Piše: Stipan Bunjevac
Danas je historiografija u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek velikim dijelom »blokirana« kada je riječ o znanstvenom istraživanju novije povijesti, tj. o temama kao što su: Drugi svjetski rat, NDH, holokaust, četnički pokret, ustaštvo, antifašizam, komunistička ideologija, partizanski pokret, Josip Broz Tito i sl. Iako su se u posljednja dva desetljeća dogodili osjetni pomaci u razbijanju krutoga ideološkog tutorstva koji je gušio bilo kakvo objektivno traganje za povijesnom istinom, još i danas postoje, htio to netko priznati ili ne htio, velik broj povijesnih »nepoželjnih« tema, činjenica i osoba.
»Ustaški nostalgičari«
Ako netko krene »neutrtim stazama« znanstvenog istraživanja, može mu se u najboljem slučaju dogoditi da ga se optuži kao prekrajatelja povijesti. Vrijedi se prisjetiti samo nekih novijih primjera. Nisu li ne tako davno svi oni koji su doveli pod upitnik samo neke tvrdnje, inače vrijedne i znanstveno dragocjene knjige »Holokaust u Zagrebu« S. i I. Goldsteina, olako u hrvatskoj javnosti proglašeni antisemitima? Nisu li svi oni koji su upozorili da je suđenje Mili Budaku bilo pravno nelegalno, proglašeni »ustaškim nostalgičarima«? Nisu li svi oni koji su svojedobno upozoravali na nedopustive i neznanstvene tvrdnje u Muzeju holokausta u Washingtonu, u hrvatskim medijima napadani, ni manje ni više nego za umanjivanje žrtava jasenovačkog logora?! Nisu li oni koji su se usprotivili broju od 600.000 Srba pobijenih u Jasenovcu, koji još uvijek zastupa glasoviti Centar Simona Wiesenthala, nazvani »ustaškom bratijom«?
Priznanje Eugena Dide Kvaternika
Usprkos tomu sveprisutnom medijskom »Damoklovu maču«, vrijedi spomenuti barem neke dosada prešućene i potisnute povijesne činjenice kako bi se, možda, potaknula znanstvena rasprava o njima, i to bez političkih diskvalifikacija (u što je ipak prema dosadašnjem iskustvu teško povjerovati).
Tako je npr. u hrvatskoj historiografiji potpuno nezamijećena prošla povijesna činjenica koju je neumorni dr. Jure Krišto iznio u svojoj knjizi »Sukob simbola« (Globus, Zagreb, 2001). Svakako je čudno da baš nikoga nije zaintrigirala, neuobičajena i na prvi pogled gotovo nevjerojatna činjenica, objavljena na str. 288 u poglavlju »Židovi u NDH«, gdje se opisuje zauzetost za progonjene Židove ondašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca, predstavnika Svete Stolice u Hrvatskoj opata Giuseppea Ramira Marconea i njegova tajnika Giuseppea Generosa Carmela Masuccija. Tajnik se Masucci u nizu posredovanja za Židove 5. veljače 1942. u Zagrebu susreo i s Eugenom Didom Kvaternikom. Tijekom tog susreta Masucci je između ostalog zapisao i Kvaternikovo priznanje »da su neki ustaše izvršili okrutnosti, pa su morali biti strijeljani« (v. »Misija u Hrvatskoj«, priredio Marijan Mikac, Drina, Madrid, 1967). Nije li ta izjava visokoga ustaškog dužnosnika u NDH u veljači 1942. zaslužila ipak nekakav kritički osvrt jer, ako ništa drugo, jako »iskače« iz svih dosadašnjih ustaljenih primjera, općih ocjena, analiza i zaključaka? Nažalost, očito je da je i ta povijesna činjenica bačena u »crnu rupu hrvatske historiografije« o kojoj nitko ne želi javno, dakako ni kritički, što znači znanstveno govoriti.
»Strijeljanje divljih ustaša«
Ako je znanstvenicima stalo do stvarne povijesne istine, onda bi morali odgovoriti barem na neka pitanja, npr.: Je li i koliko je bilo sličnih slučajeva? Dokada su se oni događali? Zbog čega su ustaške vlasti primjenjivale spomenute mjere? i sl. Međutim, iznad svih tih pitanja ostaje, barem u Hrvatskoj, stalno »lebdjeti u zraku« i temeljna »dvojba«: Je li traženje odgovora na takva pitanja prekrajanje povijesti, rehabilitacija ustaštva, opravdavanje ili umanjivanje zločina i tome slično?
A da to nije bilo tek puko maštanje nekakvoga Talijana, tajnika vatikanskoga diplomata u Zagrebu, potvrđuje i odluka Pokretnoga prijekog suda u Banjoj Luci od 23. ožujka 1943. po kojoj je »na smrt osuđen ustaša Josip Hodak iz Bjelajca, kotar Bosanska Dubica, što je ubio ženu Milju Prodanović, pravoslavne vjere« (Krišto, ibid., fusnota br. 165, str. 380). Zanimljivo je da je slične obavijesti donosilo i službeno glasilo ustaškoga pokreta »Ustaša«, koje je npr. u br. 13/1941, na str. 12, objavilo nekoliko odluka prijekih sudova. Među onima koji su osuđeni na smrti strijeljanjem i višegodišnje zatvorske kazne zbog »protudržavne djelatnosti«, »pomaganja odbjeglim komunistima«, »postavljanja paklenih strojeva« i sl. objavljen je i odlomak: »Strijeljanje divljih ustaša«, koji doslovce glasi: »Zagreb, 22. rujna. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost izdalo je ovaj oglas: Redarstvenim izvidima ustanovljeno je da su divlji ustaše: 1. Smajil Jusić, musliman, star 37 godina, zemljoradnik, rodom iz Luparde, živi u Capragu, 2. Ivan Gržanić, rimokatolik, star 20 godina, stolarski pomoćnik, rodom iz Senja, živio u Capragu, na području Velike Župe Gora samovoljno ubijali grčko-istočnjake te iste pljačkali. Gore navedeni predani su Pokretnom prijekom sudu u Zagrebu koji ih je nakon provedene rasprave osudio dana 20. rujna 1941. na smrt. Osuda nad istima izvršena je strijeljanjem dana 21. rujna 1941.«
Ako je znanstvenicima stalo do stvarne povijesne istine, onda bi morali odgovoriti barem na neka pitanja, npr.: Je li i koliko je bilo sličnih slučajeva? Dokada su se oni događali? Zbog čega su ustaške vlasti primjenjivale spomenute mjere? i sl. Međutim, iznad svih tih pitanja ostaje, barem u Hrvatskoj, stalno »lebdjeti u zraku« i temeljna »dvojba«: Je li traženje odgovora na takva pitanja prekrajanje povijesti, rehabilitacija ustaštva, opravdavanje ili umanjivanje zločina i tome slično?
»U ime naroda Jugoslavije«
No, nisu samo neke teme o ustaštvu pridonijele da se za dio novije hrvatske historiografije može bez pretjerivanja reći da je u jednome svom dijelu »tabula rasa«, nego velikog udjela u tome imaju i teme o komunizmu i svega onoga što je povezano s njime. To je donekle razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su nekadašnji njegovi dugogodišnji promicatelji i bivši članovi Komunističke partije u Hrvatskoj danas ponovno zauzeli neka vodeća mjesta u hrvatskoj politici, znanosti, kulturi, medijima, tzv. civilnome društvu i dr.
Jedan u tom mnoštvu povijesnih dokumenata koje je prekrio sloj debele prašine jest i »Uredba o vojnim sudovima« koju je izdao Vrhovni štab NOV-a i POJ-a (NOV = Narodnooslobodilačka vojska, POJ = Partizanski odredi Jugoslavije) 4. svibnja 1944. U njemu su vojnim sudovima dane tako široke ovlasti da je, ovisno o samovolji njihovih članova, svatko mogao biti osuđen. Tako u II. poglavlju uredbe: »Krivična djela, kazne i zaštitne mjere«, u čl. 12 stoji:»Vojni sudovi sude za: a) ratne zločine b) djela narodnih neprijatelja (istaknuo S. B.) i c) krivična djela vojnih lica i ratnih zarobljenika.« U nastavku u članku 14 navodi se točno tko se sve ima smatrati »narodnim neprijateljem«, među kojima su i svi oni »koji se odmetnu od narodne vlasti i rade protiv nje« (ibid.). Čl. 17 također u sebi sadrži krajnje nemoralnu odredbu, imajući u vidu obitelj osuđenoga: »Kad sud izriče smrtnu kaznu, izreći će u presudi ujedno i gubitak vojničke odnosno građanske časti te konfiskaciju osuđenikove imovine u korist Narodno-oslobodilačkog fonda...« (ibid.). Na granici je zdrava razuma čl. 27 u kojem doslovce stoji: »Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni« (ibid.). Razumije se, sljedeći čl. 28 ističe: »Presude se izriču: 'U ime naroda Jugoslavije'.«
Uredba o vojnim sudovima donosi i druge nelogičnosti, no i one se uklapaju u očite namjere partizanskih vlasti da se nesmetano »uklone« svi ondašnji »nepodobni«, a to je izgleda, kao što je već spomenuto, svatko mogao biti. Zašto većini hrvatskih povjesničara nije dosada bio važan citirani povijesni dokument, teško je točno odgovoriti. Jedno je sigurno - vrijedan je za razumijevanje brojnih počinjenih zločina nad nevinima tijekom posljednjih mjeseci rata i poraća. Ako u hrvatskoj javnosti već unaprijed budu pripremljene »moralno-političke« etikete, kao što je to bilo dosada, za sve one koji će se usuditi raspravljati o spomenutim i sličnim »nepoželjnim« povijesnim temama, onda je to »requiem« za znanstveno istraživanje o ustaštvu i komunizmu. Nastavlja se...
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
