Država nastoji i gospodarski uništiti narod, smatrajući već od prvog dana ujedinjenja Hrvatsku svojom kolonijom. Ona prisvaja hrvatske željeznice, preuzima zlato iz bivše Austro-Ugarske u visini od 400 milijuna dinara (podloga srpske Narodne banke iznosila je svega 59 milijuna). Iz prihoda državnih suma u Hrvatskoj dobila je srpska vlada godišnji prihod od 2,529.000 zlatnih kruna. dok je prihod iz srpskih šuma iznosio svega 355.000 kruna. Ukratko, ujedinjenje je za srpsku državu bio prvorazredni posao, te je stalno nastojala, u svojoj nezasitnosti, iscrpsti iz Hrvatske nove prihode i nova davanja. U nečemu je Kraljevina SHS sigurno bila svjetski unikum: nije, naime, postojala porezna ravnopravnost među njezinim stanovnicima.
Dok se u Hrvatskoj npr. na 3 ha zemlje plaćala zemljarina u visini od 209 dinara. u Srbiji se plaćalo samo 103 dinara; dok je trgovac s prometom od milijun dinara godišnje i s čistom dobiti od 100.000 dinara plaćao u Hrvatskoj 100.680 dinara poreza, u Srbiji je u istim uvjetima plaćao 68.000 dinara. Tako je cijeli narodni imutak Hrvata bio izvrgnut pljački beogradskih vlasti. Slične prevare događaju se u izbornom sustavu, verifikaciji poslaničkih mandata uglavnom svuda gdje je korumptna beogradska čaršija vidjela svoje interese, koje je vrlo brzo naučila braniti nasiljem, bilo vojničkih ili žandarskih trupa, bilo orjunaškim ustrojbama.
Pod nagovorom engleske diplomacije, ali i pod dojmom široke podrške koju je zadobio, Stjepan Radić vrši zaokret dotadanje politike i priznaje Vidovdanski ustav. Pa i njegov djelokrug se širi jer on nastoji ujediniti s pomoću politike HSS, a kasnije i s pomoću politike Seljačko-demokratske koalicije, sve nezadovoljne slojeve Kraljevine SHS. Zbog opasnosti od opće narodne opozicije, vladajuća kraljevska kuća Karađorđevića likvidira Radića u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Istoga dana u Zagrebu redarstvo i oružništvo puščanom vatrom guši demonstracije ogorčenoga naroda.
Međutim, dogodilo se upravo suprotno od onoga što su beogradski vlastodršci atentatom na Radića i drugove htjeli postići: hrvatska politika nije obezglavljena, ali je stvoren ponor između srpske i hrvatske državne misli. Još jednom se potvrdilo kako su bile točne političke postavke dr. A. Starčevića.
Uz opću podršku velikih sila, koje na umorstvo u beogradskoj Skupštini gledaju kao na nekakvu običnu krizu vlade, nastavlja kralj Aleksandar protuhrvatsku politiku i proglašava 6. I. 1929. svoju diktaturu.
Umorstvo Radića i drugova, te kraljeva diktatura prijelomni su trenutci hrvatske politike, koja se ovdje razdvaja u suprotne tabore. Vlatko Maček nastavlja voditi politiku HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije pregovorima sa srpskom vladom. Zanesena pobjedama na izborima 1935. i 1938., Hrvatska seljačka stranka krivo ocjenjuje razvitak političkih događaja, te vodi nagodbenjačku politiku u suradnji s knezom Pavlom Karađorđevićem.
Rezultat te politike je Banovina Hrvatska; njezin ban Šubašić vodi borbu protiv otvorenih nosioca hrvatske državne ideje i prvi u hrvatskoj povijesti otvara logore u koje smjesta političke protivnike.
Uvođenjem diktature kralja Aleksandra, nasuprot politici HSS-a, dr. A. Pavelić nastupa s revolucionarnom idejom osnivanja ustaškog pokreta, idejom vođenja oružane borbe do sloma Jugoslavije i osnivanja hrvatske države. On odlazi u inozemstvo, gdje nalazi na podršku revizionističkih država (Italija, Madžarska), te osniva ustaške logore i sklapa sporazum s makedonskom revolucionarnom ustrojbom VMRO. Atentat na kralja Aleksandra i Lički ustanak vidljivi su uspjesi ustaškog pokreta, koji upravo u tom trenutku dolazi u potpunu ovisnost o fašističkoj Italiji.
Treća politička snaga koju, doduše, pred Drugi svjetski rat nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne shvaća, jest Komunistička partija Jugoslavije, koja iz taktičkih razloga osniva Komunističku partiju Hrvatske i vodi politiku čvrstog oslonca na Sovjetski Savez, pretpostavljajući proleterski internacionalizam interesima hrvatske političke misli. Tako, uoči sudbonosnih događaja, uoči prekrajanja političke karte Europe, sve tri političke grupacije u Hrvatskoj, nalaze se u nagodbenjačkom odnosu: jedna prema Rimu, druga prema Beogradu, a treća prema Moskvi.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
|
HRVATI.COM">
