U trenutku kad se sudbina velike većine tadašnjeg hrvatskog političkog naroda vezala uz državni sustav habsburškog carstva, čija se moć prostirala od Španjolske do Dunava, područje hrvatske države bilo je smanjeno na prostor od nekoliko stotina četvornih kilometara. Hrvatski Sabor naziva tada svoje područje "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae", ali usprkos tome, Hrvatski Sabor, kao nosilac hrvatske državnosti, pregovara s izaslanicima Habsburškoga carstva u potpunoj ravnopravnosti. Dapače, pristaje izabrati habsburške vladare samo pod određenim uvjetima. Glavni politički uvjeti su priznanje nezavisnosti hrvatske državnosti, utjelovljene tada u sloboštinama,. povlasticama i pravima tadašnjeg političkoga naroda. Svrha izbora Habsburga bila je jasna: steći potporu habsburške oružane snage da bi se oslobodila do tada izgubljena područja. Ali i tu postoje uvjeti, pa tako habsburška oružana sila mora stati na granicama hrvatskoga kraljevstva i smije priskočiti u pomoć tek na zahtjev Hrvatskoga Sabora.
Od Krbavske bitke do bitke kod Siska 1593. tijekom dugih sto godina, snage hrvatskoga kraljevstva iscrpljene su neprekidnim ratovima s Turcima, a pomoć Habsburga ne dolazi redovito, kasni, a s druge strane habsburška vojska postupno stvara na hrvatskom području pojas Vojne krajine, te u napuštena područja naseljava prebjege i uskoke.
Stvaranje Vojne krajine dovelo je do velikih sukoba između hrvatskog kraljevstva i Habsburga. Hrvatsko plemstvo je protiv sustava Vojne krajine, koji smanjuje djelokrug vlasti Sabora, a što njegovi zapovjednici nastoje i proširiti na račun povlastica hrvatskoga plemstva. Taj sukob dolazi k vrhuncu u uroti tadašnjih predstavnika politike hrvatskog kraljevstva. najmočenijih velikaša Zrinskih i Frankopana. Budući da je car Leopold I. 1664. sklopio s Turcima sramotni mir u Vašvaru, hrvatski su velikaši držali da su Habsburzi time prekršili uvjete pod kojima ih je Hrvatski Sabor na Cetinu izabrao vladarima hrvatskog kraljevstva.
Dok Habsburzi obustavljaju politiku koja bi dovela do oslobođenja hrvatskih krajeva, dotle u Vojnoj krajini oslabljuju moć hrvatskoga kraljevstva. Međutim, za hrvatske je velikaše osvajanje izgubljenih krajeva povijesna nužnost. jer im nedostaje gospodarska osnovica za samostalnu politiku prema vladajućoj kuci Habsburga.
Urotnici su zato pokušali u velikim razmjerima provesti politiku koju je s uspjehom već provodila hrvatska Dubrovačka Republika. Tu je ponovno. uskrsnula i politička ideja hrvatske državnosti: okupiti u jedno tijelo većinu hrvatskih zemalja. Vode se zato razgovori i s istočnim i sa zapadnim političkim čimbenicima. Nedvojbeno je da bi hrvatsko kraljevstvo pod zaštitom Osmanlija prije ili kasnije priključilo sebi Bosansku Hrvatsku. Međutim, urotnički pothvat nije uspio, i urotnici gube glave na stratištu u Bečkom Novom Mjestu. Istoga trena njemački zapovjednici Vojne krajine žele obezglavljeno hrvatsko kraljevstvo proglasiti nasljednom habsburškom zemljom. Samo nova turska provala, kao i ustanak madžarskoga plemstva, koji predvodi Jelena, kći Petra Zrinskog, osujetiše tu namjeru.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 06.10.2007. u 08:00 sati.