Marketing
Biskup dr. Janko Šimrak (4)
IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Vjerski se prijelazi nisu ni tražili
»Izdao sam naredbu, da se te formalnosti obdržavaju samo u onim slučajevima, gdje to stranka traži radi sigurnosti, a u ostalim slučajevima da se te formalnosti ne drže. Ogromna dakle većina nije izvršila formalnoga prelaza, niti se to od njih tražilo. Tako se dogodilo, da je biskupija izdala najviše 500 svjedodžbi o prelazu na zahtjev stranaka.«
U iskazu od 20. svibnja 1945. biskup Šimrak potanko opisuje na koji je način u svojoj biskupiji dopuštao prakticiranje vjerskih prijelaza u sjeni ondašnjih zakonskih odredaba. Za njega su, mora se reći, zahtjevi pravoslavaca za prijelaz u Grkokatoličku Crkvu bili razumljivi i očekivani: »Iz razloga tradicije Marčanskog vladičanstva, koje je u tim krajevima djelovalo od 1611. do 1750; jer je u crkvi isti obred i isti jezik i isti duh. U ovim krajevima nije htio niko stupati u redove Hrvatske pravoslavne crkve, a samo su pojedinci prelazili na latinski obred.«
Formalnosti prijelaza samo radi sigurnosti
Koja je bila točno određena administrativna procedura za prijelaze, može se saznati iz nastavka njegova iskaza: »Spomenuli smo kako su smjeli prelaziti samo oni kojima su kotarske oblasti, dotično ustaški stanovi, izdavali dozvolu za to, a ta se dozvola izdavala samo na prelaz u rimokatoličku vjeroispovijest... Kotarske oblasti u Koprivnici i u Čazmi nisu nikome dopuštale da pređe na grkokatoličku vjeroispovijest. Radi toga kotarska oblast u Čazmi je zauzela crkvu i parohijski dom u selu Lipovčanima za rimokat. župu u Čazmi, dok se križevačka biskupija, koju je narod željno očekivao, nije smjela u selu niti pojaviti. To mogu posvjedočiti svi tamošnji vjernici. Odredbe vlasti svladao je sam narod svojom voljom i otporom. Sjećam se dobro da je došao u Križevce veliki broj vjernika iz Velikog Poganca u početku godine 1942. sa izjavom da će jedino pristupiti križevačkoj biskupiji, dok na latinski obred ne će nikako prijeći, pa makar svi glave izgubili ili bili poslani u logor.
Preslika izvornog dokumenta koji ruši »crno-bijelu« sliku povijesti: ustaški povjerenik za kotar Garešnica dopisom od 2. svibnja 1941. zalaže se za pravoslavnog Srbina iz Velikih Zdenaca
Za prelaz su bile propisane formalnosti: dozvola vlasti, za koju se morala molba biljegovati visokom taksom, zatim neke druge formalnosti. Izdao sam naredbu, da se te formalnosti obdržavaju samo u onim slučajevima, gdje to stranka traži radi sigurnosti, a u ostalim slučajevima da se te formalnosti ne drže. Ogromna dakle većina nije izvršila formalnoga prelaza, niti se to od njih tražilo. Tako se dogodilo, da je biskupija izdala najviše 500 svjedodžbi o prelazu na zahtjev stranaka. (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Po parohijama je nastavljen crkveni i vjerski život gotovo bez svake promjene. Ostali su isti crkveni odbori kao i do sada, koji su imali paziti na crkve i parohijske domove, na crkvenu gibivu i negibivu imovinu. Obavljale su se službe Božje, dijelile svete tajne kao i prije (krštenja, vjenčanja, sahrane). Upisivalo se dalje slučajeve rođenja, vjenčanja, smrti u matične knjige.« Na temelju svih tih činjenica biskup dr. Šimrak je, znajući za što ga se optužuje, ponovno istaknuo: »Ni od koga nikada nisam dobivao direktiva, kako se vidi iz gornjega razlaganja o 'prelaženju Srba' - nego sam u svakom pojedinom slučaju radio prema želji naroda, kako sam gore razjasnio.«
Okružnica »Ponove«
Očiti Šimrakovi humanistički i dosljedni kršćanski motivi, koji su ga vodili u pojavi vjerskih prijelaza u NDH, nisu nailazili na odobravanje ondašnjih vlasti (koje su kasnije ipak »popustile« i promijenile stav prema prijelazima pravoslavaca u Grkokatoličku Crkvu). Posebice je oštar i nesnošljiv prema biskupu Šimraku bio Vjerski odsjek Državnog ravnateljstva za ponovu, koji je vodio franjevac o. Dionizije Juričev: »Politika ustaške vlade bila je od početka da se zabrani prelaženje na grkokatoličku vjeroispovijest u križevačkoj biskupiji. Razlozi te politike javno su se isticali od vođa ustaša, a bili su čisto političke naravi...
Franjevac Juričev, koji je vršio dušobrižničku službu kod Pavelića, stavio se na čelo pokreta oko prelaženja i osnovao kod 'Ponove' poseban odio vjerski. (Puni je naziv 'Ponove' bio: Ministarstvo državne riznice NDH. Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove, Ured za podržavljeni imetak, op. S. B.) To je on učinio bez ikakva znanja zagrebačkog nadbiskupa kao mjesnog ordinarija, koji je o tom obaviješten iz novina. Taj vjerski odio 'Ponove' pod upravom Juričeva odmah u početku izdao je okružnicu svima kotarskim oblastima, svima županima, stožernicima i logornicima, da je prelaženje dozvoljeno samo u rimokatoličku crkvu, pa se prema tomu ne može prelaziti na grkokatoličku vjeroispovijest. Original te odluke nalazi se u križevačkom biskupskom arkivu i žao mi je, da taj zanimljivi dekret ne mogu od riječi do riječi citirati, jer on najbolje pokazuje, kakvu je politiku ustaška vlada vodila u pitanju prelaza. Te su se naredbe striktno držale sve ustaške vlasti, pa je tako bila uskraćena svaka dozvola prelaza na grkokatoličku vjeroispovijest. Te se odluke osobito strogo držala kotarska oblast u Križevcima, koja je tražila od biskupske kancelarije da se imenično popišu svi prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest, da se tako mogu poništiti. Predstavnik iste kotarske oblasti je u toj stvari bio tako zelozan, da je tražio, da i grkokatolici predju na rimokatoličku crkvu! Dne 7. januara 1945, kad sam se u društvu kanonika Spiridona Petranovića vraćao kolima iz Zagreba u Križevce, napao me na putu jedan od ustaških oficira, zašto do sada nismo prešli na katoličku vjeru!«
Potpora nadbiskupa Stepinca Križevačkoj biskupiji
Biskup Šimrak se već 1941. našao u prilično nezavidnoj situaciji, razapet između zamolbâ sve brojnijih pravoslavnih vjernika za prijelaz u njegovu biskupiju i zakonskih odredbi ustaških vlasti, kojima su one pokazale odlučnost da se jednom zauvijek riješe, po njihovu uvjerenju, jednog od stožera velikosrpstva u Hrvatskoj, politički moćnog »stranog predstavnika« i osvjedočenog protivnika hrvatske samostojnosti i državnosti - Srpske Pravoslavne Crkve. U tom silnom nastojanju, koje je s motrišta ustaške ideologije bilo razumljivo (kolikogod se takva ocjena nekima činila šokantnom), bez na to što je njegovo ostvarivanje bilo posve neprihvatljivo, ondašnji su predstavnici vlasti potpuno izgubili »kompas« (kao i u mnoštvu drugih odluka), te su nastojali izbrisati sve ono što je čak i podsjećalo na pravoslavlje: »Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja izdalo je nekako u isto vrijeme odredbu da se u mjestima gdje već postoji rimokatolička župa ne može otvoriti crkva za bogoslužje u grčkom obredu i na starom slovenskom jeziku. Ta odluka je praktično značila to da se prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest uopće ne dozvoljavaju, jer je rijedak slučaj u gornjoj Hrvatskoj, da u mjestu gdje postoji pravoslavna crkva ne postoji i rimokatolička. Istini za volju, moram na ovom mjestu priznati da se zaslugom dra Radoslava Glavaša, tadanjeg pročelnika u ministarstvu, odustalo od ove odluke.«
Dakako da su takvo ozračje u svagdašnjem životu na »vlastitoj koži« osjećali i grkokatolički svećenici koji su jedino nastojali savjesno obavljati svoje obveze: »U početku godine 1942. pošla su dvojica svećenika križevačke biskupije: Nenad Gavrilović i Mihajlo Jurista na poziv naroda (vjernika) u parohiju Plavšinci da služe službu i da obave blagoslov kuća. Čim su stigli u selo i došli u dodir s ljudima, napao ih je na najgrublji način ustaša Marcapan, otpremio ih pod ustaškom pratnjom do Koprivnice, gdje su stavljeni u zatvor.«
Vrijedno je svakako i Šimrakovo svjedočanstvo o stavovima Svete Stolice i nadbiskupa Stepinca oko vjerskih prijelaza:»Kroz cijelo vrijeme 'rada' vjerskoga odsjeka 'Ponove' po upravo gore spomenutoga Juričeva nije križevačka biskupija razvijala nikakve spomena vrjednije akcije oko prelaza. Ona je samo tražila da se na biskupskim konferencijama god. 1941. udovolji želji Svete Stolice da oni koji žele prijeći mogu prelaziti samo u svom obredu i jeziku (ritus naturalis). Križevačku biskupiju je u tom pitanju podupirao sadanji zagrebački nadbiskup dr. Stepinac, koji je otvoreno osudjivao prelaze na latinski obred, pa je u tom pogledu i izvješćivao Svetu Stolicu.« Isljednici su svejedno bili uporni pokušavajući od biskupa Šimraka izvući priznanje o njegovoj povezanosti s »Ponovom« i njihovoj tobožnjoj zajedničkoj, unaprijed isplaniranoj i korodiniranoj akciji u »prekrštavanju«, što je on ponovno odlučno zanijekao: »Vjerski dio 'Ponove', kao što je gore istaknuto, nije davao nikada nikakve direktive križevačkoj biskupiji za prelaze, nego je samo slao prepis okružnice na sve kotarske oblasti, ustaške stožere i velike županije, kojim se dozvoljavaju prelazi samo na zapadni obred (rimokatoličku vjeroispovijest). Vjerski dio 'Ponove' nije nikada davao križevačkoj biskupiji bilo u kojoj formi kakve pomoći, što se lagano može vidjeti i iz arkiva 'Ponove'.«
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 29.10.2007. u 07:00 sati.