Marketing
In memoriam Bruno Bušić:U slobodnoj Hrvatskoj Bruna Bušića su izdali, zapravo, ponovno ubili njegovi najbolji prijatelji
Bušić, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.)
novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave HKL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike. U to vrijeme surađuje i u drugim glasilima ("Studentski list","Kritika", "Hrvatsko sveučilište", itd.) Nakon Karađorđeva uhićen je zajedno sa studentskim vodama 12. XII. 1971. i osuđen 1972. na dvije godine zatvora. Nakon izdržane robije u Staroj Gradiški pokušao je studirati u Dubrovniku, no zbog pritiska policije odlučio se na emigraciju, kamo je dospio u rujnu 1975., te je radio u londonskoj "Novoj Hrvatskoj". Tu je ostao do travnja 1976., kad je počeo putovati Europom i stvarati svoju ustrojbu mladih izbjegličkih snaga. Na izborima za II. sabor Hrvatskog narodnog vijeća 1977. izabran je, zajedno sa skupinom "proljećara" (F. Mikulić, Z. Markus, T. Mičić) koju je predvodio, u Sabor, gdje je postao pročelnikom Ureda za tisak i promidžbu, u kojem je razvio veliku djelatnost. U kolovozu 1978. sudjelovao je u organiziranju prvog susreta mladih političkih snaga u Lundu. Ubijen je u Parizu 16. X. 1978.
Tako sam pisao u Hrvatskom političkom leksikonu (London 1988).
-----------------------------------------------------------------------------
A u Vjesniku 16.10.2002. napisao sam slijedeće:
U slobodnoj Hrvatskoj Bruna Bušića su izdali, zapravo, ponovno ubili njegovi najbolji prijatelji
Šesnaesti je listopada, a time i godišnjica ubojstva Brune Bušića, koji je ubijen na današnji dan 1978. u Parizu. Danas, nakon toliko godina, više uopće nije važno jesmo li se s njim slagali u svim političkim pitanjima ili pitanjima strategije hrvatske borbe. Jedino je važno to da je on svoj život posvetio borbi za hrvatsku državu i da je ubijen pucnjevima s leđa, kukavički, ali i profesionalno, kako je to već Udba znala izvesti.
Važno je i to da do dana današnjega nije rasvijetljeno njegovo ubojstvo. Zašto?
Kad sam se negdje u lipnju 1990. vratio u Hrvatsku, uredništvo Danasa me zamolilo da im pomognem rasvijetliti barem jednu zagonetku u svezi s Bušićevim ubojstvom, a to je bilo pitanje povratka Petra Gudelja, jednog od Bušićevih povjerljivih ljudi u emigraciji, neposredno nakon ubojstva, u ondašnju Jugoslaviju. Uredništvo Danasa je uspjelo u Splitu locirati čak trojicu Petra Gudelja, istoga godišta, pa su me zamolili da im pomognem identificirati onog pravog.
Tako sam jednog ljetnog dana u kolovozu te godine krenuo na put s onda vrlo mladom i prilično nepoznatom novinarkom Jasnom Babić.
Već na prvoj splitskoj adresi nabasali smo na pravog Petra Gudelja i ako sam ikad u životu vidio tako očit strah i nečistu savjest onda je to bilo tada na licu i u ponašanju Petra Gudelja. Danas je tada napisao nekoliko članaka o Gudelju i Bušiću i razotkrio barem jednu epizodu Bušićeva ubojstva.
Nakon povratka u Zagreb nazvao sam tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Pericu Jurića i zatražio od njega da povede istragu o ubojstvima emigranata, a pogotovo o ubojstvu Brune Bušića. Svom svojom pravničkom erudicijom i golemim kriminalističkim iskustvom, odgovorio mi je da za to još nije došlo vrijeme. A kako sam ipak veći dio života proveo u demokratskim zemljama, činilo mi se da je za istragu o zločinu, pogotovo ubojstvu uvijek vrijeme.
Stoga sam, odmah sljedeći dan, bez posebnih najava, otišao u Đorđićevu i zatražio da me primi netko iz odjela za krvne delikte. U Đorđićevoj je dakako u to vrijeme sjedio stari udbaški sastav, koji će, istina, uskoro postati hadezeovski, no to u tom trenutku nisam znao ni ja, ali izgleda ni oni, pa je nastala konsternacija. Zato nisu odmah od mene uzeli prijavu i izjavu, nego su nakon nekoliko dana došli u moj ured u Zagrebačkoj filharmoniji i tu smo složili prijavu i zapisnik koje sam i potpisao.
No izgleda da sam svojim istupima uzbudio duhove.
Tad je na scenu stupio Budući Ustavni Sudac - BUS. Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova on je preuzeo istragu na sebe, a da bi istraga što bolje uspjela osnovana je i istražna ekipa, koja se sastojala od:
VKV zidara, sumnjivog političkog emigranta, u Njemačkoj osuđenog na doživotni zatvor za ubojstvo prvoga stupnja, ali ga je HDZ izvukao iz zatvora i odmah zaposlio u obavještajnim službama i u jednoj saborskoj komisiji;
VKV mesara, političkog emigranta, suđenog u Njemačkoj zbog ubojstva jugoslavenskog konzula, pukovnika hrvatske vojske; gostioničara, političkog emigranta, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske(dokazanog suradnika udbe, prema vlastitom priznanju);
političkog emigranta bez zanimanja, čestoga gosta njemačkih zatvora, pukovnika Hrvatske vojske(dokazanog suradnika udbe prema vlastitom priznanju).
Ta ekipa, dakle, trebala je rasvijetliti ubojstvo Brune Bušića. Jednako tako, moglo im se povjeriti da sastave »Boeing 707« ili »space shuttle«.
Kad se po emigrantskim krugovima doznalo da je, pod okriljem BUS-a, istražiteljska ekipa otela splitske udbaše koji bi možda mogli nešto reći o Bušićevu ubojstvu, najveći broj emigranata povratnika pomislio je da je riječ jednostavno o još jednom pokušaju diskvalifikacije političke emigracije. No, razlozi takvu postupku (u trenutku kad su BUS-u stajala na raspolaganju sva legalna sredstva pravne države) bili su sasvim drukčiji! Oteti udbaši bili su mučeni, i to temeljito, u kući gospođe Ksenije Urličić u okolici Imotskoga s jednom jedinom namjerom da se spriječi doznavanje prave istine.
Namjerno je stvorena situacija da niti jedan hrvatski sud, pa čak ni oni lažirani hadezeovski, više nisu mogli prihvatiti kao dokaz bilo kakav tada dobiven iskaz dalmatinskih udbaša, jer su ti dokazi bili pribavljeni silom.
Tad je na scenu stupio i Hrvatski sabor osnivajući kompromitiranu Komisiju za istraživanja žrtava rata i poraća. U njoj je dakako BUS odmah zaigrao važnu ulogu i njegovo najvažnije djelo, u koje je uvukao i Društvo političkih zatvorenika, bio je famozni film »Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo«. U tom filmu, emitiranom 16. listopada 1992., dvojica hrvatskih intelektualaca, sveučilišni profesor Ivan Cesar i pisac ovog teksta, tada ravnatelj Zagrebačke filharmonije, optuženi su da su radili za Udbu.
Nije nas vezala
Treba naglasiti da smo nas dvojica u svih dvanaest godina postojanja hrvatske države jedini optuženi i odmah javno osuđeni kao suradnici jugoslavenske Udbe. To je sve što je BUS sa svojom ekipom uspio doznati u tijeku dvanaest godina. A ako mi se dopusti mala digresija, želim samo reći da je Ivana Cesara i Ivana Cerovca doista vezala veza, ali ne ona koju im je imputirao BUS. Ne, nije ih vezala Udba nego sudba. I jednom i drugom partizani su strijeljali oca.
A taj film o Bruni Bušiću, uz zdušno sudjelovanje Andrije Popovića i Nikole Babića, također je imao zadatak da skrene pažnju javnosti na osobe koje u Bušićevu ubojstvu nisu sudjelovale, te da nikome više ne padne na pamet postavljati još kakva dodatna pitanja o Bušićevu ubojstvu! Jer ako su Cesar i Cerovac mogli biti proglašeni udbašima, mogao je to biti i svatko drugi, pogotovo onaj koji bi previše zapitkivao. Nešto kasnije priređen je cirkus od suđenja Vinku Sindičiću zbog ubojstva Brune Bušića. Nikakvih ni početnih sumnji, a kamoli dokaza nije bilo da je Sindičić ubio Bušića. Pa ipak, BUS i ekipa inzistirali su na tom suđenju, koje se uistinu pretvorilo u farsu i s kojeg je Sindičić izašao kao slobodan čovjek.
Umjesto da odgovara za zlodjela koja je učinio, BUS i ekipa su mu omogućili da se brani od onoga što nije učinio.
Posljedica svih poteza BUS-a i ekipe, od splitske otmice, preko svinjarija filma o Bruni Bušiću, i suđenja Sindičiću, bila je ta da s tom temom nitko pristojan u Hrvatskoj nije više htio imati posla. Ni na suđenju Sindičiću, ali ni prije ni poslije, nisu postavljena bitna pitanja u svezi s ubojstvom Brune Bušića koja bi sigurno pridonijela otkrivanju istine.
Možemo li iz toga zaključiti da nikome od mjerodavnih nije ni bilo do istine?
Ubojice Brune Bušića, dakle, nisu otkriveni, nije rasvijetljen nijedan jedini slučaj političkog ubojstva u emigraciji, a sad izgleda nema više ni izgleda da se bilo što otkrije. BUS i ekipa temeljito su zatrli sve tragove.
Bruno nije zaslužio takvu sudbinu. Ni onu iz 1978. ni ovu danas. Izdali su ga oni koji su mu se pravili najboljim prijateljima, u vrhovima hrvatske vlasti, u vrhovima Hrvatske vojske, obavještajnih službi, pravosuđa, diplomacije... No možda je krivo reći da su ga izdali. Ne, ponovo su ga ubili.
------------------------------------------------------
Dodano 2007.
*Od 2002. kad sam u Vjesniku objavio gornji članak do danas se ništa nije dogodilo. Istraga o ubojstvu Brune Bušića je sabotirana i zaboravljena. Jedino sam pred Općinskim sudom u Zagrebu u međuvremenu uspio dobiti u punom opsegu dvije prvostupanjske presude protiv svih autora onog sramotnog filma o Bruni Bušiću iz 1992. godine. Sudovanje do prvostupanjske presude trajalo je dakle 17 godina. A na Županijskom sudu će valjda trajati idućih 17.
*Za nedovoljno informirane: budući ustavni sudac 2002 dakle BUS je Vice Vukojević
*Istog dana kad je u Parizu ubijen Bruno Bušić, u Rimu je na opće iznenađenje izabran Poljak za papu koji je uzeo ime Ivan Pavao II. Tako sam navečer gledao na njemačkim televizijama posebne emisije o izboru Pape a iduće jutro su mi javili da je u Parizu ubijen Bruno.
--------------------------------------------------------------
Ja to prvi trenutak nisam vjerovao jer sam imao Brunino pismo koje glasi:
Original Brunina pisma od 17.VI.1978 poslano iz Londona:
prijepis:
London 17.VI. 1978.
Dragi Ivane,
šaljem Ti ovaj ček na 6.000 franaka, to je nešto preko 2.500 maraka. Nadam se da će ček imati pokriće, u svakom slučaju meni nema više puta u Francusku. To isto moram zahvaliti visokom i bradonji.
Ja ću nastojati nešto skupiti za Nedu, ali nisam siguran da ću uspjeti.
Srdačno te pozdravlja
Bruno
P.S. Uskoro ću poslati i druge tekstove.
----------------------------------------------------
Dakle, napisao mi je da se više neće vraćati u Francusku, pa onda niti u Pariz. Tko ga je i zašto natjerao da promjeni mišljenje ostalo je tajna do danas.
Post je objavljen 16.10.2007. u 00:10 sati.