Piše: Stipan Bunjevac
Najopćenitija definicija znanstvenog istraživanja je traganje za istinom, bilo da je riječ o tzv. »prirodnim« znanostima, kao što su matematika, fizika, biologija i slično, ili »humanističkim«, pod kojima se podrazumijevaju povijest, filozofija, teologija i slično. U svakom se znanstvenom istraživanju ne smiju zanemariti i etički kriteriji, a jednako se tako ne smiju dopustiti ideološko-politička manipuliranja. Nažalost, stvarnost je tijekom povijesti često bila drugačija od teorijskih postulata, što je najbolje sažeto u poznatoj sintagmi: »Pobjednici pišu povijest«. Ni hrvatsko se znanstveno područje, posebice kada je riječ o humanističkim znanostima, nije dugi niz godina razlikovalo od svih ostalih koja su bila ograničena strogo određenim ideološkim mjerilima. Točno se znalo koji su bili »dopušteni« rezultati znanosti a koji to nisu.
Zabranjeni 11. broj »Mata«
Jedan od posljednjih primjera (nažalost, sigurno ne i posljednji) u tom nizu, u kojemu je a priori bilo blokirano bilo kakvo daljnje znanstveno traganje za istinom i unaprijed odbačene povijesne činjenice, nedavni je »slučaj« mladog Petra Ćurića, sada već bivšega glavnog urednika »Mata«, lista Studentskog kluba Matice hrvatske. On je također, kako je to sugerirao i nedavni naslov u »Vjesniku«, optužen za »prekrajanja povijesne istine«. Glavni tajnik Matice hrvatske u Zagrebu Zorislav Lukić zabranu je distribucije ovogodišnjeg 11. broja »Mata« opravdao razlogom da je vidio »neke sadržaje koji ne odgovaraju programu Matice hrvatske, a koji pokušavaju rehabilitirati ustaški režim«. »Ustaški zločini su počinjeni, i tu istinu pozna cijela javnost« - dodao je u nastavku obrazloženja Matičin tajnik. Po njemu, sporne su dvije Ćurićeve tvrdnje: »U teorijski relevantnim ustaškim spisima nigdje se ne potiče na ubijanje Srba, Roma ili Židova niti se propagira bilo koja vrsta etničke, vjerske ili klasne netrpeljivosti, nego se članovima pokreta priziva u svijest ćudoređe, poštivanje tuđeg vlasništva i vjerskog uvjerenja, naravno - samo u teoriji (istakao S. B.)«, te da se »ustaški pokret, po vrijednosnim kriterijima, neusporedivo elegantnije uklapa u suvremena stremljenja liberalnih demokracija od komunizma«.
Usprkos »zgražanju demokratske javnosti«
Nije puno pomoglo pojašnjenje autora spornog članka, Ćurića, koji je rekao da se njegov tekst odnosi samo na jedan teorijski dokument s početka tridesetih godina prošloga stoljeća, a »ne i na kasniju ustašku praksu« (ibid.), da ne govori o onome što je bilo kasnije, te da nije htio braniti zvjerstva ustaša, nego pokazati »apsurd teze Željke Antunović da komunizam nije u biti zločinačka ideologija«. Istaknuo je također da je na kraju svoga članka osudio i ustaše i komuniste. Ostavljajući po strani pro et contra argumente autora spornog teksta i Matičina tajnika, a posebno Dnevnik HTV-a u kojemu je tih dana odmah objavljen prilog o zabrani časopisa zbog »proustaškog teksta«, i sve sitne HHO-evsko-šoroševske medijske lešinare, koji se u takvim slučajevima obvezno javljaju i koji često, kao što je očito bilo i u ovome slučaju, nisu ni pročitali izvornik, najbolje je sine ira et studio objaviti »sporni« ustaški dokument koji je uzdrmao neke dosadašnje dogmatske teze u historiografiji o ustaškoj ideologiji (dakako, da ne bude zabune, na razini teorije, a ne njezine kasnije prakse, tj. povijesnog ozbiljenja u NDH). Dakle, riječ je o jednoj povijesnoj činjenici, kakva god ona bila i sviđala se ona nekome ili ne sviđala, o kojoj bi znanost, u ovome slučaju historiografija, morala ipak nešto reći, kao npr. o njezinoj autentičnosti, kontekstu, autoru, namjeri i sl., ako joj je uistinu stalo do spomenutog traganja za istinom. Nadajmo se da to neće prouzročiti ponovno »zgražanje demokratske javnosti«, kako je to istaknuto u većini novinskih napisa o zabranjenom »Matu«.
Teorijski ustaški spis
»Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama ’Ustaše’-hrvatskog oslobodilačkog pokreta« u točki 26. govori o dužnostima svakoga člana: »...f) pomno čuvati čistoću ustaške borbe i nikada se u borbi i radu ne ogriješiti o tuđi nevini život ili o tuđe dobro; g) nikada ne zlorabiti oružje, odoru i položaj za udovoljenje vlastitim hirovima, užitcima ili probitcima bilo koje vrste, niti zlorabeći položaj klevetati, nanositi nepravdu i uvredu bilo na koji način, a napose ne lažnim ili lakoumnim prijavama; h) štititi svagdje i u svakoj prilici slabe, nemoćne, starce i starice, nezaštićene i nevino progonjene, a posebno udovice, žene i djecu; i) poštivati i bezuvjetno čuvati čast, poštenje, ćudoredne osjećaje i vjersko uvjerenje svoje i tuđe; j) nikada ne upotrebljavati nepristojne izraze, psovku ili kletvu, te i na taj način čuvati i podizati tisućgodišnju uljudbu hrvatskog naroda; k) ne družiti se s osobama sumnjivih ćudorednih svojstava i ne posjećivati mjesta i ustanove na lošem glasu, ne kartati se za novce ili piće, i ne igrati igre na sreću.«
Na temelju toga Ćurić, kao što je već spomenuto, zaključuje: »U teorijski relevantnim ustaškim spisima nigdje se ne potiče na ubijanje Srba, Roma ili Židova niti se propagira bilo koja vrsta etničke, vjerske ili klasne netrpeljivosti. Upravo suprotno, članovima pokreta priziva se u svijest ćudoređe, poštivanje tuđeg vlasništva i vjerskog uvjerenja. Naravno, samo u teoriji.«
»Revolucionarni terorizam« i Titove zasluge
Ideološka mjerila s unaprijed »dopuštenim« znanstvenim rezultatima ne primjenjuju se, nažalost, u hrvatskoj historiografiji samo u istraživanju ustaške ideologije, nego još uvijek i komunističke. To je, čini se, bio drugi Ćurićev »grijeh«, kad je u zabranjenom članku postavio pitanje: što se »događa s komunizmom u teoriji?« - i ponudio odgovor. Riječ je ponovno o faktografiji, povijesnoj činjenici, kakva god opet ona bila i sviđala se ona nekome ili ne sviđala, o kojoj bi historiografija trebala nešto reći, uvažavajući pri tome znanstvenu metodologiju, imajući u vidu etičke principe i odbacujući političku instrumentalizaciju. Ćurić govori o Marxovu stajalištu »da postoje trenuci povijesti kada treba raditi suprotno od klasičnih ćudorednih načela ljubavi kao što je to bilo npr. revolucionarne 1848«, te donosi citat iz njegova članka »Pobjeda kontrarevolucije u Beču« (v. Djela 8, str. 395): »Samo ljudožderstvo kontrarevolucije uvjerit će narode da postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostavne, usredotoče užasna agonija staroga društva i krvave porođajne muke novog društva, samo jedno sredstvo - revolucionarni terorizam.« U tom kontekstu također spominje i »Manifest komunističke partije« u kojem se otvoreno izjavljuje da se ciljevi proletarijata mogu ostvariti samo nasilnim putem: »Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će čitav svijet.« Primjenjujući tu komunističku logiku na povijest bivše jugoslavenske države, on također intrigantno zaključuje: »Zaista, ako je jedini kriterij moralno dobrog čina njegov doprinos izgradnji besklasnog društva, onda Titove zasluge premašuju sve zasluge svih sinova naših naroda i narodnosti.«
Na temelju svega citiranog Ćurić zaključno smatra »da su UN-ova načela ’Opće deklaracije o pravima čovjeka’ mnogo bliža onim ustaškim (ponovno je važno istaknuti: na teorijskoj razini, op. S. B.) nego komunističkim. Razlog tome je... što ustaštvo nije svjetonazor, a komunizam jest. Dakle, ustaštvo se neusporedivo elegantnije uklapa u suvremena stremljenja liberalnih demokracija od komunizma.«
Navedeno je tek nekoliko primjera o »zavjeri šutnje«, prisutnoj u sadašnjoj historiografiji u Hrvatskoj. No, ne treba ipak gubiti nadu da će se jednoga dana moći i smjeti mirno i znanstveno raspravljati o svim povijesnim temama bez bojazni od medijskog »razapinjanja«.
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
