Pregled posta

Biskup dr. Janko Šimrak (2)

IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH

Piše: Stipan Bunjevac

Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu

O grkokatoličkom križevačkom biskupu dr. Janku Šimraku u novijoj su jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji objavljene brojne krivotvorine i manipulacije, od njegovog ulaska u javni život 27. svibnja 1913, kada je na skupštini Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza izabran za potpredsjednika, sve do njegove smrti 9. kolovoza 1946. u Križevcima. U prvome redu ideološki razlozi, posebice u razdoblju komunističkog jednoumlja, ugušili su bilo kakvu želju i namjeru za objektivnom procjenom njegova djela.


Jedna u nizu krivotvorina o biskupu Šimraku, knjiga Veljka Đ. Đurića "Ustaše i pravoslavlje"





Bulajićeva presuda

Biskup Šimrak je već za života odmah u poraću zbog političkih razloga bio u javnosti proglašavan »zločincem«, »klerofašistom« i »ustaškim ideologom«, što je bitno utjecalo na sva kasnija znanstvena istraživanja i u velikoj mjeri odredilo njihove zaključke. Zato je potpuno očekivana prevladavajuća gotovo jednoglasna ocjena o njegovoj ulozi u vjerskim prijelazima u NDH kao najtežem zločinu. Isključivo u tim okvirima o biskupu Šimraku pisao je najveći broj autora, od kojih vrijedi spomenuti barem najpoznatije i njihova djela: Viktor Novak »Magnum crimen«, dr. Dragoljub Živojinović i Dejan Lučić »Barbarstvo u ime Kristovo« (Varvarstvo u ime Hristovo), dr. Milan Bulajić »Ustaški zločin genocida« I. i II, Vladimir Dedijer »Vatikan i Jasenovac«, Branimir Stanojević »Alojzije Stepinac - zločinac ili svetac?« i »Ustaški ministar smrti«, Veljko Đurić »Golgota Srpske Pravoslavne Crkve 1941-1945« i »Ustaše i pravoslavlje«, dr. Ivan Cvitković »Tko je bio Alojzije Stepinac« (Ko je bio Alojzije Stepinac), Simo Simić »Prekrštavanje Srba za vrijeme Drugoga svjetskog rata« (Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata«) i brojni drugi. U njima je dr. Janko Šimrak »Pavelićev eksponent«, »urednik klerofašističke 'Hrvatske straže'«, »izraziti ustaša unijatski episkop«, »ustaša-vladika križevačke dijeceze«, »u Vatikanu persona gratissima, unatoč svojim labavim moralnim osobinama«, »ustaški biskup famoznog Odbora trojice«, koji »sudjeluje u otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine«, koji se »zalaže za fašizam i nacizam«, koji provodi »ustaško-pljačkaške poteze« itd. Naprosto zaprepašćuje ne samo maštovitost u izmišljanju složenicâ i sintagmâ kojima su autori nastojali biskupa dr. Janka Šimraka prikazati »moralnom nulom« i zločincem, nego i količina objavljenih stranica s gotovo nepreglednim mnoštvom krivotvorina, laži, podvala, manipuliranja i prešućivanja činjenica. Čini se, jednostavno, da je nemoguće na sve njih odgovoriti, što je ozbiljan problem hrvatske historiografije, koja kao da je nemoćna pred nadmoćnim »mračnim silama« u objektivnom i istinitom pisanju vlastite povijesti. Za ilustraciju vrijedno je navesti barem jedan primjer. Dr. Milan Bulajić, u svijetu poznati »znanstvenik«, predsjednik Fonda za istraživanje genocida, sudionik brojnih međunarodnih simpozija, direktor Muzeja žrtava genocida, »persona gratissima« u brojnim židovskim i američkim znanstvenim krugovima, i još puno toga, u drugome tomu spomenute knjige »Ustaški zločin genocida« na str. 613 piše da je zbog počinjenih zločina u Drugome svjetskom ratu biskup Šimrak bio osuđen na smrt! Dok naraštaji studenata i znanstvenika čitaju te retke, pitanje je zna li netko od njih pravu povijesnu istinu? Naime, dr. Janko Šimrak ne samo da uopće nije bio osuđen, nego, upravo suprotno - oslobođen je od svih optužaba.


Goldsteinova površnost

Namjeru da se barem odupre prevladavajućoj politikantskoj historiografiji u ondašnjoj Jugoslaviji o biskupu Šimraku pokazao je Bogdan Krizman u djelu »Ustaše i Treći Reich«. Međutim, teško je kategorički ustvrditi i iziskivalo bi puno truda da se odgovori na pitanje koliko je on u tome uspio i je li je uopće uspio. Upitno je što veliki dio svojih zaključaka temelji na autorima i djelima koji, nažalost, u ono doba nisu ni mogli ni smjeli služiti objektivnoj istini, nego prvotno vladajućoj (u ovome slučaju protucrkvenoj) ideologiji, npr. Jakov Blažević: »Mač a ne mir«, »Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera« i sl.

Određenom dozom i politikanstva i znanstvenih stereotipa o biskupu Šimraku prožeta je i knjiga Slavka i Ive Goldsteina »Holokaust u Zagrebu«, na što je u više navrata već upozoreno. Usputno, budući da je svojedobno najavljeno njezino inozemno tiskanje, poželjno je dobronamjerno i smireno upozoriti barem na sljedeće (jer ima ih više) nelogičnosti ili nedorečenosti. U poglavlju »Ideološki i društveni preduvjeti progona«, str. 36, iznosi se prilično kategorička tvrdnja: »Tridesetih se godina u mnoge redakcije (hrvatskih glasila, op. S. B.) infiltriraju pristaše totalitarnih ideologija. Pri tome se 1933. godina uistinu ukazuje ključnom. Te je godine u tom smislu promijenjena uređivačka politika Hrvatske straže.« Osim što je vrlo problematična tvrdnja o spomenutom »infiltriranju«, jer se tih godina uopće ne pojavljuje velik broj novih »novinarskih pera« u onodobnim hrvatskim glasilima, teško je i prihvatljiva ocjena o »promjeni uređivačke politike 'Hrvatske straže'«, posebice ako se u »Izvorima« navode godišta od 1933. do 1943. Za tako dalekosežni zaključak bilo bi radi usporedbe potrebno pregledati barem nekoliko godišta »Hrvatske straže« unazad, tj. i prije »ključne« 1933. Ovako se nameće zaključak da je bez ikakvih iznesenih činjenica proizvoljno iskonstruiran dokaz u potvrdu unaprijed zadane teze o »Hrvatskoj straži«, te je svakako ne slučajno izabrana baš g. 1933. jer, kao što je poznato, te je godine Adolf Hitler postao njemački kancelar. Šimrakova je onda uloga u vjerskim prijelazima na temelju ovakvih i sličnih tvrdnja već unaprijed predodređena.


Zabrana javnoga djelovanja

Dr. Janko Šimrak e rođen je 29. svibnja 1883. u žumberačkome selu Šimrakima (zanimljivo je da u »Knjizi ređenika Križevačke biskupije«, u kojoj su vrlo pedantno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, piše da je rođen u susjednom Tisovcu). Kršten je u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Grabru, selu koje je tijekom povijesti dalo dvojicu biskupa i nekoliko svećenika. Nakon osnovne škole u Mrzlome Polju u Žumberku i gimnazije u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu i Innsbrucku, gdje je g. 1910. doktorirao. Za redovitog profesora istočnog bogoslovlja izbran je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu g. 1925. Administratorom Križevačke biskupije imenovan je 14. listopada 1941. a za biskupa je zaređen 16. kolovoza 1942. Dr. Šimrak je u tom razdoblju bio iznimno aktivan na znanstvenom, medijskom, političkom i crkvenom području: bio je urednik zagrebačkih »Novina« i »Narodne politike«, pisac brojnih znanstvenih studija (posebice o crkvenoj uniji i povijesti grkokatolika i Žumberka), direktor katoličkoga dnevnog lista »Hrvatska straža«, istaknuti sudionik Hrvatskoga katoličkog pokreta, žučni polemičar u mnoštvu novinskih napisa, jedan od čelnih ljudi Hrvatske pučke stranke, član Narodnoga vijeća koje je proglasilo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, uspješni organizator crkvenoga života u Križevačkoj biskupiji, i još puno toga. Za njega se uz sve kontroverze, nedosljednosti i političke oscilacije ukratko može reći da je bio veliki biskup, znanstvenik, političar, rodoljub i humanist.

Prema vlastitom svjedočenju u dopisu od 5. rujna 1945, napisanom u bolnici »Sestre milosrdnice« u Zagrebu, koji se čuva u arhivu Križevačke biskupije pod br. 237/1945, uhićen je u subotu 12. svibnja 1945. u biskupskoj kuriji u Križevcima navečer oko deset sati i tu je noć proveo u križevačkome zatvoru. Ujutro 13. svibnja 1945. u devet sati pod oružanom pratnjom odveden je u zatvor Ozne u Zagrebu, gdje je bio podvrgnut ispitivanjima sve do 25. lipnja 1945. kada je sa skupinom ostalih uhićenika, među kojima su bili o. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Guberina, Tomislav Filipović (Miroslav Majstorović), metropolit Hrvatske Pravoslavne Crkve Germogen (Grigorij Ivanovič Maksimov) i dr., prebačen u zatvor Vojnog suda u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja prevezen je 10. srpnja 1945. prije podne u jedanaest sati u zagrebačku bolnicu »Sestre milosrdnice« u Vinogradskoj ulici, gdje su ga predstavnici Ozne i Vojnog suda izvijestili da je pušten na slobodu. Međutim, u noći od 22. na 23. kolovoza 1945. bez ikakvog objašnjenja ispred njegove se sobe pojavila oružana straža koja je od tog trenutka danonoćno stražarila. Tako je bilo sve do 30. kolovoza 1945. kada je straža povučena uz obrazloženje predstavnika Ozne da je došlo do zabune i nesporazuma. Tadašnja mu je Vjerska komisija zabranila svako javno djelovanje, pa tako te godine nije mogao rediti za svećenike dvojicu bogoslova u zagrebačkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Podnio je zamolbu za umirovljenje, koju je mons. Svetozar Rittig predao apostolskom legatu u Hrvatskoj dr. Ramiru Marconeu neposredno prije njegova odlaska u Rim, ali odgovor nije nikada dočekao. Preminuo je u biskupskome dvoru u Križevcima, smireno, s mislima i molitvom za Križevačku biskupiju koju je neizmjerno volio i kojoj je posvetio cijeli svoj život.


Prenosimo:Glas Koncila

Post je objavljen 27.10.2007. u 07:00 sati.