsnuću. Čovječanstvo doista ne poznaje nikoga drugoga u svojoj povijesti koji je bio kao Isus Krist. Nikada nitko nije tako govorio kao on, nikada nitko nije činio takva čudesna djela i s lakoćom kao on. Nikada nitko nije uskrsnuo od mrtvih, pobijedio smrt, opraštao grijehe, imao vlast nad nečistim duhovima samo Isus Krist. Nikada nitko u povijesti nije bio tako čist kao on da je mogao mirno reći, "Tko će me od vas okriviti za grijeh?" Zato je on pobjednik nad svime. Njega nitko nikada ne može poraziti. Tko god je s njime prijatelj, taj će uvijek uživati samo pobjedu nad svim zlima i trpljenjima. Isus je prihvatio naše grijehe, naše muke i patnje, poraze, prezire i izrugivanja, sve ono što je ljudsko, jadno, nasilno i teško, sve je uzeo na svoja leđa. I ponio u smrt. I tad je u svoj grob i u smrt pokopao sve naše patnje i zla, mržnje, nepravde i grijehe, te nas uskrisio na novi život. I sada se pred našim očima odvija cijela muka Gospodina našega Isusa Krista koju smo upravo čuli i to onako kako ju je sveti evanđelista Marko zapisao. Isusovi su neprijatelji poveli dvostruki proces protiv njega da ga osude. Religiozni je proces vodio veliki svećenik, a politički, rimski upravitelj Poncije Pilat. Zanimljivo je kako su se na istom zadatku susreli ljudi protivnih mišljenja i stavova, ljudi koji su jednostavno mrzili jedni druge. Mržnja prema Bogu i svemu što koristi čovjeku bila je motiv njihovog zajedničkog djelovanja. Unatoč svega toga, naš Spasitelj podnosi muku i sramotu križa kako bi nam u potpunosti pokazao koliko nas zapravo voli. Možda u takvim trenucima ostajemo zapanjeni i zbunjeni tražeći odgovor na pitanje kako da mi reagiramo. Kao i Isus i mi moramo nositi bolesti, teškoće i prezire ljudi, trpjeti progonstva, zarobljeništva, ranjavanja, ismijavanja, i nerazumjevanje svijeta prema nama. Kršćanin nije oslobođen patnje, grijeha i trpljenja. No, kršćanin u snazi Isusa Krista kao Isus može pobijediti patnju, trpljenje, zlo, može uskrisiti iz svega toga, već na ovom svijetu može postati pobjednik nad svime što je zlo, mraćno i užasno. S našim dobrim djelima, s našim pobjedama nad grijehom, pohrlit ćemo pred njega i s njime ćemo ući u nebesku radost. Križ, i samo križ otvorit će i nama vrata do nebeske slave. Ne smije se zaustaviti na križu, nego poći dalje do Uskrsa. Ne zaustaviti se, dakle, na svojoj patnji, nego gledati pobjedu nad patnjom, uskrsnuće od mrtvih, život vječni. Važno je da imaš povjerenja u Isusa Krista. Kao što dijete ima povjerenja u oca, kao što pacijent ima povjerenja u liječnika. Dok moraš prolaziti kroz trpljenja, dok moraš biti slab i jadan, gledaj u Isusa da bi bio siguran da ćeš se izvući, da ćeš opet ući u svijetlo i da ćeš opet biti zdrav i čestit čovjek. Tako ćeš shvatiti i da je Crkva istodobno grešna i sveta. Ako je ljudska, ona je grešna, ako je Božja, ona je sveta. Ali, kao što Isusov križ i uskrs idu zajedno, tako su grešnost i svetost Crkve zajedno. To je isti Isus koji sve nas nosi, koji preko svećenika i Crkve propovijeda, koji dijeli sakramente da bi i ti i ja živjeli. Unatoč grešnosti, Crkva svakog čovjeka sigurno vodi na cilj, u život vječni. To je smisao Cvjetnice. Patnja i pobjeda. |
07.04.2006., petak
SVEČANO OBILJEŽEN 8. TRAVNJA – DAN ROMA
U Osnovnoj školi Orehovica, koju pohađa oko preko stotinu Romske djece iz obližnjih naselja, svečano je u petak 7. travnja 2006. godine obilježen SVJETSKI DAN ROMA. U prigodnom programu pod vodstvom svojih učitelja zajedno su sudjelovala djeca Roma i Hrvata te tako dali zajednički doprinos obilježavanju ovog važnog praznika za Rome. Sve nazočne, među kojima je bilo mnoštvo roditelja i učenika na početku je u ime g. ravnatelja pozdravio psiholog škole g. Davor Kosec, istaknuvši pozitivne pomake koji su posljednjih godina vidljivi što se tiče obrazovanja Romske djece u Osnovnoj školi Orehovica. Čestitajući nazočnima praznik, zaželio je da se pozitivna dostignuća nastave i dalje kako bi i uz obostrano zalaganje i roditelja i učitelja, osnovno obrazovanje djece Roma u školi Orehovica donosilo sve bolje i bolje rezultate. Romski pomagač u Osnovnoj školi Orehovica g. Dragan Ignac ukratko je iznio povijest obilježavanja Svjetskog dana Roma, koji se slavi od 1971. godine kada je u Londonu održan svjetski Kongres Roma, a u Hrvatskoj se počeo obilježavati od godine 1990, i prvi su ga počeli slaviti Romi u Međimurju. Istaknuo je kako je stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske pomoglo da se Romi aktivnije uključe u društvenu zajednicu, te da je Hrvatska država dala mogućnost Romima da ravnopravno sa svim ostalim narodima odlučuju o važnim pitanjima za sam opstanak i bolji suživot u lijepoj nam domovini. Očit je napredak posljednjih godina na svim poljima života, a isto tako i u političkom odlučivanju u kojem i Romi imaju svoje predstavnike. Kao gorući problem spomenuo je obrazovanje Roma , koje je nisko ili gotovo nikakvo, s nadom da će se i sami Romi potruditi kako bi se uključili u obrazovni sustav što bi pomoglo da se još više uključe u današnji život hrvatskog društva. Svakako da pritom ne smiju zanemariti svoju vlastitu kulturu, običaje i jezik jer je to njihova prepoznatljivost u svijetu a i naše nacionalno bogatstvo. Najavivši prigodni program učenika, u kojem su sudjelovala djeca od predškolske dobi do viših razreda škole zahvalio je svima koji se svojim trudom doprinijeli obilježavanju ovog značajnog Romskog praznika. Osim djece u programu je sudjelovao i Romski glazbeni sastav «ZLATNA KORITA» dajući tako poseban ugođaj ovoj prvoj proslavi SVJETSKOG DANA ROMA u Osnovnoj školi Orehovica. |
HIMNA SUSRETA HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI - PULA 2006.
Na biskupijskom susretu u Svetom Petru u Šumi predstavljena je himna Susreta hrvatske katoličke mladeži. Riječ je o skladbi "Kap jedna mala" za koju su tekst napisali Kristina Jurman i Angela Jeličić, glazbu potpisuju Kristina Jurman, Angela Jeličić i Olja Dešić, a izvodi je Poklon i gosti iz riječke skupine En Face.KAP JEDNA MALA (KRISTINA JURMAN – ANĐELA JELIČIĆ) Kap jedna mala s neba silazi, Stvoritelj svijetu novom dušom prilazi, Duša ta u tvoje srce je sjela, Raste i sprema se za velika djela. Dlanovi jaki ali što raditi? Velike ruke - koga grliti? Korak ti čvrst ali kuda hodati? Srce već lupa – koga voljeti? ČUVAJ TU KAP, PRETVORI JE U SLAP, S NAMA POTECI KA BESKRAJNOJ RIJECI, ONA NAS VODI U DIVNOJ SLOBODI, PJEVAM I MOLIM DOK SRCE VIČE: VOLIM! Dlanovi jaki ali što raditi? Velike ruke – koga grliti? Srce već lupa – koga voljeti? Pitanja mnogo, koga pitati? Stvoritelj tvoj te pogledom prati, Spreman je pravi odgovor ti dati, Otvori sva čula – istinu traži, Da vjeruješ u dobro – to svijetu pokaži! ************************************************************ Notni zapis i download mp3 naći ćeš - OVDJE Poslušaj: KAP JEDNA MALA - OVDJE |
Lipanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (9)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (11)
Kolovoz 2007 (11)
Srpanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
DRAGI PRIJATELJI!
Hvaljen Isus i Marija!
Dobro došli na stranice ŽUPE MAJKE BOŽJE FATIMSKE OREHOVICA
Trenutno posjetitelj/a.
RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:
ŽUPNE AKTIVNOSTI:
ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati
Free Web Site Counter
...klikni pa vidi, možda ti se svidi...
VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE
UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA