IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Imenovanje u Odbor trojice Hrvatske biskupske konferencije u NDH, koji je bio zadužen za ondašnje novonastale, sve učestalije, osjetljive i zamršene probleme oko vjerskih prijelaza, samo je »zacementiralo« temelje optužbe za zločin.
Biskup dr.Janko Šimrak
Svjedočanstvo iz uzničkih dana
»Preobraćenici su prilazili stolu, jedan po jedan, unezvijereno i skrušeno. Don Ilija bi smrmljao nešto, mahnuo novovjernom krstom iznad glave i, da ga cjeliva, pod nos mu prinio Jevanđelje. Sve bi trajalo ne duže od pola minuta i u tom se sastojao sav obred kojim su ti zaplašeni ljudi stresali sa sebe pravoslavnu jeres i padali svetoj rimskoj crkvi pod okrilje... Znao je da ga mrze, i da ga ljube iz straha, i da vjeru iz straha za goli život mijenjaju. Mjerkao ih je s visine, sebi samome je ličio na Boga: držao je sve njihove živote u svojoj šaci, sve mu je bilo dopušteno, sve je mogao...
- Mi sada - bubnjao je njegov glas u crkvi - oremo novu njivu, pošto hoćemo da posijemo novi plod, ali dobro čujte: dok se god iz te njive ne istrijebi pirevina u potpunosti, nema ploda na toj njivi, upamtite ovo što vam govorim!... U ovoj zemlji ne može da živi više niko osim Hrvata, pa ko se neće pokatoličiti, mi dobro znademo kuda ćemo sa njima. Ja sam gore u ovim krajevima - pokaza rukom na obližnja sela - davno očistio od pileta sve do starca i vlastoručno sam mnoge zaklao i zadavio... Nije grehota, danas nije grehota ubiti ni dijete u bešici, zaklati ga još u majčinoj utrobi, samo ako ono smeta ustaškom pokretu, katoličkoj vjeri i svetom cilju koji smo pred sebe postavili! Slušali su razrogačenih očiju: čuo je kako im cvokoću zubi i kako im drhte koljena...
- Varate se - pokuljaše s krova njegove riječi - ako mislite da je naša namjera bila da vašim prevođenjem u rimokatoličku vjeru spašavamo vaše kuće, vašu stoku i vaše prtljage. Nije nam namjera ni da spašavamo vaše živote. Prevodeći vas u rimsku crkvu, imali smo jedino namjeru da spašavamo vaše duše! Da pred Gospodina stignete kao rimokatolici, kao pravovjerni.
Govorio je još nešto, ali od kuknjave, cike i vriske koja nastaše u crkvi preobraćenici nijesu ništa razumjeli.« - Literarni je to opis prisilnog vjerskog prijelaza srpskopravoslavnih vjernika u katolištvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iz pera srbijanskog književnika, koji je zbog svojeg osebujnog pristupa, ne samo temi »pokrštavanja« Srba nego i svim drugim temama iz srpsko-hrvatskih odnosa, postao iznimno popularan među srpskim čitateljstvom. Riječ je o sadašnjem ministru vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Vuku Draškoviću i izvatku iz romana »Molitva prva«, njegovoj autorskoj umjetničkoj slobodi i viđenju Katoličke Crkve, njezinih svećenika i postupaka u određenome povijesnom razdoblju (v. Ivica Relković: »Haški recital Vuka Draškovića«, »Susret«, Zagreb, 2004, str. 181-183). Ocjenu o književnoj vrijednosti citiranog uratka najbolje je prepustiti književnim kritičarima ali ga je ovdje dobro spomenuti jer on najbolje oslikava što određeni dio pripadnika srpskog (ne samo njegova, nego, nažalost, i hrvatskog i drugih) naroda pomišlja na spomen »prekrštavanja«. Te su slike duboko usađene u kolektivnu svijest a razlikuju se tek u nijansama, npr. jesu li svi pravoslavni vjernici nakon »pokrštavanja« poubijani ili je netko pukim slučajem ipak uspio preživjeti, je li ljudska nakaza u liku katoličkog svećenika otvoreno iskazivala sadizam i sudjelovala u ubijanju ili ga je uspjela prikriti, jesu li susjedi, katolički Hrvati, patološki uživali u prizoru »prekrštavanja« ili su bili ravnodušni i sl.?
Krivi pojmovi o »prekrštavanju« Srba
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je bio prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvata, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak. Komunističkim ideolozima (npr. Jakov Blažević), masonskim (od kojih je najpoznatiji Viktor Novak) i velikosrpskim (koji su jednako brojni kao i komunistički, npr. dr. Dragoljub Živojinović) smetao je već samim time što je bio jedan od ključnih crkvenih ljudi u hijerarhiji Katoličke Crkve. Zatim, zato što je bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti, teologije i crkvenoga života, kako grkokatoličkih tako i pravoslavnih istočnih Crkava. Dakako, njegovo imenovanje u Odbor trojice Hrvatske biskupske konferencije u NDH, koji je bio zadužen za ondašnje novonastale, sve učestalije i osjetljive probleme oko vjerskih prijelaza, samo je »zacementiralo« temelje optužbe za zločin.
Razumije se, i to je potrebno na početku svake rasprave o tome jasno istaknuti, kako jedino ne bio smjelo biti rasprave da je neprihvatljiva svaka fizička ili bilo koja druga prisila na promjenu vjerskog uvjerenja, pripadnosti bilo kojoj vjerskoj zajednici ili općenito svjetonazora, jer je to zločin protiv temeljnih ljudskih sloboda. Kroz to se načelno motrište moraju promatrati i vjerski prijelazi u NDH. Međutim, konkretna situacija u kojoj su se našli najviši predstavnici Katoličke Crkve, pa među njima i biskup Šimrak, bila je za razliku od potpuno jasnih načelnih postavaka puno zamršenija i kompleksniija, što će pokušati pokazati i ovaj feljton.
Jednako je tako na samome početku važno spomenuti opće raširenu ali potpuno krivu uporabu pojmova »prekrštavanje« Srba, na što je prilično bezuspješno već više puta upozoravano. Naime, prema nauku Katoličke Crkve, sakrament krštenja je u Pravoslavnoj Crkvi potpuno valjan, pa uopće ne može biti govora o ponovnom krštenju, tj. tobožnjem »pokrštavanju« ili »prekrštavanju«. Također u ovom kontekstu nije najsretnije i nije točno govoriti o Srbima, bez obzira na to što su oni činili najveći postotak (gotovo stopostotni) pravoslavnih vjernika na području NDH, jer u vjerskim je prijelazima prvotno riječ o vjerskoj pripadnosti, tj. u ovome slučaju o pravoslavnim vjernicima, a ne o nacionalnoj pripadnosti, pa je onda ispravnije rabiti izričaj »pravoslavni Srbi«. Osim toga, bilo je Srba koji uopće nisu bili vjernici, kao i pripadnika drugih naroda: Rusa, Ukrajinaca, Rumunja i dr. koji su kao pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve vjerskim prijelazima također pokušali izbjeći progone.
Iskazi pred istražiteljima Ozne
Potpuno drugačiju sliku o vjerskim prijelazima pravoslavnih vjernika, od dosadašnjih općeprihvaćenih u novijoj jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji, daje biskup Šimrak tijekom saslušanja u zatvoru zagrebačke Ozne. Zapisi se sa tih saslušanja nalaze u Hrvatskome državnom arhivu u dosjeu - SDS RSUP SRH br. 310 385, u kutijama 83 i 89. Iskaza je nekoliko s različitim nadnevcima, tipkani su zgusnutim redcima na pisaćem stroju na papirima formata A4, za neke je navedeno u koliko su primjeraka napisani (za neke to nije navedeno), na nekima od njih biskup Šimrak se vlastoručno potpisao na kraju zadnje stranice iskaza, a na jednome od njih na svakoj stranici pri dnu.
Zanimljivo je da ni u jednome iskazu nema imena ili potpisa istražitelja. Prema dosadašnjim dostupnim dokumentima biskup Šimrak je istražiteljima Ozne iskaze dao:
* 15. svibnja 1945. o njegovu imenovanju za križevačkog biskupa i prosvjedu hrvatskih biskupa početkom listopada 1941. poglavniku Anti Paveliću zbog ustaških zločina;
* 22. svibnja 1945. o progonu Židova, posjetu zagrebačkog rabina hrvatskim biskupima i njegovoj zamolbi za zaštitu progonjenih sunarodnjaka, želji pravoslavnih vjernika da prijeđu grkokatolicima, tj. ostanu u svome staroslavenskom obredu, i progonu i ubojstvu nekih grkokatoličkih svećenika od strane partizana i ustaša;
* 31. svibnja 1945. o razlozima primanja pravoslavaca bez prethodne poduke i formalne procedure;
* 11. lipnja 1945. o Hrvatskoj pučkoj stranci, Katoličkoj akciji i katoličkome tisku;
* 20. lipnja 1945, koji je najopširniji od svih, o Križevačkoj biskupije u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sa svim podacima: župama, broju vjernika, svećenicima, prilikama i, široj javnosti, nepoznatim okolnostima, u kojima su djelovali križevački biskup i svećenici; vjerskima prijelazima pravoslavaca i još puno toga.
Važno je istaknuti kako biskup Šimrak nije ni mogao ni smio, a sigurno to nije ni htio, istražiteljima u vojnome zatvoru dati neistinite podatke, jer su oni bili ne samo dobro pripremljeni za ispitivanje nego su u svojim rukama imali i ključne dokumente iz njegova arhiva, što se vidi iz samih pitanja u kojima citiraju pojedine njihove odlomke i rečenice.
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
