Crkva kao prostor posebnog digniteta pred umjetnike koji u njoj oblikuju djelo postavlja visoke kriterije, kako u poštivanju ikonografije, tako i razine umjetničke izražajnosti; s posebnom zahtjevnosti u potrebi povezivanja s karakterom arhitekture, neovisno radi li se o zdanju dugog povjesnog trajanja ili suvremenom sakralnom objektu.
Stjepan Đukić Pišta u Orehovici u crkvi Majke Božje Fatimske naslikao je velike kompozicije, prateći karakteristike prostora, iza i sa strane oltara. Likovno osmišljeno, u složenosti prikaza zadržao je ranije postojeće skulpture u prostoru, Raspetog Krista i Djevice Marije. Kipovi su bili i početna odrednica scena, orijentiri sakralnosti, uz koje je Đukić razvio scenarij sukladan značenju figura, Marije uzdignute na nebo i Krista Bogočovjeka. Okruženi povorkama ljudi, svecima, povjesnim osobama, velikanima našeg vremena i običnim pukom; svi oni prikazani bez hijerarhije, označavaju vjernički hod kroz vrijeme, privrženost Crkvi, njenoj teološkoj i moralnoj istini, s upučenošću transcendentnom. Đukić slikarskim putem označava nišu i lukove, okvire smještaja likova. Kip Marije, u uvjerljivosti fiktivne niše mjesto je sabiranja kretanja, s naslikanim anđelima koji krune Bogorodicu. Na zakrivljenim plohama s obje strane niše prikazi su zagrebačke odnosno varaždinske katedrale, te subotičke župne crkve i župnih kapela. A u čitavoj donjoj partiji reprezentativne scene brojni su likovi među kojima prepoznajemo i sv. Leopolda Mandića, sv. Marka Križevčanina, papu Ivana Pavla II., papu Benedikta XVI., kardinala Kuharića, biskupa Culeja, svećenike, autoportret samog slikara. Đukić ističe karakteristične portretne crte, no i stilizacijom ih prilagođava ukupnosti dojma i osobnosti rukopisa. Promatra likove u en face izgledu, profilu, te s leđa, uspravne i u stavu adoracije, povezanih geometriziranim plohama svjetla, vodiljama strujanja silnica u tkivu slike. Jasnim rasporedom grupa, ritmizacijom sastavnica, Đukić postiže preglednost imaginarne, u duhu stvarne procesije, simboličnih tragova svjetla, akcenata proteklog vremena i kontinuiteta vjere. Svjetlo se širi, sabire, dodiruje, lomi, otvara. Upisano je i u blagosti sjene, snage iz nadnaravnosti izvora.
Mnoge figure, s razlogom, više su naznačene no opisane, znak su nebrojenih, anonimnih ljudi. Procesije su svečanosti, događaji sabranosti, posebnost duhovnog života. Đukić prenosi njihovo ozračje izabravši zanimljiv likovni postupak, sukladan vlastitom načinu slikarskog razmišljanja. Reducira boju u rasponima vrijednosti smeđeg, s tek pokojim intenzivnijim kolorističkim udarom, ostvarujući i prozračnost svjetla i segmente zasićenja bojom. Svjetlo u nijansama boje oplemenjeno je, postajući i sadržajna komponenta djela. U nanošenju boje za zidnu sliku, Đukić primjenjuje pastoznost poteza, dosižući slutnju reljefnosti na površini pune likovne tvarnosti. U kontrastiranju tamnijih i svjetlijih dijelova dosegnuta je prostornost reprezentativnog izgleda, u dojmu koji produbljuje prostor crkve u mjeri barokne otvorenosti. Veliki stil prošlosti spomenut je zbog slične osjetljivosti za prostor, kao općeg mjesta povijesti umjetnosti.
Scena Marije s malim Isusom izvedena je u osebujnosti Đukićeva stila, istog tretirenja površine, primjene boje i kompozicijske čistoće. S vertikalitetom figura kojih dodir tla istovremeno naznaka je uzleta ka nebu. S istaknutim aureolama obrubljenim simboličnim zjezdama. S ukrasom u konusnosti niše, oblicima floralnog i vegetabilnog karaktera.
U prikazu golgotskog martirija Đukić ukomponirava skulpturu Krista na križu, ranije postavljenu na zidu crkve. Povezuje je s grupom likova na Kalvariji, izjednačujući kromatske odrednice cjeline bojenjem korpusa. U dekorativnosti niše dominira Krist, no u nju ulazi i dio likova. Usmjereni Spasitelju s nadom uskrsnuća, jer natpis s vrha križa I.N.R.I., uz oznaku smrti, položen je uz grob. Bljesak svjetla oznaka je vječnog života, nadilaženja zemaljskog kraja. Đukić u dramatičnosti ove scene u boji i strukturi plohe, te mjeri realističnog, dosljedno prati načela svog slikarskog pristupa, tako da kompozicijska trodjelnost dobiva smisao poliptiha.
Đukićevo ostvarenje u Orehovici, u marijanskom svetištu, značajan je prilog suvremenoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, djelo slikara izgrađenog stava, s nizom orginalnih rješenja, s privlačnošću u spoju intimnog i monumentalnog, razumljivo i učenom teologu i pobožnom jednostavnom čovjeku.
Stjepan Đukić potvrdio se umjetničkom zrelošću u osjetljivosti tema inspiriranih Biblijom. Svom respektabilnom opusu dodao je djelo opredmećenja božanske ljubavi, kojeg se poruka mora prepoznati.
Prof. Stanko Špoljarić, viši kustos Umjetničkog Paviljona u Zagrebu
Post je objavljen 27.04.2006. u 18:19 sati.