Sporazum Cvetković-Maček, Banovina Hrvatska, Drugi svjetski rat - događaji se odvijaju vrtoglavom brzinom bez jasne koncepcije hrvatske državne misli. Vlada Cvetković-Maček vodi prijateljsku politiku prema silama Osovine koje nastoje očuvati Jugoslaviju, pa je cijena prividne neutralnosti pristup Trojnom paktu. No beogradskim pučem 27. ožujka 1941. doživjela je ta politika svoj slom i naviještena je propast Kraljevine Jugoslavije. Srpska soldateska pod uplivom srpske državne misli i po utjecajem engleske diplomacije ruši ugovor o pristupu Trojnom paktu, ali i sporazum Cvetković-Maček. To ipak ne prijeći ulaz V. Mačeka u vladu generala Simovića koja, međutim, ne preživljava travanjski rat. Jugoslavenska oružana sila raspada se pod prvim udarcima zahuktale njemačke vojske.
Proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. IV. 1941., koje provodi predstavnik domovinskog dijela ustaškoga pokreta, pukovnik Slavko Kvaternik, sigurno je u tom trenutku izraz političke volje goleme većine hrvatskog naroda. Dr. A. Pavelić vraća se u Hrvatsku i preuzima apsolutnu vlast u svoje ruke a time i svu odgovornost. Iako je Nezavisna država Hrvatska već od svog osnutka zauzeta od dviju vojski, njemačke i talijanske, uspijeva joj u razmjerno kratkom roku osnovati svoj upravni državni aparat, te domobransku i ustašku vojsku. Ne izostaje ni međunarodno priznanje novostvorene države koja, usprkos ratnim uvjetima, omogućava nevjerojatan zamah i polet hrvatskoj kulturi.
Međutim, samo nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti dr. A. Pavelić zatvara V. Mačeka, razoružava Hrvatsku građansku zaštitu (koja je pomogla i podržala proglašenje države dne 10. IV.), te tako stvara opoziciju unutar jake stranačke ustrojbe HSS-a. Osim toga, on postupno predaje gotovo neograničenu moć u ruke svojih rasova, koji bezumnim postupcima tjeraju pravoslavni živalj u četničke i partizanske ruke. Potpisivanjem Rimskih ugovora ispunio je dr. Pavelić svoju obvezu prema Talijanima, ali je ugrozio djelo koje je stvorio.
Dok se ustaškom pokretu pridružio vrlo malen broj vodećih članova HSS-a i dok najveći dio njih uz dr. V. Mačeka, što u logoru, što na slobodi, vodi politiku oklijevanja i čekanja, neki vodeći političari HSS-a odlaze zajedno s jugoslavenskom vladom u London. Izbjegličke vlade vode protuhrvatsku promidžbu i podržavaju četnički pokret.
Komunistička partija Jugoslavije, sa svojim hrvatskim privjeskom, ulazi u partizanski rat tek nakon početka njemačko-sovjetskog vojnog sukoba, a glavni joj je protivnik Nezavisna država Hrvatska, dok joj je hrvatsko pitanje samo stvar taktike i cjenkanja s građanskim političarima koji pristupaju partizanskom pokretu. Projugoslavenskoj, što znači protuhrvatskoj komunističkoj politici nema otpora u redovima hrvatskih komunista, jer su oni malobrojni prohrvatski komunisti uhićeni u Banovini, a strijeljani u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Politika ustaškog pokreta uvjetovana je odnosom prema silama Osovine, što se navlastito iskazuje nakon kapitulacije Italije, kada se novostvorena država još čvršće veže uz Njemačko carstvo i njegovu sudbinu. Opći slom njemačkih bojišta 1945. dočekao je dr. A. Pavelića nespremnim, bez političke alternative, bez koncepcije_ Zadnju mogućnost za mijenjanje politike, koju je nudila grupa Vokić-Lorković, ugušili su ustaše u krvi. Vjerni svojoj krilatici da će hrvatska država biti ustaška ili je neće biti, ustaške vlasti napuštaju s domobranskim i ustaškim postrojbama Hrvatsku, na putu prema bleiburškoj katastrofi. Hrvatsku napušta i vodstvo HSS-a, dok ban Šubašić sklapa sporazume s Josipom Brozom Titom, omogućivši mu tako međunarodno priznanje komunističke vlasti pod prividom demokratskih odnosa. .
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 14.10.2007. u 08:00 sati.