Cerovac komentira

31.10.2007., srijeda

Biskup dr. Janko Šimrak (6)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH Piše: Stipan Bunjevac Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu Hladnokrvno partizansko pogubljenje svećenika »Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije.« Grkokatolički svećenik Nenad Gavrilović U nastavku ispitivanja grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak potanko je isljednicima Ozne opisao kako je bilo organizirano upravljanje samostanskim imanjem Lepavine nedaleko od Križevaca i kako se njime raspolagalo: »Manastirskim imanjem je i dalje upravljao spomenuti Milan Zobundžija kao povjerenik Ministarstva Seljačkoga gospodarstva, koje ga je i dalje po svojim organima nadziralo. Dohoci imanja, koje je bilo jako zapušteno, bili su upotrebljavani za uzdržavanje crkve, manastira, groblja, paroha. Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije. Iz računa Lepavine i biskupije to se može točno vidjeti. Na pamet znam, samo to, da je za uzdržavanje pitomaca i pitomica dala Lepavina jednom u godini 1942. nešto oko 50 hvati goriva, u godini 1943. tri voza krumpira i voz kukuruze u klipu i ništa više. Uprava biskupije je u Lepavinu uložila veće svote iz svojih temeljnih glavnica, kako se to može vidjeti iz knjige primitaka i izdataka« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Nevina krv na rukama historiografskih hulja Dakako, biskup Šimrak je iznio i nekoliko osnovnih vjerskih podataka o lepavinskoj župi: »U parohiji Lepavina bilo je 1942. god. vjernika oko 2000... Niko nije obavio formalnoga prijelaza. Parohiju sam lično pohodio tri puta.« Budući da su u međuvremenu počele stizati i zamolbe pravoslavnih vjernika iz okolnih lepavinskih sela za primitak u Križevačku biskupiju, biskup Šimrak ih je privremeno sve morao staviti pod jurisdikciju župe Lepavina, jer nije imao dovoljan broj svojih svećenika: »Lepavini su priključeni vjernici u Vel. i Malom Pogancu. Formalnih prelaza nije bilo nego se samo nastavio rad u dušobrižničkoj službi. Parohom je postavljen Nenad Gavrilović, rodom iz Gline. On je kao svršeni šestoškolac gimnazije prešao još godine 1926. na katoličku vjeru u zapadnom obredu u Glini, i to sam jedini iz svoje familije. Htjeli su ga poslati na studij bogoslovije u Šibenik biskupu dru Mileti, ali je taj odvratio da on po obredu pripada Križevačkoj biskupiji. Tako je negdje, deset godina nakon prelaza, počeo učiti bogosloviju u Senju i Ljubljani i bio 1939. rukopoložen za prezvitera i bio postavljen za duhovnoga pomoćnika u Sošicama u Žumberku, gdje je ostao do proljeća 1941. Godine 1941. ubili su mu ustaše staroga oca u Glini. Sestra Nevenka jedva se spasila bijegom i zaklonila u Križevcima u biskupiji. Brat Nenada Gavrilovića Mića bio je od početka u Narodno-oslobodilačkom pokretu.« Citirani odlomak još jednom potvrđuje kako je biskup Šimrak bio u prilično nezavidnom položaju pred Ozninim istražiteljima. Nije se, kao što je već rečeno, smio služiti nikakvim službenim dokumentima ili privatnim zabilješkama, pa je iznosio činjenice tek po sjećanju, što je moglo dovesti pod upitnik njihovu vjerodostojnost. Tako mu se i u slučaju grkokatoličkog svećenika Nenada Gavrilovića, Srbina po nacionalnosti, rođenog 12. travnja 1911. u Glini od pravoslavnih roditelja Josifa i Kate r. Dmitrović, potkralo nekoliko pogrešaka. On je prema Knjizi ređenika Križevačke biskupije, u kojoj su pomno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, njihovim dužnostima, promaknućima, pothvatima i sl. od rođenja do smrti, »katolištvo prihvatio u Celju 31. I. 1925«, a ne 1926. kako je to iznio Šimrak. Nije bio oženjen a za svećenika ga je zaredio 12. srpnja 1938. ondašnji križevački biskup dr. Dionizije Njaradi, a ne g. 1939, kako se to opet krivo sjeća biskup Šimrak. Mladi je Gavrilović uz silno mnoštvo obveza u Lepavini i okolici morao prema Šimrakovoj odluci od 3. lipnja 1942. preuzeti i župu Bolfan kod Ludberga i njezinu filijalu Čukovec: »Potpisani Apostolski Administrator Križevačke Biskupije ovime određuje da g. Nenad Gavrilović preuzme grkoistočnu parohiju u Bolfanu sa fil. u Čukovcu sa svim njezinim pokretnim i nepokretnim imetkom, tj. crkvom, parohijskim domom, gospodarskim zgradama, zemljištem i raspoloživom imovinom, i da je pripoji Križevačkoj Biskupiji na osnovi želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« No, čini se da su te nove obveze ipak prelazile granice Gavrilovićevih mogućnosti, te je ubrzo upravljanje Bolfanom i Čukovcem povjereno Feliksu Bilenkiju, župniku iz Plavšinaca. Svejedno je to bio sasvim dovoljan razlog historiografskim huljama da Nenada Gavrilovića optuže za najteže zločine i opravdaju njegovo hladnokrvno, bezrazložno i pravno potpuno neutemeljeno pogubljenje od partizana 13. prosinca 1944. Nenadu nisu pomogle ni činjenice da je bio Srbin, da je stalno bio sumnjičen od ustaša, da su mu ustaše ubili oca, da mu je brat bio u partizanima, da je pomagao svima koliko je mogao, da je bio uhićen od Nijemaca, da je sestri, koja je bila s njime, prijetila stalna pogibelj i sl. Iako je teško dokazati, izgleda da mu partizani nisu mogli oprostiti najteži »grijeh« - što je kao Srbin bio katolički svećenik! Njegovom nevinom krvlju okrvavljene su ne samo ruke partizanskih egzekutora (koji, dakako, nikada i nikome nisu odgovarali za počinjeni zločin, nego su kasnije, najvjerojatnije, zaslužili »boračku« mirovinu), nego i tobožnjih znanstvenika, od kojih je vrijedno spomenuti »najpoznatijeg«, Viktora Novaka, koji u knjizi »Magnum crimen« na str. 775 piše: »U otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine učestvuje i Nenad Gavrilović, koji je po naređenju svoga biskupa Janka Šimraka, jednoga iz Odbora trojice preuzeo srpsku parohiju u Bolfanu sa filijalom u Čakovcu (sic! - tj. Čukovcu, op. S. B.)«, i donosi citiranu Šimrakovu odredbu izostavljajući ključnu rečenicu: »...na osnovu želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« Na tu se krivotvorinu nadovezuje i dr. Dragoljub Živojinović u »Barbarstvu u ime Kristovo«, te s priličnom dozom osebujne mašte na str. 721 »otkriva« tobožnje stvarne razloge Šimrakova preuzimanja spomenutih župa: »U toj jagmi, naprimjer, apostolski administrator grkokatoličke Križevačke biskupije dr. Janko Šimrak pokušava da ugrabi bivšu parohiju u Bolfanu prije nego što se nje dokopaju agresivni rimokatolički svećenici.« »Za njihovu nevinost posjedujem dokaze!« Za razliku od toga biskup Šimrak daje isljednicima Ozne potpuno suprotno svjedočanstvo o mučeniku Nenadu Gavriloviću i njegovoj djelatnosti:»Od početka godine 1942. do konca 1943., kako je dugo djelovao u Lepavini u dušobrižničkoj službi, nije po raštrkanoj parohiji, koja je u to vrijeme obuhvaćala tri parohije, vršio zdušno samo crkvene obrede i služio svete liturgije, nego je na svakom koraku i u svakoj prilici zaštićivao narod. Pred Bogom svjedočim da mi se gorko tužio na ustaše i njihov postupak u cijelom onom kraju i da je uvijek strahovao da će njega i sestru mu Nevenku ustaše ubiti. Svaki put, kad je bio u Križevcima, ostavio je uz usmeni izvještaj i pismeni. Svi ti izvještaji nalaze se u biskupskom arkivu. Iz njih se vidi do kakve je napetosti došlo izmedju njega i ustaša. Sva ta njegova izvješća je potpisani prevodio na latinski jezik i slao Svetoj Stolici. Tako je posljednje opširno izvješće poslano u svibnju 1944. Ono je na žalost kasno stiglo na svoje mjesto radi komunikacijskih prilika. Godine 1943. u zimi su Nijemci, koji su u to vrijeme iz Križevaca, vodili akciju u Lepavini, uhapsili Nenada Gavrilovića zajedno s njegovom sestrom Nevenkom i pustili ih na slobodu istom na intervenciju potpisanoga. Optužili su ga da je partizanski špijun. U tom pogledu se pozivam kao na svjedoke: Gjuru Danilovića iz Lepavine, Luku Devića iz parohije Lepavina, na dra Gabru Bukatko, kanonika i na druge, koje će ovi svjedoci imenovati. Oni će dati svjedočanstvo o djelovanju i radu Nenada Gavrilovića i njegove sestre Nevenke u Lepavini i njihovom političkom držanju. Poznata je naime stvar da je Nevenka Gavrilović u Križevcima u ustaškim redovima bila sumnjičena kao partizanka i da je u svoje vrijeme bila na partizanskom ženskom kursu u Koprivnici.« Iz Šimrakova svjedočenja od 11. svibnja 1945. može se saznati kako partizani svejedno nisu poštedjeli ni Nenadovu sestru: »Za svećenika Nenada Gavrilovića svojom glavom jamčim da je nevin ubijen od partizana. A isto je tako nevina osudjena i njegova sestra Nevenka na tri godine prisilnog rada. Za njihovu nevinost posjedujem dokaze u svom arkivu, a to su pisma Gavrilovića upravljena na mene protiv klanja ustaša...« Drevni lepavinski samostan i crkva nisu, nažalost, uspjeli biti sačuvani jer su ih razrušili bombe njemačkih zrakoplova u ljeto 1943. Biskupa Šimraka ta je vijest teško pogodila a njemu je jedino preostalo da bezuspješno prosvjeduje: »Prosvjed o bombardiranju manastira upravio sam sa opširnim izvještajem na vlasti NDH i to na Zastupstvo kod Poglavnika, na ministarstvo vojske, unutarnjih poslova, veliku županiju u Bjelovaru i t.d.« Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.10.2007., utorak

Biskup dr. Janko Šimrak (5)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH Piše: Stipan Bunjevac Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu Hladnokrvno partizansko pogubljenje svećenika »Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije.« U nastavku ispitivanja grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak potanko je isljednicima Ozne opisao kako je bilo organizirano upravljanje samostanskim imanjem Lepavine nedaleko od Križevaca i kako se njime raspolagalo: »Manastirskim imanjem je i dalje upravljao spomenuti Milan Zobundžija kao povjerenik Ministarstva Seljačkoga gospodarstva, koje ga je i dalje po svojim organima nadziralo. Dohoci imanja, koje je bilo jako zapušteno, bili su upotrebljavani za uzdržavanje crkve, manastira, groblja, paroha. Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije. Iz računa Lepavine i biskupije to se može točno vidjeti. Na pamet znam, samo to, da je za uzdržavanje pitomaca i pitomica dala Lepavina jednom u godini 1942. nešto oko 50 hvati goriva, u godini 1943. tri voza krumpira i voz kukuruze u klipu i ništa više. Uprava biskupije je u Lepavinu uložila veće svote iz svojih temeljnih glavnica, kako se to može vidjeti iz knjige primitaka i izdataka« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Nevina krv na rukama historiografskih hulja Dakako, biskup Šimrak je iznio i nekoliko osnovnih vjerskih podataka o lepavinskoj župi: »U parohiji Lepavina bilo je 1942. god. vjernika oko 2000... Niko nije obavio formalnoga prijelaza. Parohiju sam lično pohodio tri puta.« Budući da su u međuvremenu počele stizati i zamolbe pravoslavnih vjernika iz okolnih lepavinskih sela za primitak u Križevačku biskupiju, biskup Šimrak ih je privremeno sve morao staviti pod jurisdikciju župe Lepavina, jer nije imao dovoljan broj svojih svećenika: »Lepavini su priključeni vjernici u Vel. i Malom Pogancu. Formalnih prelaza nije bilo nego se samo nastavio rad u dušobrižničkoj službi. Parohom je postavljen Nenad Gavrilović, rodom iz Gline. On je kao svršeni šestoškolac gimnazije prešao još godine 1926. na katoličku vjeru u zapadnom obredu u Glini, i to sam jedini iz svoje familije. Htjeli su ga poslati na studij bogoslovije u Šibenik biskupu dru Mileti, ali je taj odvratio da on po obredu pripada Križevačkoj biskupiji. Tako je negdje, deset godina nakon prelaza, počeo učiti bogosloviju u Senju i Ljubljani i bio 1939. rukopoložen za prezvitera i bio postavljen za duhovnoga pomoćnika u Sošicama u Žumberku, gdje je ostao do proljeća 1941. Paroh Nenad Gavrilović Godine 1941. ubili su mu ustaše staroga oca u Glini. Sestra Nevenka jedva se spasila bijegom i zaklonila u Križevcima u biskupiji. Brat Nenada Gavrilovića Mića bio je od početka u Narodno-oslobodilačkom pokretu.« Citirani odlomak još jednom potvrđuje kako je biskup Šimrak bio u prilično nezavidnom položaju pred Ozninim istražiteljima. Nije se, kao što je već rečeno, smio služiti nikakvim službenim dokumentima ili privatnim zabilješkama, pa je iznosio činjenice tek po sjećanju, što je moglo dovesti pod upitnik njihovu vjerodostojnost. Tako mu se i u slučaju grkokatoličkog svećenika Nenada Gavrilovića, Srbina po nacionalnosti, rođenog 12. travnja 1911. u Glini od pravoslavnih roditelja Josifa i Kate r. Dmitrović, potkralo nekoliko pogrešaka. On je prema Knjizi ređenika Križevačke biskupije, u kojoj su pomno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, njihovim dužnostima, promaknućima, pothvatima i sl. od rođenja do smrti, »katolištvo prihvatio u Celju 31. I. 1925«, a ne 1926. kako je to iznio Šimrak. Nije bio oženjen a za svećenika ga je zaredio 12. srpnja 1938. ondašnji križevački biskup dr. Dionizije Njaradi, a ne g. 1939, kako se to opet krivo sjeća biskup Šimrak. Mladi je Gavrilović uz silno mnoštvo obveza u Lepavini i okolici morao prema Šimrakovoj odluci od 3. lipnja 1942. preuzeti i župu Bolfan kod Ludberga i njezinu filijalu Čukovec:»Potpisani Apostolski Administrator Križevačke Biskupije ovime određuje da g. Nenad Gavrilović preuzme grkoistočnu parohiju u Bolfanu sa fil. u Čukovcu sa svim njezinim pokretnim i nepokretnim imetkom, tj. crkvom, parohijskim domom, gospodarskim zgradama, zemljištem i raspoloživom imovinom, i da je pripoji Križevačkoj Biskupiji na osnovi želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« No, čini se da su te nove obveze ipak prelazile granice Gavrilovićevih mogućnosti, te je ubrzo upravljanje Bolfanom i Čukovcem povjereno Feliksu Bilenkiju, župniku iz Plavšinaca. Svejedno je to bio sasvim dovoljan razlog historiografskim huljama da Nenada Gavrilovića optuže za najteže zločine i opravdaju njegovo hladnokrvno, bezrazložno i pravno potpuno neutemeljeno pogubljenje od partizana 13. prosinca 1944. Nenadu nisu pomogle ni činjenice da je bio Srbin, da je stalno bio sumnjičen od ustaša, da su mu ustaše ubili oca, da mu je brat bio u partizanima, da je pomagao svima koliko je mogao, da je bio uhićen od Nijemaca, da je sestri, koja je bila s njime, prijetila stalna pogibelj i sl. Iako je teško dokazati, izgleda da mu partizani nisu mogli oprostiti najteži »grijeh« - što je kao Srbin bio katolički svećenik! Njegovom nevinom krvlju okrvavljene su ne samo ruke partizanskih egzekutora (koji, dakako, nikada i nikome nisu odgovarali za počinjeni zločin, nego su kasnije, najvjerojatnije, zaslužili »boračku« mirovinu), nego i tobožnjih znanstvenika, od kojih je vrijedno spomenuti »najpoznatijeg«, Viktora Novaka, koji u knjizi »Magnum crimen« na str. 775 piše: »U otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine učestvuje i Nenad Gavrilović, koji je po naređenju svoga biskupa Janka Šimraka, jednoga iz Odbora trojice preuzeo srpsku parohiju u Bolfanu sa filijalom u Čakovcu (sic! - tj. Čukovcu, op. S. B.)«, i donosi citiranu Šimrakovu odredbu izostavljajući ključnu rečenicu: »...na osnovu želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« Na tu se krivotvorinu nadovezuje i dr. Dragoljub Živojinović u »Barbarstvu u ime Kristovo«, te s priličnom dozom osebujne mašte na str. 721 »otkriva« tobožnje stvarne razloge Šimrakova preuzimanja spomenutih župa: »U toj jagmi, naprimjer, apostolski administrator grkokatoličke Križevačke biskupije dr. Janko Šimrak pokušava da ugrabi bivšu parohiju u Bolfanu prije nego što se nje dokopaju agresivni rimokatolički svećenici.« »Za njihovu nevinost posjedujem dokaze!« Za razliku od toga biskup Šimrak daje isljednicima Ozne potpuno suprotno svjedočanstvo o mučeniku Nenadu Gavriloviću i njegovoj djelatnosti:»Od početka godine 1942. do konca 1943., kako je dugo djelovao u Lepavini u dušobrižničkoj službi, nije po raštrkanoj parohiji, koja je u to vrijeme obuhvaćala tri parohije, vršio zdušno samo crkvene obrede i služio svete liturgije, nego je na svakom koraku i u svakoj prilici zaštićivao narod. Pred Bogom svjedočim da mi se gorko tužio na ustaše i njihov postupak u cijelom onom kraju i da je uvijek strahovao da će njega i sestru mu Nevenku ustaše ubiti. Svaki put, kad je bio u Križevcima, ostavio je uz usmeni izvještaj i pismeni. Svi ti izvještaji nalaze se u biskupskom arkivu. Iz njih se vidi do kakve je napetosti došlo izmedju njega i ustaša. Sva ta njegova izvješća je potpisani prevodio na latinski jezik i slao Svetoj Stolici. Tako je posljednje opširno izvješće poslano u svibnju 1944. Ono je na žalost kasno stiglo na svoje mjesto radi komunikacijskih prilika. Godine 1943. u zimi su Nijemci, koji su u to vrijeme iz Križevaca, vodili akciju u Lepavini, uhapsili Nenada Gavrilovića zajedno s njegovom sestrom Nevenkom i pustili ih na slobodu istom na intervenciju potpisanoga. Optužili su ga da je partizanski špijun. U tom pogledu se pozivam kao na svjedoke: Gjuru Danilovića iz Lepavine, Luku Devića iz parohije Lepavina, na dra Gabru Bukatko, kanonika i na druge, koje će ovi svjedoci imenovati. Oni će dati svjedočanstvo o djelovanju i radu Nenada Gavrilovića i njegove sestre Nevenke u Lepavini i njihovom političkom držanju. Poznata je naime stvar da je Nevenka Gavrilović u Križevcima u ustaškim redovima bila sumnjičena kao partizanka i da je u svoje vrijeme bila na partizanskom ženskom kursu u Koprivnici.« Iz Šimrakova svjedočenja od 11. svibnja 1945. može se saznati kako partizani svejedno nisu poštedjeli ni Nenadovu sestru:»Za svećenika Nenada Gavrilovića svojom glavom jamčim da je nevin ubijen od partizana. A isto je tako nevina osudjena i njegova sestra Nevenka na tri godine prisilnog rada. Za njihovu nevinost posjedujem dokaze u svom arkivu, a to su pisma Gavrilovića upravljena na mene protiv klanja ustaša...« Drevni lepavinski samostan i crkva nisu, nažalost, uspjeli biti sačuvani jer su ih razrušili bombe njemačkih zrakoplova u ljeto 1943. Biskupa Šimraka ta je vijest teško pogodila a njemu je jedino preostalo da bezuspješno prosvjeduje: »Prosvjed o bombardiranju manastira upravio sam sa opširnim izvještajem na vlasti NDH i to na Zastupstvo kod Poglavnika, na ministarstvo vojske, unutarnjih poslova, veliku županiju u Bjelovaru i t. d.« Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.10.2007., ponedjeljak

Biskup dr. Janko Šimrak (4)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH Piše: Stipan Bunjevac Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu Vjerski se prijelazi nisu ni tražili »Izdao sam naredbu, da se te formalnosti obdržavaju samo u onim slučajevima, gdje to stranka traži radi sigurnosti, a u ostalim slučajevima da se te formalnosti ne drže. Ogromna dakle većina nije izvršila formalnoga prelaza, niti se to od njih tražilo. Tako se dogodilo, da je biskupija izdala najviše 500 svjedodžbi o prelazu na zahtjev stranaka.« U iskazu od 20. svibnja 1945. biskup Šimrak potanko opisuje na koji je način u svojoj biskupiji dopuštao prakticiranje vjerskih prijelaza u sjeni ondašnjih zakonskih odredaba. Za njega su, mora se reći, zahtjevi pravoslavaca za prijelaz u Grkokatoličku Crkvu bili razumljivi i očekivani: »Iz razloga tradicije Marčanskog vladičanstva, koje je u tim krajevima djelovalo od 1611. do 1750; jer je u crkvi isti obred i isti jezik i isti duh. U ovim krajevima nije htio niko stupati u redove Hrvatske pravoslavne crkve, a samo su pojedinci prelazili na latinski obred.« Formalnosti prijelaza samo radi sigurnosti Koja je bila točno određena administrativna procedura za prijelaze, može se saznati iz nastavka njegova iskaza: »Spomenuli smo kako su smjeli prelaziti samo oni kojima su kotarske oblasti, dotično ustaški stanovi, izdavali dozvolu za to, a ta se dozvola izdavala samo na prelaz u rimokatoličku vjeroispovijest... Kotarske oblasti u Koprivnici i u Čazmi nisu nikome dopuštale da pređe na grkokatoličku vjeroispovijest. Radi toga kotarska oblast u Čazmi je zauzela crkvu i parohijski dom u selu Lipovčanima za rimokat. župu u Čazmi, dok se križevačka biskupija, koju je narod željno očekivao, nije smjela u selu niti pojaviti. To mogu posvjedočiti svi tamošnji vjernici. Odredbe vlasti svladao je sam narod svojom voljom i otporom. Sjećam se dobro da je došao u Križevce veliki broj vjernika iz Velikog Poganca u početku godine 1942. sa izjavom da će jedino pristupiti križevačkoj biskupiji, dok na latinski obred ne će nikako prijeći, pa makar svi glave izgubili ili bili poslani u logor. Preslika izvornog dokumenta koji ruši »crno-bijelu« sliku povijesti: ustaški povjerenik za kotar Garešnica dopisom od 2. svibnja 1941. zalaže se za pravoslavnog Srbina iz Velikih Zdenaca Za prelaz su bile propisane formalnosti: dozvola vlasti, za koju se morala molba biljegovati visokom taksom, zatim neke druge formalnosti. Izdao sam naredbu, da se te formalnosti obdržavaju samo u onim slučajevima, gdje to stranka traži radi sigurnosti, a u ostalim slučajevima da se te formalnosti ne drže. Ogromna dakle većina nije izvršila formalnoga prelaza, niti se to od njih tražilo. Tako se dogodilo, da je biskupija izdala najviše 500 svjedodžbi o prelazu na zahtjev stranaka. (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Po parohijama je nastavljen crkveni i vjerski život gotovo bez svake promjene. Ostali su isti crkveni odbori kao i do sada, koji su imali paziti na crkve i parohijske domove, na crkvenu gibivu i negibivu imovinu. Obavljale su se službe Božje, dijelile svete tajne kao i prije (krštenja, vjenčanja, sahrane). Upisivalo se dalje slučajeve rođenja, vjenčanja, smrti u matične knjige.« Na temelju svih tih činjenica biskup dr. Šimrak je, znajući za što ga se optužuje, ponovno istaknuo: »Ni od koga nikada nisam dobivao direktiva, kako se vidi iz gornjega razlaganja o 'prelaženju Srba' - nego sam u svakom pojedinom slučaju radio prema želji naroda, kako sam gore razjasnio.« Okružnica »Ponove« Očiti Šimrakovi humanistički i dosljedni kršćanski motivi, koji su ga vodili u pojavi vjerskih prijelaza u NDH, nisu nailazili na odobravanje ondašnjih vlasti (koje su kasnije ipak »popustile« i promijenile stav prema prijelazima pravoslavaca u Grkokatoličku Crkvu). Posebice je oštar i nesnošljiv prema biskupu Šimraku bio Vjerski odsjek Državnog ravnateljstva za ponovu, koji je vodio franjevac o. Dionizije Juričev: »Politika ustaške vlade bila je od početka da se zabrani prelaženje na grkokatoličku vjeroispovijest u križevačkoj biskupiji. Razlozi te politike javno su se isticali od vođa ustaša, a bili su čisto političke naravi... Franjevac Juričev, koji je vršio dušobrižničku službu kod Pavelića, stavio se na čelo pokreta oko prelaženja i osnovao kod 'Ponove' poseban odio vjerski. (Puni je naziv 'Ponove' bio: Ministarstvo državne riznice NDH. Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove, Ured za podržavljeni imetak, op. S. B.) To je on učinio bez ikakva znanja zagrebačkog nadbiskupa kao mjesnog ordinarija, koji je o tom obaviješten iz novina. Taj vjerski odio 'Ponove' pod upravom Juričeva odmah u početku izdao je okružnicu svima kotarskim oblastima, svima županima, stožernicima i logornicima, da je prelaženje dozvoljeno samo u rimokatoličku crkvu, pa se prema tomu ne može prelaziti na grkokatoličku vjeroispovijest. Original te odluke nalazi se u križevačkom biskupskom arkivu i žao mi je, da taj zanimljivi dekret ne mogu od riječi do riječi citirati, jer on najbolje pokazuje, kakvu je politiku ustaška vlada vodila u pitanju prelaza. Te su se naredbe striktno držale sve ustaške vlasti, pa je tako bila uskraćena svaka dozvola prelaza na grkokatoličku vjeroispovijest. Te se odluke osobito strogo držala kotarska oblast u Križevcima, koja je tražila od biskupske kancelarije da se imenično popišu svi prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest, da se tako mogu poništiti. Predstavnik iste kotarske oblasti je u toj stvari bio tako zelozan, da je tražio, da i grkokatolici predju na rimokatoličku crkvu! Dne 7. januara 1945, kad sam se u društvu kanonika Spiridona Petranovića vraćao kolima iz Zagreba u Križevce, napao me na putu jedan od ustaških oficira, zašto do sada nismo prešli na katoličku vjeru!« Potpora nadbiskupa Stepinca Križevačkoj biskupiji Biskup Šimrak se već 1941. našao u prilično nezavidnoj situaciji, razapet između zamolbâ sve brojnijih pravoslavnih vjernika za prijelaz u njegovu biskupiju i zakonskih odredbi ustaških vlasti, kojima su one pokazale odlučnost da se jednom zauvijek riješe, po njihovu uvjerenju, jednog od stožera velikosrpstva u Hrvatskoj, politički moćnog »stranog predstavnika« i osvjedočenog protivnika hrvatske samostojnosti i državnosti - Srpske Pravoslavne Crkve. U tom silnom nastojanju, koje je s motrišta ustaške ideologije bilo razumljivo (kolikogod se takva ocjena nekima činila šokantnom), bez na to što je njegovo ostvarivanje bilo posve neprihvatljivo, ondašnji su predstavnici vlasti potpuno izgubili »kompas« (kao i u mnoštvu drugih odluka), te su nastojali izbrisati sve ono što je čak i podsjećalo na pravoslavlje: »Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja izdalo je nekako u isto vrijeme odredbu da se u mjestima gdje već postoji rimokatolička župa ne može otvoriti crkva za bogoslužje u grčkom obredu i na starom slovenskom jeziku. Ta odluka je praktično značila to da se prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest uopće ne dozvoljavaju, jer je rijedak slučaj u gornjoj Hrvatskoj, da u mjestu gdje postoji pravoslavna crkva ne postoji i rimokatolička. Istini za volju, moram na ovom mjestu priznati da se zaslugom dra Radoslava Glavaša, tadanjeg pročelnika u ministarstvu, odustalo od ove odluke.« Dakako da su takvo ozračje u svagdašnjem životu na »vlastitoj koži« osjećali i grkokatolički svećenici koji su jedino nastojali savjesno obavljati svoje obveze: »U početku godine 1942. pošla su dvojica svećenika križevačke biskupije: Nenad Gavrilović i Mihajlo Jurista na poziv naroda (vjernika) u parohiju Plavšinci da služe službu i da obave blagoslov kuća. Čim su stigli u selo i došli u dodir s ljudima, napao ih je na najgrublji način ustaša Marcapan, otpremio ih pod ustaškom pratnjom do Koprivnice, gdje su stavljeni u zatvor.« Vrijedno je svakako i Šimrakovo svjedočanstvo o stavovima Svete Stolice i nadbiskupa Stepinca oko vjerskih prijelaza:»Kroz cijelo vrijeme 'rada' vjerskoga odsjeka 'Ponove' po upravo gore spomenutoga Juričeva nije križevačka biskupija razvijala nikakve spomena vrjednije akcije oko prelaza. Ona je samo tražila da se na biskupskim konferencijama god. 1941. udovolji želji Svete Stolice da oni koji žele prijeći mogu prelaziti samo u svom obredu i jeziku (ritus naturalis). Križevačku biskupiju je u tom pitanju podupirao sadanji zagrebački nadbiskup dr. Stepinac, koji je otvoreno osudjivao prelaze na latinski obred, pa je u tom pogledu i izvješćivao Svetu Stolicu.« Isljednici su svejedno bili uporni pokušavajući od biskupa Šimraka izvući priznanje o njegovoj povezanosti s »Ponovom« i njihovoj tobožnjoj zajedničkoj, unaprijed isplaniranoj i korodiniranoj akciji u »prekrštavanju«, što je on ponovno odlučno zanijekao: »Vjerski dio 'Ponove', kao što je gore istaknuto, nije davao nikada nikakve direktive križevačkoj biskupiji za prelaze, nego je samo slao prepis okružnice na sve kotarske oblasti, ustaške stožere i velike županije, kojim se dozvoljavaju prelazi samo na zapadni obred (rimokatoličku vjeroispovijest). Vjerski dio 'Ponove' nije nikada davao križevačkoj biskupiji bilo u kojoj formi kakve pomoći, što se lagano može vidjeti i iz arkiva 'Ponove'.« Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2007., nedjelja

Biskup dr. Janko Šimrak (3)

27.10.2007., subota

Biskup dr. Janko Šimrak (2)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH Piše: Stipan Bunjevac Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu O grkokatoličkom križevačkom biskupu dr. Janku Šimraku u novijoj su jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji objavljene brojne krivotvorine i manipulacije, od njegovog ulaska u javni život 27. svibnja 1913, kada je na skupštini Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza izabran za potpredsjednika, sve do njegove smrti 9. kolovoza 1946. u Križevcima. U prvome redu ideološki razlozi, posebice u razdoblju komunističkog jednoumlja, ugušili su bilo kakvu želju i namjeru za objektivnom procjenom njegova djela. Jedna u nizu krivotvorina o biskupu Šimraku, knjiga Veljka Đ. Đurića "Ustaše i pravoslavlje" Bulajićeva presuda Biskup Šimrak je već za života odmah u poraću zbog političkih razloga bio u javnosti proglašavan »zločincem«, »klerofašistom« i »ustaškim ideologom«, što je bitno utjecalo na sva kasnija znanstvena istraživanja i u velikoj mjeri odredilo njihove zaključke. Zato je potpuno očekivana prevladavajuća gotovo jednoglasna ocjena o njegovoj ulozi u vjerskim prijelazima u NDH kao najtežem zločinu. Isključivo u tim okvirima o biskupu Šimraku pisao je najveći broj autora, od kojih vrijedi spomenuti barem najpoznatije i njihova djela: Viktor Novak »Magnum crimen«, dr. Dragoljub Živojinović i Dejan Lučić »Barbarstvo u ime Kristovo« (Varvarstvo u ime Hristovo), dr. Milan Bulajić »Ustaški zločin genocida« I. i II, Vladimir Dedijer »Vatikan i Jasenovac«, Branimir Stanojević »Alojzije Stepinac - zločinac ili svetac?« i »Ustaški ministar smrti«, Veljko Đurić »Golgota Srpske Pravoslavne Crkve 1941-1945« i »Ustaše i pravoslavlje«, dr. Ivan Cvitković »Tko je bio Alojzije Stepinac« (Ko je bio Alojzije Stepinac), Simo Simić »Prekrštavanje Srba za vrijeme Drugoga svjetskog rata« (Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata«) i brojni drugi. U njima je dr. Janko Šimrak »Pavelićev eksponent«, »urednik klerofašističke 'Hrvatske straže'«, »izraziti ustaša unijatski episkop«, »ustaša-vladika križevačke dijeceze«, »u Vatikanu persona gratissima, unatoč svojim labavim moralnim osobinama«, »ustaški biskup famoznog Odbora trojice«, koji »sudjeluje u otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine«, koji se »zalaže za fašizam i nacizam«, koji provodi »ustaško-pljačkaške poteze« itd. Naprosto zaprepašćuje ne samo maštovitost u izmišljanju složenicâ i sintagmâ kojima su autori nastojali biskupa dr. Janka Šimraka prikazati »moralnom nulom« i zločincem, nego i količina objavljenih stranica s gotovo nepreglednim mnoštvom krivotvorina, laži, podvala, manipuliranja i prešućivanja činjenica. Čini se, jednostavno, da je nemoguće na sve njih odgovoriti, što je ozbiljan problem hrvatske historiografije, koja kao da je nemoćna pred nadmoćnim »mračnim silama« u objektivnom i istinitom pisanju vlastite povijesti. Za ilustraciju vrijedno je navesti barem jedan primjer. Dr. Milan Bulajić, u svijetu poznati »znanstvenik«, predsjednik Fonda za istraživanje genocida, sudionik brojnih međunarodnih simpozija, direktor Muzeja žrtava genocida, »persona gratissima« u brojnim židovskim i američkim znanstvenim krugovima, i još puno toga, u drugome tomu spomenute knjige »Ustaški zločin genocida« na str. 613 piše da je zbog počinjenih zločina u Drugome svjetskom ratu biskup Šimrak bio osuđen na smrt! Dok naraštaji studenata i znanstvenika čitaju te retke, pitanje je zna li netko od njih pravu povijesnu istinu? Naime, dr. Janko Šimrak ne samo da uopće nije bio osuđen, nego, upravo suprotno - oslobođen je od svih optužaba. Goldsteinova površnost Namjeru da se barem odupre prevladavajućoj politikantskoj historiografiji u ondašnjoj Jugoslaviji o biskupu Šimraku pokazao je Bogdan Krizman u djelu »Ustaše i Treći Reich«. Međutim, teško je kategorički ustvrditi i iziskivalo bi puno truda da se odgovori na pitanje koliko je on u tome uspio i je li je uopće uspio. Upitno je što veliki dio svojih zaključaka temelji na autorima i djelima koji, nažalost, u ono doba nisu ni mogli ni smjeli služiti objektivnoj istini, nego prvotno vladajućoj (u ovome slučaju protucrkvenoj) ideologiji, npr. Jakov Blažević: »Mač a ne mir«, »Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera« i sl. Određenom dozom i politikanstva i znanstvenih stereotipa o biskupu Šimraku prožeta je i knjiga Slavka i Ive Goldsteina »Holokaust u Zagrebu«, na što je u više navrata već upozoreno. Usputno, budući da je svojedobno najavljeno njezino inozemno tiskanje, poželjno je dobronamjerno i smireno upozoriti barem na sljedeće (jer ima ih više) nelogičnosti ili nedorečenosti. U poglavlju »Ideološki i društveni preduvjeti progona«, str. 36, iznosi se prilično kategorička tvrdnja: »Tridesetih se godina u mnoge redakcije (hrvatskih glasila, op. S. B.) infiltriraju pristaše totalitarnih ideologija. Pri tome se 1933. godina uistinu ukazuje ključnom. Te je godine u tom smislu promijenjena uređivačka politika Hrvatske straže.« Osim što je vrlo problematična tvrdnja o spomenutom »infiltriranju«, jer se tih godina uopće ne pojavljuje velik broj novih »novinarskih pera« u onodobnim hrvatskim glasilima, teško je i prihvatljiva ocjena o »promjeni uređivačke politike 'Hrvatske straže'«, posebice ako se u »Izvorima« navode godišta od 1933. do 1943. Za tako dalekosežni zaključak bilo bi radi usporedbe potrebno pregledati barem nekoliko godišta »Hrvatske straže« unazad, tj. i prije »ključne« 1933. Ovako se nameće zaključak da je bez ikakvih iznesenih činjenica proizvoljno iskonstruiran dokaz u potvrdu unaprijed zadane teze o »Hrvatskoj straži«, te je svakako ne slučajno izabrana baš g. 1933. jer, kao što je poznato, te je godine Adolf Hitler postao njemački kancelar. Šimrakova je onda uloga u vjerskim prijelazima na temelju ovakvih i sličnih tvrdnja već unaprijed predodređena. Zabrana javnoga djelovanja Dr. Janko Šimrak e rođen je 29. svibnja 1883. u žumberačkome selu Šimrakima (zanimljivo je da u »Knjizi ređenika Križevačke biskupije«, u kojoj su vrlo pedantno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, piše da je rođen u susjednom Tisovcu). Kršten je u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Grabru, selu koje je tijekom povijesti dalo dvojicu biskupa i nekoliko svećenika. Nakon osnovne škole u Mrzlome Polju u Žumberku i gimnazije u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu i Innsbrucku, gdje je g. 1910. doktorirao. Za redovitog profesora istočnog bogoslovlja izbran je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu g. 1925. Administratorom Križevačke biskupije imenovan je 14. listopada 1941. a za biskupa je zaređen 16. kolovoza 1942. Dr. Šimrak je u tom razdoblju bio iznimno aktivan na znanstvenom, medijskom, političkom i crkvenom području: bio je urednik zagrebačkih »Novina« i »Narodne politike«, pisac brojnih znanstvenih studija (posebice o crkvenoj uniji i povijesti grkokatolika i Žumberka), direktor katoličkoga dnevnog lista »Hrvatska straža«, istaknuti sudionik Hrvatskoga katoličkog pokreta, žučni polemičar u mnoštvu novinskih napisa, jedan od čelnih ljudi Hrvatske pučke stranke, član Narodnoga vijeća koje je proglasilo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, uspješni organizator crkvenoga života u Križevačkoj biskupiji, i još puno toga. Za njega se uz sve kontroverze, nedosljednosti i političke oscilacije ukratko može reći da je bio veliki biskup, znanstvenik, političar, rodoljub i humanist. Prema vlastitom svjedočenju u dopisu od 5. rujna 1945, napisanom u bolnici »Sestre milosrdnice« u Zagrebu, koji se čuva u arhivu Križevačke biskupije pod br. 237/1945, uhićen je u subotu 12. svibnja 1945. u biskupskoj kuriji u Križevcima navečer oko deset sati i tu je noć proveo u križevačkome zatvoru. Ujutro 13. svibnja 1945. u devet sati pod oružanom pratnjom odveden je u zatvor Ozne u Zagrebu, gdje je bio podvrgnut ispitivanjima sve do 25. lipnja 1945. kada je sa skupinom ostalih uhićenika, među kojima su bili o. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Guberina, Tomislav Filipović (Miroslav Majstorović), metropolit Hrvatske Pravoslavne Crkve Germogen (Grigorij Ivanovič Maksimov) i dr., prebačen u zatvor Vojnog suda u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja prevezen je 10. srpnja 1945. prije podne u jedanaest sati u zagrebačku bolnicu »Sestre milosrdnice« u Vinogradskoj ulici, gdje su ga predstavnici Ozne i Vojnog suda izvijestili da je pušten na slobodu. Međutim, u noći od 22. na 23. kolovoza 1945. bez ikakvog objašnjenja ispred njegove se sobe pojavila oružana straža koja je od tog trenutka danonoćno stražarila. Tako je bilo sve do 30. kolovoza 1945. kada je straža povučena uz obrazloženje predstavnika Ozne da je došlo do zabune i nesporazuma. Tadašnja mu je Vjerska komisija zabranila svako javno djelovanje, pa tako te godine nije mogao rediti za svećenike dvojicu bogoslova u zagrebačkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Podnio je zamolbu za umirovljenje, koju je mons. Svetozar Rittig predao apostolskom legatu u Hrvatskoj dr. Ramiru Marconeu neposredno prije njegova odlaska u Rim, ali odgovor nije nikada dočekao. Preminuo je u biskupskome dvoru u Križevcima, smireno, s mislima i molitvom za Križevačku biskupiju koju je neizmjerno volio i kojoj je posvetio cijeli svoj život. Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.10.2007., petak

Biskup dr. Janko Šimrak (1)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH Piše: Stipan Bunjevac Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu Imenovanje u Odbor trojice Hrvatske biskupske konferencije u NDH, koji je bio zadužen za ondašnje novonastale, sve učestalije, osjetljive i zamršene probleme oko vjerskih prijelaza, samo je »zacementiralo« temelje optužbe za zločin. Biskup dr.Janko Šimrak Svjedočanstvo iz uzničkih dana »Preobraćenici su prilazili stolu, jedan po jedan, unezvijereno i skrušeno. Don Ilija bi smrmljao nešto, mahnuo novovjernom krstom iznad glave i, da ga cjeliva, pod nos mu prinio Jevanđelje. Sve bi trajalo ne duže od pola minuta i u tom se sastojao sav obred kojim su ti zaplašeni ljudi stresali sa sebe pravoslavnu jeres i padali svetoj rimskoj crkvi pod okrilje... Znao je da ga mrze, i da ga ljube iz straha, i da vjeru iz straha za goli život mijenjaju. Mjerkao ih je s visine, sebi samome je ličio na Boga: držao je sve njihove živote u svojoj šaci, sve mu je bilo dopušteno, sve je mogao... - Mi sada - bubnjao je njegov glas u crkvi - oremo novu njivu, pošto hoćemo da posijemo novi plod, ali dobro čujte: dok se god iz te njive ne istrijebi pirevina u potpunosti, nema ploda na toj njivi, upamtite ovo što vam govorim!... U ovoj zemlji ne može da živi više niko osim Hrvata, pa ko se neće pokatoličiti, mi dobro znademo kuda ćemo sa njima. Ja sam gore u ovim krajevima - pokaza rukom na obližnja sela - davno očistio od pileta sve do starca i vlastoručno sam mnoge zaklao i zadavio... Nije grehota, danas nije grehota ubiti ni dijete u bešici, zaklati ga još u majčinoj utrobi, samo ako ono smeta ustaškom pokretu, katoličkoj vjeri i svetom cilju koji smo pred sebe postavili! Slušali su razrogačenih očiju: čuo je kako im cvokoću zubi i kako im drhte koljena... - Varate se - pokuljaše s krova njegove riječi - ako mislite da je naša namjera bila da vašim prevođenjem u rimokatoličku vjeru spašavamo vaše kuće, vašu stoku i vaše prtljage. Nije nam namjera ni da spašavamo vaše živote. Prevodeći vas u rimsku crkvu, imali smo jedino namjeru da spašavamo vaše duše! Da pred Gospodina stignete kao rimokatolici, kao pravovjerni. Govorio je još nešto, ali od kuknjave, cike i vriske koja nastaše u crkvi preobraćenici nijesu ništa razumjeli.« - Literarni je to opis prisilnog vjerskog prijelaza srpskopravoslavnih vjernika u katolištvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iz pera srbijanskog književnika, koji je zbog svojeg osebujnog pristupa, ne samo temi »pokrštavanja« Srba nego i svim drugim temama iz srpsko-hrvatskih odnosa, postao iznimno popularan među srpskim čitateljstvom. Riječ je o sadašnjem ministru vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Vuku Draškoviću i izvatku iz romana »Molitva prva«, njegovoj autorskoj umjetničkoj slobodi i viđenju Katoličke Crkve, njezinih svećenika i postupaka u određenome povijesnom razdoblju (v. Ivica Relković: »Haški recital Vuka Draškovića«, »Susret«, Zagreb, 2004, str. 181-183). Ocjenu o književnoj vrijednosti citiranog uratka najbolje je prepustiti književnim kritičarima ali ga je ovdje dobro spomenuti jer on najbolje oslikava što određeni dio pripadnika srpskog (ne samo njegova, nego, nažalost, i hrvatskog i drugih) naroda pomišlja na spomen »prekrštavanja«. Te su slike duboko usađene u kolektivnu svijest a razlikuju se tek u nijansama, npr. jesu li svi pravoslavni vjernici nakon »pokrštavanja« poubijani ili je netko pukim slučajem ipak uspio preživjeti, je li ljudska nakaza u liku katoličkog svećenika otvoreno iskazivala sadizam i sudjelovala u ubijanju ili ga je uspjela prikriti, jesu li susjedi, katolički Hrvati, patološki uživali u prizoru »prekrštavanja« ili su bili ravnodušni i sl.? Krivi pojmovi o »prekrštavanju« Srba Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je bio prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvata, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak. Komunističkim ideolozima (npr. Jakov Blažević), masonskim (od kojih je najpoznatiji Viktor Novak) i velikosrpskim (koji su jednako brojni kao i komunistički, npr. dr. Dragoljub Živojinović) smetao je već samim time što je bio jedan od ključnih crkvenih ljudi u hijerarhiji Katoličke Crkve. Zatim, zato što je bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti, teologije i crkvenoga života, kako grkokatoličkih tako i pravoslavnih istočnih Crkava. Dakako, njegovo imenovanje u Odbor trojice Hrvatske biskupske konferencije u NDH, koji je bio zadužen za ondašnje novonastale, sve učestalije i osjetljive probleme oko vjerskih prijelaza, samo je »zacementiralo« temelje optužbe za zločin. Razumije se, i to je potrebno na početku svake rasprave o tome jasno istaknuti, kako jedino ne bio smjelo biti rasprave da je neprihvatljiva svaka fizička ili bilo koja druga prisila na promjenu vjerskog uvjerenja, pripadnosti bilo kojoj vjerskoj zajednici ili općenito svjetonazora, jer je to zločin protiv temeljnih ljudskih sloboda. Kroz to se načelno motrište moraju promatrati i vjerski prijelazi u NDH. Međutim, konkretna situacija u kojoj su se našli najviši predstavnici Katoličke Crkve, pa među njima i biskup Šimrak, bila je za razliku od potpuno jasnih načelnih postavaka puno zamršenija i kompleksniija, što će pokušati pokazati i ovaj feljton. Jednako je tako na samome početku važno spomenuti opće raširenu ali potpuno krivu uporabu pojmova »prekrštavanje« Srba, na što je prilično bezuspješno već više puta upozoravano. Naime, prema nauku Katoličke Crkve, sakrament krštenja je u Pravoslavnoj Crkvi potpuno valjan, pa uopće ne može biti govora o ponovnom krštenju, tj. tobožnjem »pokrštavanju« ili »prekrštavanju«. Također u ovom kontekstu nije najsretnije i nije točno govoriti o Srbima, bez obzira na to što su oni činili najveći postotak (gotovo stopostotni) pravoslavnih vjernika na području NDH, jer u vjerskim je prijelazima prvotno riječ o vjerskoj pripadnosti, tj. u ovome slučaju o pravoslavnim vjernicima, a ne o nacionalnoj pripadnosti, pa je onda ispravnije rabiti izričaj »pravoslavni Srbi«. Osim toga, bilo je Srba koji uopće nisu bili vjernici, kao i pripadnika drugih naroda: Rusa, Ukrajinaca, Rumunja i dr. koji su kao pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve vjerskim prijelazima također pokušali izbjeći progone. Iskazi pred istražiteljima Ozne Potpuno drugačiju sliku o vjerskim prijelazima pravoslavnih vjernika, od dosadašnjih općeprihvaćenih u novijoj jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji, daje biskup Šimrak tijekom saslušanja u zatvoru zagrebačke Ozne. Zapisi se sa tih saslušanja nalaze u Hrvatskome državnom arhivu u dosjeu - SDS RSUP SRH br. 310 385, u kutijama 83 i 89. Iskaza je nekoliko s različitim nadnevcima, tipkani su zgusnutim redcima na pisaćem stroju na papirima formata A4, za neke je navedeno u koliko su primjeraka napisani (za neke to nije navedeno), na nekima od njih biskup Šimrak se vlastoručno potpisao na kraju zadnje stranice iskaza, a na jednome od njih na svakoj stranici pri dnu. Zanimljivo je da ni u jednome iskazu nema imena ili potpisa istražitelja. Prema dosadašnjim dostupnim dokumentima biskup Šimrak je istražiteljima Ozne iskaze dao: * 15. svibnja 1945. o njegovu imenovanju za križevačkog biskupa i prosvjedu hrvatskih biskupa početkom listopada 1941. poglavniku Anti Paveliću zbog ustaških zločina; * 22. svibnja 1945. o progonu Židova, posjetu zagrebačkog rabina hrvatskim biskupima i njegovoj zamolbi za zaštitu progonjenih sunarodnjaka, želji pravoslavnih vjernika da prijeđu grkokatolicima, tj. ostanu u svome staroslavenskom obredu, i progonu i ubojstvu nekih grkokatoličkih svećenika od strane partizana i ustaša; * 31. svibnja 1945. o razlozima primanja pravoslavaca bez prethodne poduke i formalne procedure; * 11. lipnja 1945. o Hrvatskoj pučkoj stranci, Katoličkoj akciji i katoličkome tisku; * 20. lipnja 1945, koji je najopširniji od svih, o Križevačkoj biskupije u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sa svim podacima: župama, broju vjernika, svećenicima, prilikama i, široj javnosti, nepoznatim okolnostima, u kojima su djelovali križevački biskup i svećenici; vjerskima prijelazima pravoslavaca i još puno toga. Važno je istaknuti kako biskup Šimrak nije ni mogao ni smio, a sigurno to nije ni htio, istražiteljima u vojnome zatvoru dati neistinite podatke, jer su oni bili ne samo dobro pripremljeni za ispitivanje nego su u svojim rukama imali i ključne dokumente iz njegova arhiva, što se vidi iz samih pitanja u kojima citiraju pojedine njihove odlomke i rečenice. Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2007., četvrtak

Historiografska »zavjera šutnje«

24.10.2007., srijeda

»Requiem« za znanstveno istraživanje o ustaštvu i komunizmu?

23.10.2007., utorak

Obrazac za stvaranje mržnje

Dolaskom na vlast u Srbiji Slobodana Miloševića prvo su se na udaru političkih i policijskih represija našli Albanci na Kosovu. Zatim su na red došli Slovenci, pa Hrvati. U svojoj opijenosti moći i mržnjom, Milošević je uspio iza sebe svrstati golemu većinu srpskog naroda ma gdje oni živjeli. „Srpska pravoslavna crkvena opština u Hanoferu“ (Hannover) nije htjela ostati po strani. Pa je 1989. u Njemačkoj naručila pretisak knjige „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ originalno tiskanu u Zagrebu 1946.god. Knjigu su izdali i redigirali: Joža Horvat i Zdenko Štambuk. Ta dva nekadašnja partizanska komesara ovom su knjigom stvorila obrazac za mržnju. Iz ideološke zasljepljenosti (moglo bi se reći i zatucanosti) oni su sve što su mogli prikupiti i izmisliti prikazali zločinima katolika - dakle Hrvata. Ovu knjigu je „srpska pravoslavna opština“ u velikim količinama distribuirala Zapadnom Europom. Uz knjigu slano je pismo na ćirilici: Originalno pismo "Srpske pravoslavne opštine" Za one koji neznaju čirilicu: „Srpska pravoslavna crkvena opština u Hanoferu“ Hanofer 24.aprila 1989.godine Draga sestro, dragi brate, u prilogu Vam šaljemo knjigu „Dokumenti“ drugo fototiskano izdanje čije je štampanje finansirala zapadnoevropska eparhija i prodajom iste želimo upoznati naše vernike o događajima za vreme Drugog svetskog rata na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i u Sremu. Ova knjiga je ustvari dopuna „Magnum krimena“ ali za razliku od nje u Jugoslaviji se danas ne može da se kupi. Cena je pristupačna, svega 15,- DM. Time se pokrivaju svi troškovi oko štampanja iste. Nemojte da se čutite što Vam knjigu šaljemo iako je niste poručili ali kako da je inače učinimo pristupačnom svima Vama do kojih će ista stići. Ako Vam knjiga ne treba Vi nam je vratite nazad, dovoljno je da na koverti napišete na nemačkom jeziku – nazad pošiljaocu – na taj način ne treba da platite poštarinu. Ako pak želite da zadržite knjigu onda Vas molimo da nam priloženom uplatnicom gornju sumu pošaljete na konto naše Crkvene opštine. Naravno da knjigu možete da platite u čekom koji bi poslali na kancelariju naše Crkvene opštine. Na kraju želimo vam svako dobro od Boga i ljudi. Hristos vaskrese! Vaš (potpis nečitak) Eto tako je „Srpska pravoslavna opština u Hanoferu“ već 1989. pripremala svoje „opštinstvo“ na rat. Sama knjiga „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ ima 520 stranica i predstavlja glupi, ali smrtonosan partizanski pamflet protiv katoličkog klera, koji vrvi od mržnje i neistine, krivih i konstruiranih „činjenica“ potpuno izmišljenih događaja i prisilno danih izjava, a koji je služio za podizanja optužnica protiv katoličkih svećenika i vjernika i za njihova masovna smaknuća. A knjiga je uz to i odličan priručnih srpskoj propagandi. Jer oni mogu mirne duše reći: pa napisali su je sam Hrvati. Naslovna stranica knjige Dio Sadržaja ovog "pravno utemeljenog znanstvenog" uradka(kliknite na sliku za uvećanje) Napisali su je dvojica Hrvata. Joža Horvat, književnik i Zdenko Štambuk, književnik i jugoslavenski diplomat. Uz takve Hrvate nama drugih neprijatelja nije ni trebalo. A kao što možemo vidjeti, plodovi njihove rabote, njihovog obrasca za mržnju koštali su nas i u Domovinskom ratu brojnih života, jer su upijajući takve knjige odgajane generacije hrvatskih Srba. Zanimljivo je, da je Joža Horvat proteklih godina slavio neke svoje književne i starosne jubileje a da mu nikad nitko nije spočitnuo suautorstvo u ovoj sramotnoj knjizi. Da je živ Vinko Nikolić i da još objavljuje, uz svaki njegov tekst, našao bi se netko tko bi mu spočitnuo njegovu ustašku prošlost. Kod partizana vlada izgleda drugo mjerilo. A kako su ta dvojica dičnih komesara u svojem partizanskom uradku (prave pesnice partije, nema šta) dohvatile i to dobro križevačkog biskupa dr.Janka Šimraka donijet ćemo već za nekoliko dana na ovom blogu cijelu seriju tekstova o tom tako malo poznatom a tako ozloglašenom biskupu.

- 07:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.10.2007., ponedjeljak

Bruno Bušić: Ustaše i komunisti V.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u završetak, vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.10.2007., nedjelja

Bruno Bušić: Ustaše i komunisti IV.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u nastavcima vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2007., subota

Bruno Bušić: Ustaše i komunisti III.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u nastavcima vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2007., petak

Bruno Bušić:Ustaše i komunisti II.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u nastavcima vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića.

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.10.2007., četvrtak

Bruno Bušić:Ustaše i komunisti I.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u nastavcima vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića. Nastavlja se...

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.10.2007., srijeda

Ustaše i komunisti

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Ovdje donašam u nastavcima vjernu presliku te brošure koja na neki način donaša političku oporuku Brune Bušića. Nastavlja se...

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.10.2007., utorak

In memoriam Bruno Bušić:U slobodnoj Hrvatskoj Bruna Bušića su izdali, zapravo, ponovno ubili njegovi najbolji prijatelji

Bušić, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.) novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave HKL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike. U to vrijeme surađuje i u drugim glasilima ("Studentski list","Kritika", "Hrvatsko sveučilište", itd.) Nakon Karađorđeva uhićen je zajedno sa studentskim vodama 12. XII. 1971. i osuđen 1972. na dvije godine zatvora. Nakon izdržane robije u Staroj Gradiški pokušao je studirati u Dubrovniku, no zbog pritiska policije odlučio se na emigraciju, kamo je dospio u rujnu 1975., te je radio u londonskoj "Novoj Hrvatskoj". Tu je ostao do travnja 1976., kad je počeo putovati Europom i stvarati svoju ustrojbu mladih izbjegličkih snaga. Na izborima za II. sabor Hrvatskog narodnog vijeća 1977. izabran je, zajedno sa skupinom "proljećara" (F. Mikulić, Z. Markus, T. Mičić) koju je predvodio, u Sabor, gdje je postao pročelnikom Ureda za tisak i promidžbu, u kojem je razvio veliku djelatnost. U kolovozu 1978. sudjelovao je u organiziranju prvog susreta mladih političkih snaga u Lundu. Ubijen je u Parizu 16. X. 1978. Tako sam pisao u Hrvatskom političkom leksikonu (London 1988). ----------------------------------------------------------------------------- A u Vjesniku 16.10.2002. napisao sam slijedeće: U slobodnoj Hrvatskoj Bruna Bušića su izdali, zapravo, ponovno ubili njegovi najbolji prijatelji Šesnaesti je listopada, a time i godišnjica ubojstva Brune Bušića, koji je ubijen na današnji dan 1978. u Parizu. Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti. Važno je i to da do dana današnjega nije rasvijetljeno njegovo ubojstvo. Zašto? Kad sam se negdje u lipnju 1990. vratio u Hrvatsku, uredništvo Danasa me zamolilo da im pomognem rasvijetliti barem jednu zagonetku u svezi s Bušićevim ubojstvom, a to je bilo pitanje povratka Petra Gudelja, jednog od Bušićevih povjerljivih ljudi u emigraciji, neposredno nakon ubojstva, u ondašnju Jugoslaviju. Uredništvo Danasa je uspjelo u Splitu locirati čak trojicu Petra Gudelja, istoga godišta, pa su me zamolili da im pomognem identificirati onog pravog. Tako sam jednog ljetnog dana u kolovozu te godine krenuo na put s onda vrlo mladom i prilično nepoznatom novinarkom Jasnom Babić. Već na prvoj splitskoj adresi nabasali smo na pravog Petra Gudelja i ako sam ikad u životu vidio tako očit strah i nečistu savjest onda je to bilo tada na licu i u ponašanju Petra Gudelja. Danas je tada napisao nekoliko članaka o Gudelju i Bušiću i razotkrio barem jednu epizodu Bušićeva ubojstva. Nakon povratka u Zagreb nazvao sam tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Pericu Jurića i zatražio od njega da povede istragu o ubojstvima emigranata, a pogotovo o ubojstvu Brune Bušića. Svom svojom pravničkom erudicijom i golemim kriminalističkim iskustvom, odgovorio mi je da za to još nije došlo vrijeme. A kako sam ipak veći dio života proveo u demokratskim zemljama, činilo mi se da je za istragu o zločinu, pogotovo ubojstvu uvijek vrijeme. Stoga sam, odmah sljedeći dan, bez posebnih najava, otišao u Đorđićevu i zatražio da me primi netko iz odjela za krvne delikte. U Đorđićevoj je dakako u to vrijeme sjedio stari udbaški sastav, koji će, istina, uskoro postati hadezeovski, no to u tom trenutku nisam znao ni ja, ali izgleda ni oni, pa je nastala konsternacija. Zato nisu odmah od mene uzeli prijavu i izjavu, nego su nakon nekoliko dana došli u moj ured u Zagrebačkoj filharmoniji i tu smo složili prijavu i zapisnik koje sam i potpisao. No izgleda da sam svojim istupima uzbudio duhove. Tad je na scenu stupio Budući Ustavni Sudac - BUS. Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova on je preuzeo istragu na sebe, a da bi istraga što bolje uspjela osnovana je i istražna ekipa, koja se sastojala od: VKV zidara, sumnjivog političkog emigranta, u Njemačkoj osuđenog na doživotni zatvor za ubojstvo prvoga stupnja, ali ga je HDZ izvukao iz zatvora i odmah zaposlio u obavještajnim službama i u jednoj saborskoj komisiji; VKV mesara, političkog emigranta, suđenog u Njemačkoj zbog ubojstva jugoslavenskog konzula, pukovnika hrvatske vojske; gostioničara, političkog emigranta, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske(dokazanog suradnika udbe, prema vlastitom priznanju); političkog emigranta bez zanimanja, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske(dokazanog suradnika udbe prema vlastitom priznanju). Ta ekipa, dakle, trebala je rasvijetliti ubojstvo Brune Bušića. Jednako tako, moglo im se povjeriti da sastave »Boeing 707« ili »space shuttle«. Kad se po emigrantskim krugovima doznalo da je, pod okriljem BUS-a, istražiteljska ekipa otela splitske udbaše koji bi možda mogli nešto reći o Bušićevu ubojstvu, najveći broj emigranata povratnika pomislio je da je riječ jednostavno o još jednom pokušaju diskvalifikacije političke emigracije. No, razlozi takvu postupku (u trenutku kad su BUS-u stajala na raspolaganju sva legalna sredstva pravne države) bili su sasvim drukčiji! Oteti udbaši bili su mučeni, i to temeljito, u kući gospođe Ksenije Urličić u okolici Imotskoga s jednom jedinom namjerom da se spriječi doznavanje prave istine. Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni oni lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom. Tad je na scenu stupio i Hrvatski sabor osnivajući kompromitiranu Komisiju za istraživanja žrtava rata i poraća. U njoj je dakako BUS odmah zaigrao važnu ulogu i njegovo najvažnije djelo, u koje je uvukao i Društvo političkih zatvorenika, bio je famozni film »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo«. U tom filmu, emitiranom 16. listopada 1992., dvojica hrvatskih intelektualaca, sveučilišni profesor Ivan Cesar i pisac ovog teksta, tada ravnatelj Zagrebačke filharmonije, optuženi su da su radili za Udbu. Nije nas vezala Treba naglasiti da smo nas dvojica u svih dvanaest godina postojanja hrvatske države jedini optuženi i odmah javno osuđeni kao suradnici jugoslavenske Udbe. To je sve što je BUS sa svojom ekipom uspio doznati u tijeku dvanaest godina. A ako mi se dopusti mala digresija, želim samo reći da je Ivana Cesara i Ivana Cerovca doista vezala veza, ali ne ona koju im je imputirao BUS. Ne, nije ih vezala Udba nego sudba. I jednom i drugom partizani su strijeljali oca. A taj film o Bruni Bušiću, uz zdušno sudjelovanje Andrije Popovića i Nikole Babića, također je imao zadatak da skrene pažnju javnosti na osobe koje u Bušićevu ubojstvu nisu sudjelovale, te da nikome više ne padne na pamet postavljati još kakva dodatna pitanja o Bušićevu ubojstvu! Jer ako su Cesar i Cerovac mogli biti proglašeni udbašima, mogao je to biti i svatko drugi, pogotovo onaj koji bi previše zapitkivao. Nešto kasnije priređen je cirkus od suđenja Vinku Sindičiću zbog ubojstva Brune Bušića. Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek. Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio. Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla. Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine. Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine? Ubojice Brune Bušića, dakle, nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove. Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas. Izdali su ga oni koji su mu se pravili najboljim prijateljima, u vrhovima hrvatske vlasti, u vrhovima Hrvatske vojske, obavještajnih službi, pravosuđa, diplomacije... No možda je krivo reći da su ga izdali. Ne, ponovo su ga ubili. ------------------------------------------------------ Dodano 2007. *Od 2002. kad sam u Vjesniku objavio gornji članak do danas se ništa nije dogodilo. Istraga o ubojstvu Brune Bušića je sabotirana i zaboravljena. Jedino sam pred Općinskim sudom u Zagrebu u međuvremenu uspio dobiti u punom opsegu dvije prvostupanjske presude protiv svih autora onog sramotnog filma o Bruni Bušiću iz 1992. godine. Sudovanje do prvostupanjske presude trajalo je dakle 17 godina. A na Županijskom sudu će valjda trajati idućih 17. *Za nedovoljno informirane: budući ustavni sudac 2002 dakle BUS je Vice Vukojević *Istog dana kad je u Parizu ubijen Bruno Bušić, u Rimu je na opće iznenađenje izabran Poljak za papu koji je uzeo ime Ivan Pavao II. Tako sam navečer gledao na njemačkim televizijama posebne emisije o izboru Pape a iduće jutro su mi javili da je u Parizu ubijen Bruno. -------------------------------------------------------------- Ja to prvi trenutak nisam vjerovao jer sam imao Brunino pismo koje glasi: Original Brunina pisma od 17.VI.1978 poslano iz Londona: prijepis: London 17.VI. 1978. Dragi Ivane, šaljem Ti ovaj ček na 6.000 franaka, to je nešto preko 2.500 maraka. Nadam se da će ček imati pokriće, u svakom slučaju meni nema više puta u Francusku. To isto moram zahvaliti visokom i bradonji. Ja ću nastojati nešto skupiti za Nedu, ali nisam siguran da ću uspjeti. Srdačno te pozdravlja Bruno P.S. Uskoro ću poslati i druge tekstove. ---------------------------------------------------- Dakle, napisao mi je da se više neće vraćati u Francusku, pa onda niti u Pariz. Tko ga je i zašto natjerao da promjeni mišljenje ostalo je tajna do danas.

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.10.2007., ponedjeljak

Ponovo Jugoslavija

14.10.2007., nedjelja

U borbi za hrvatsku državu

13.10.2007., subota

Kraljevina Jugoslavija

12.10.2007., petak

Država i Kraljevina SHS

11.10.2007., četvrtak

Od hrvatske državne misli do jugoslavenske ideje II.

10.10.2007., srijeda

Od hrvatske državne misli do jugoslavenske ideje I.

Slom apsolutizma, nakon bitke kod Solferina 1859., potaknuo je razvoj političke misli u Hrvatskoj. Veljačkim patentom ponovno je omogućeno sazivanje Sabora, koji 1861. vidi pred sobom dva cilja: postići sjedinjenje hrvatskih zemalja i osigurati ustavni razvoj političke misli u Hrvatskoj. U razdoblju od 1861.-1868. stvaraju se tri glavne političke skupine kao začetnici političkih stranaka u nagodbenom sustavu. Prva skupina se razvila u ogorčenju zbog proigranih mogućnosti iz godine 1848. Uz legendu o "starim dobrim vremenima" okupljaju se uglavnom pripadnici plemstva, koje je izgubilo svoj povlašteni politički i gospodarski položaj a uz njih je i dio bivših preporodnih snaga. Svi oni vide jedinu mogućnost daljnjeg političkog razvoja u što utješnoj državnopravnoj svezi s Madžarima. Po svom svjetonazoru ta je skupina konzervativna, žali za starom ustavnosti i predajom hrvatskoga plemstva, a pretežito potječe iz Slavonije, te je gospodarski orijentirana na panonsko-dunavsku regiju. Vođa te grupe je barun Levin Rauch, kasniji tvorac Hrvatsko-ugarske nagodbe. Ta se skupina naziva madžaronskom. Đakovo Drugu političku grupaciju tvori inteligencija, predstavnici slobodnih zvanja: odvjetnici, profesori. svećenici.. sinovi građanskoga staleža, maloga plemstva i imućnog seljaštva. I ta je inteligencija potekla iz narodnog preporoda,. te nastoji očuvati njegova shvaćanja. Ona slijedi nazore zapadnoeuropskoga liberalizma i oživljava misao "ilirsko-slavenske uzajamnosti. U toj skupini je pretežito hrvatski živalj iz zapadnih krajeva Banske Hrvatske, a pred očima im je stara slava mediteranske Hrvatske. Vođa skupine je đakovački biskup J.J. Strossmayer, koji u svoja shvaćanja hrvatske politike unosi i svoju zamisao izmirenja Zapadne i Istočne Crkve. Tu se rađa i njegovo "jugoslavenstvo", koje predstavlja slavenofilsku orijentaciju u političkom rješavanju okupljanja hrvatskih snaga. Svojim visokim crkvenim položajem svojim mecenatstvom, on je u toj skupini daleko važnija osoba od Ivana Mažuranića, koji hrvatsku državnu misao shvaća doduše, kao dio slavenstva, ali traži jačanje hrvatstva, i to tako da se hrvatska politika prikloni Beču. Ova skupina koja stvara Narodnu stranku, vodi taktiku iščekivanja i kolebanja. Malobrojna i slaba je treća skupina u saborima 1861. i 1868., pa ipak ona predstavlja narodnu volju. Vođa te skupine je Ante Starčević, koji ima samo malu grupu suradnika, među kojima se ističe kao indolog dr. Eugen Kvaternik najdosljedniji i najpožrtvovniji političar toga razdoblja. Uz tu skupinu je, doduše, cijeli narod, posebno mladež, koji na žalost još nema velikog političkog školovanja i nije politički organiziran. Starčević uviđa zablude preporodnog ilirizma, slavenstva i jugoslavenstva, uviđa da su to umjetne konstrukcije, a na štetu hrvatske državne misli i naroda. Na temelju Vitezovićeva nauka stvara Starčević svoj politički program čistog hrvatskog nacionalizma. Budućnost naroda on ne vidi u savezima s drugim narodima, nego isključivo u samoj snazi hrvatskoga naroda i u njegovu jačanju. Dok skupina konzervativnog plemstva, vođena svojim probitcima, teži za što čvršćom unijom s Madžarskom, dok inteligencija Narodne stranke neodlučno plovi slavenskim i jugoslavenskim vodama, Starčević, dosljedno hrvatskoj državnoj misli traži okupljanje svih Hrvata u jedno nezavisno državno tijelo, priznajući jedino iz trenutne nužde, vrhovništvo habsburškog vladara, ali samo kao hrvatskoga kralja. Živu snagu Starčević vidi u hrvatskom državnom pravu, pa se njegova stranka naziva Strankom prava. Njihov je program: sjedinjenje, neovisnost i samostalnost svih hrvatskih zemalja u sklopu Monarhije ili izvan nje. Pravaši su jasnije od drugih političara toga razdoblja spoznali opasnost srpske državne misli u Hrvatskoj i zato. odbacuju svaku pomisao na državnu zajednicu ili nagađanje s njima. Ostali pak političari, koji također uočavaju razvoj srpske državne misli, nastoje s njom ući u nagodbu, tražeći u srpskim političkim strankama saveznika u borbi protiv madžarske hegemonije. Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.10.2007., utorak

Hrvatski narodni preporod II.

08.10.2007., ponedjeljak

Hrvatski narodni preporod I.

Dan neovisnosti

Nekoć je gotovo svaka bolja i svjesnija hrvatska kuća imala sliku „Hrvatski narodni preporod“ Vlahe Bukovca. Prisjetimo se: na povišenom prijestolju sjedi Ivan Gundulić a pred njim stoji velika grupa hrvatskih preporoditelja, predvođena Ljudevitom Gajem. Tu su i Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić itd. Nazvao bi to razdoblje građanske hrvatske – romantičnim. Željelo se hrvatsku državu o njoj se pisalo, pjevalo pa i ginulo. Išlo se u 20.stoljeću na predstave „Nikole Šubića Zrinskog“ i pjevalo „U boj, u boj, mač iz toka bane..“. Ili „Oj ti vilo Velebita“. Sve je to nekako izgledalo kao da se rade strašno važni politički potezi. Svjetska politika se mijenjala, ratovi su dolazili i prolazili, Hrvatska je iz jedne državne zajednice prelazila u drugu a mi smo pjevali „Nema Hrvata, nema junaka kao što je bio Jelačić ban“ i sanjali o samostalnoj Hrvatskoj. Onda su nas događaji naprosto pregazili. Komunizam se urušio, urušila se Jugoslavija i prije nego što smo bili svjesni, imali smo Republiku Hrvatsku. I bili suočeni sa saznanjem da je jedno sanjati i pjevati o dalekoj i željenoj slobodnoj Hrvatskoj a sasvim nešto drugo tu u realnoj Republici Hrvatskoj izgraditi pravednu, socijalnu, bogatu i stabilnu državu. A grozota rata nanijela nam je nove traume. I danas se vrtimo u krugu rasprava što bi i kako trebalo, bez jasnog koncepta, bez jasne predodžbe… Čini nam se da su pri stvaranju Republike Hrvatske učinjene sve moguće pogreške i da ne samo mi nego će i naši prapraunuci morati ispravljati sve ono zlo što se nakupilo, kako bi mogli u miru uživati ono dobro koje je vidljivo. Nemam iskustva, ali možda mi samo želimo sve odmah, sve najbolje i savršeno. Toga nema u politici, očigledno.

- 07:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2007., nedjelja

Ne može nogomet bez politike

Danas svi nestrpljivo očekuju utakmicu Hajduk-Dinamo. Nogomet i tako kod nas igra prevažnu ulogu Njemački Spiegel je prije nekoliko tjedana objavio najstariju poznatu sliku u boji njemačke nogometne reprezentacije. Na njoj su Spieglovi novinari prepoznali cijeli niz nogometaša koji su i nakon sloma Trećeg carstva sasvim normalno nastavili igrati nogomet. Ono što je ovdje posebno zanimljivo je to da je fotografija snimljena u Zagrebu kad je Njemačka igrala protiv reprezentacije NDH 20.I.1942.god. Pred oko 20.000 gledatelja pobjedila je Njemačka 2:0 Možda u redovima reprezentacije NDH prepoza netko kojeg od poznatih nogometaša koji su igrali u raznim jugoslavenskim klubovima i nakon 1945.god. . Koliko vidim, svi pozdravljaju s fašističkim pozdravom. Kladim se da su kasnije s jednakim žarom pjevali "Druže Tito..."

- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Habsburgovci II.

06.10.2007., subota

Habsburgovci I.

05.10.2007., petak

Arpadovići

04.10.2007., četvrtak

Trpimirovići

03.10.2007., srijeda

Prvo političko uređenje

02.10.2007., utorak

Razvitak hrvatske političke misli

01.10.2007., ponedjeljak

PRIMJEDBE UZ PRVO IZDANJE HRVATSKOG POLITIČKOG LEKSIKONA

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.