Hrvati su bili organizirani u plemena, koja su bila teritorijalne i vojničke ustrojbe. Svaki Hrvat, pripadnik plemena, pripada aristokratskom sloju, te samo kao takav pripada političkom narodu. Ostalo pučanstvo podložno je političkom narodu. Izgradnja države trajala je po prilici dva stoljeća. Vjerojatno je u prvom stoljeću, nakon osvajanja zemlje, država Hrvata bila skup manje-više samostalnih plemenskih jedinica, koje su ipak bile vezane sviješću o zajedničkom podrijetlu.
Područje jednog plemena je župa, a predvodnik je vojskovođa plemena i ujedno upravitelj-župan. Pod pritiskom izvanjske opasnosti dolazi do čvršćeg povezivanja župa. Predvodnici plemena, u času vanjske pogibelji, biraju sebi vođu-kneza, čija se vlast produžuje i u doba mira. Tako se vojnički vođa pretvara u političkog vladara - vrhovnika nad svim plemenima naroda. Stvara se, dakle, monarhistički princip, u početku izboran, jer se za izbor traži pristanak plemenskih župana, koji se sastaju na sabor, što se uščuvalo i onda kad je taj pristanak predstavljao potvrdu već gotove činjenice.
Na daljnji razvoj političkog uređenja utjecalo je pokrštenje Hrvata i time prihvaćanje zapadnoeuropskog kulturnoga kruga, a zatim i utjecaj franačke države, pod čijim se utjecajem ustrojava vladarska vlast sve do dvorskoga časništva.
Politički i kulturni upliv Zapada utjecao je i na politiku hrvatskih narodnih vladara, koji, osim učvršćivanja svoje moći, čime ujedno stvaraju gospodarsku, teritorijalnu, a time i političku osnovicu hrvatske države, teže za političkim povezivanjem sa Zapadom, sukladno ondašnjem poimanju i nazorima. Pomoć Crkve u razvoju hrvatske države i u učvršćivanju moći narodnih vladara ne smije se nikako podcijeniti, no istodobno ta sveza sa Crkvom dovodi vladare u sukob s plemenima. Samo na račun samobitnosti pojedinih plemena moguća je jaka središnja vladarska vlast.
Suprotnost plemena politici narodnih vladara odlučno djeluje na razvitak hrvatske države, koju su mogli stvoriti samo oni vladari, koji su se izdigli nad plemena i znali i stegnuti i uskladiti njihove posebne težnje i probitke. Politička snaga hrvatske države u doba hrvatskih knezova bila je u tom dijelu Europe zamjeran politički čimbenik, što je prisililo i pape i franačke i bizantske vladare na sklapanje ugovora s mladom hrvatskom državom. O moći hrvatske države govori i činjenica da pape, u doba kad Crkva tezi za univerzalnošću, šuteći priznaju Hrvatima pravo upotrebe hrvatskoga jezika u bogoslužju.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 03.10.2007. u 08:00 sati.