U listopadu 1918. raspad Austro-Ugarske je potpun. Hrvatski Sabor pod utjecajem Wilsonovih 14. točaka prekida 29. listopada 1918. sve državnopravne sveze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Mustro-Ugarskom, proglašava Nagodbu iz 1868. nevažećom, a Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom posve nezavisnom državom. Uz to je donesena odluka da nova država ima pristupiti, "po načelu narodnosti i na temelju narodnog jedinstva u zajednicu'" državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etničkom području tog naroda bez obzira na državne granice".
Ovdje se očitovala misao koja potječe iz XIX. st. o pojmu narodnosti na temelju jezične srodnosti. Uza sva ta razmišljanja i zablude, Hrvatski Sabor 1918. poduzima mjere opreza. Sabor se nije raspustio, nego je odgodio svoje zasjedanje. uvjeren da će imati konačnu riječ kod pristupa nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba u državnu zajednicu sa Srbima. Međutim se Sabor više nikad nije sastao.
Narodna vijeća koja su u raznim hrvatskim pokrajinama preuzela vlast, udružena u Narodno vijeće u Zagrebu, bila. podvrgnuta promidžbi i pritisku, pa i otvorenoj prijevari od srpske vlade i srpskih političara na čelu sa Svetozarom Pribićevićem. Mimo volje naroda, Sabora, pa i mimo volje samih hrvatskih emigranata, okupljenih u Jugoslavenskom odboru, proglašena je 1. prosinca 1918. u Beogradu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Unatoč prosvjedima političkih predstavnika hrvatskog naroda, Antanta je priznala tu državu, pogazivši tako načelo samoodređenja.
S prvim danom osnutka nove države počinje i borba Hrvata protiv nje. Samo četiri dana nakon proglašenja ujedinjenja, u krvavim dogadajima u Zagrebu dne 5. XII. 1918. ugušen je spontani prosvjed hrvatskog naroda protiv velikosrpske tvorevine. Dolaskom srpske vojske u hrvatske zemlje počinje balkanski teror, ubijanje i batinanje, osobito hrvatskih seljaka. Politika sile jedino je sredstvo koje srpska vlada. potaknuta prečanskim političarima. poznaje Beogradska vlast uvodi najkrući centralizam, uništavajući gospodarski i politički snage hrvatskog otpora. Velike sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu šutke priznaju tu hegemoniju Srbije nad Hrvatskom.
Međutim, već prije stvaranja Kraljevine SHS pojavila se nova snaga na hrvatskoj političkoj pozornici - hrvatsko seljaštvo daje narodu vođe Antu i Stjepana Radića, koji osnivaju Hrvatsku republikansku seljačku stranku. te u novoj državi okupljaju oko sebe hrvatsku opoziciju. Spisi dr. A. Radića preokreću cijelu dotadašnju političku orijentaciju u Hrvata. Stjepan Radić, neumorni politički radnik pročuo se svojim smionim potezima već u Monarhiji, kojima uspijeva pokrenuti i organizirati seljačke mase. Za Radiće je konačni cilj hrvatska država, koja mora biti uređena prema potrebama i probicima većine naroda, a to su hrvatski seljaci. Beogradskoj čaršiji poznata je Radićeva snaga i zato ga od početka državne zajednice nastoji slomiti ili ukloniti. Međutim, to joj ne uspijeva, jer Radić razvija zamjenu aktivnost, pa u kratkim razdobljima, kad nije u zatvoru, šalje memorandume od Mirovne konferencije pa do Lige naroda, upozoravajući ih na položaj u kojem se hrvatski narod našao. U tim prvim godinama vidljivi su i uspjesi Hrvatske seljačke stranke: raste broj njezinih organizacija, pobjeda na izborima, a okupljaju se i druge hrvatske stranke pod njezinim vodstvom.
Vidovdanskim ustavom, koji je prihvaćen bez glasa hrvatskih stranaka, uzakonjena je hegemonija velikosrpske kraljevine. Cilj Vidovdanskog ustava je parcelirati hrvatski državni prostor, kako bi se smanjila snaga hrvatskih političkih zahtjeva.
Godine 1920. dobiva HSS na izborima 230.000 glasova, tri godine kasnije 474.000, a 1925., kad su i Radić i cijeli hrvatski narod stavljeni izvan zakona, dobiva HSS 532.000 glasova.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 12.10.2007. u 08:00 sati.