U svibnju 1945., u posvemašnjem slomu hrvatske politike, u tragediji ubijenih hrvatskih vojnika i civila, u teroru koji poslije komunističkog prevrata uzima maha, doima se kao da je hrvatska državna misao doživjela svoj konačni slom.
Dotadanji nosioci hrvatske državne ideje, ustaški pokret i Hrvatska seljačka stranka, prebacuju težište svoga djelovanja u emigraciju, a u Hrvatskoj čvrsto vlada KPJ, provodeći unitarističku politiku u svrhu jačanja vlasti i upravljanja države iz jednog središta. Poraz Hrvatske je potpun, i ništa na stvari ne mijenja mali broj hrvatskih komunista koji su sudjelovali u partizanskom pokretu, jer nemaju u novoj komunističkoj državi nikakvog utjecaja.
Pa ipak, u političkom i vojnom porazu pojavljuju se znaci nade. Nakon Drugog svjetskog rata po prvi puta su hrvatske zemlje unutar granica jedne države, iako podijeljene u dvije republike (istodobno je Srbija svedena u okvire Beogradskog pašaluka). Ali i pokret otpora, koji se budi u hrvatskim zemljama naučio je nešto iz poraza, pa se prilagođava okolnostima. Na sveučilištu, na fakultetima, komunističkoj stranki uspijevaju samo trenutne akcije. I medu profesorima i medu studentima oživljava ideja hrvatske državne misli, koju će generacije studenata predavati novim generacijama. Unutar Katoličke crkve također dolazi do stvaranja pokreta otpora u kojem, neposredno nakon rata, sudjeluju bivši članovi hrvatskih katoličkih društava, ali i mladi naraštaji koje se u krilu Crkve tek odgajaju.
Vrlo je zanimljiv pokret otpora, koji nastaje u redovima hrvatskih komunista, razočaranih srpskim hegemonizmom, koji je zamijenio kraljevsku kokardu crvenom zvijezdom.
U brojnoj poslijeratnoj političkoj i ekonomskoj emigraciji također je živa hrvatska državna misao. Uz preživjele ustaške prvake i prvake Hrvatske seljačke stranke stvaraju se nove grupacije koje, bez iznimke, stoje na političkim zahtjevima hrvatske državnosti. Veliku ulogu u razvoju političke misli vrši tisak koji je najbolje promidžbeno oružje političkih struktura. Međutim, legitimističko držanje ustaškog pokreta, koji se pretvara u organizaciju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, kao i Hrvatske seljačke stranke, sprečava zajednički politički nastup emigracije, slabi moć njezine političke djelatnosti. Ideja jedne krovne ustrojbe, u kojoj bi se zajedno ravnopravno našle sve političke struje i stranke doživljava neuspjeh u New York 1962. i samo djelomičan uspjeh 1974. u Torontu.
Dok se emigracija gubi u jalovim legitimističkim raspravama, u domovini šezdesetih godina dolazi do ubrzanog jačanja pokreta otpora. On polako zahvaća sve društvene slojeve koji su u minimalnom političkom programu borbe za neovisnost o beogradskom centralizmu jedinstveni. Iako nacionalne snage u Hrvatskoj, koje sustavno restauriraju hrvatsku državnu misao, plaćaju visoki danak u krvi i u godinama robije, potreba stvaranja gospodarske osnovice za političku borbu postavlja se u prvi plan. Na tom programu surađuju i probuđene nacionalne grupe unutar SK.
Borba za gospodarsku samostalnost ima svoje duboke razloge. Komunistički beogradski centralizam vidi u Hrvatskoj koloniju iz koje crpi sredstva za uzdržavanje svog golemog činovničkog, policijskog i vojnog stroja, za svakidašnje korumpiranje i kupovanje njegove odanosti. U godinama poslije rata odljev hrvatskog nacionalnog dohotka iznosi više od 15% (dok su Englezi iz svojih kolonija izvlačili samo 4%). SR Hrvatska gubi na svim poljima; za hrvatske zemlje samo postojanje Jugoslavije pretpostavlja potpuno uništenje Hrvatske.
Povlačeći paralele između kraljevske i komunističke vladavine, hrvatski gospodarski stručnjaci dolaze do zanimljivih rezultata! U nepuna pola stoljeća, od 1925.-1971. udio Hrvatske u sklopu Jugoslavije bitno se smanjio: u stanovništvu od 28% na 21%, a udio Srbije povećao se od 22% na 26%; u industriji udio Hrvatske smanjio se od 33% na 18%, a Srbije povećao od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju udio Hrvatske se smanjio od 51% na 17%, a Srbije se povećao od 25% na 52%. i u veletrgovini udio Hrvatske se smanjio od 55% na 7%, a Srbije povećao od 15% na 86%. Pa i natalitet Hrvatske u Jugoslaviji dobiva, promatrano u dužim vremenskim razdobljima, zabrinjavajuće smjernice. Dok je, naime, natalitet u Hrvatskoj u 19. st. išao usporedno s europskim stanovništvom,dotle je u Jugoslaviji stopa hrvatskog nataliteta stalno u opadanju.
Dodaju li se k tome podaci o masovnim iseljavanjima i odlascima na rad u inozemstvo, upravo iz hrvatskih zemalja, o pokušajima uništavanja hrvatske kulture i jezika u korist srpske i srpskoga, onda nije čudo da uz hrvatsku državnu misao pristaju čak i oni koji su ju već jednom s oružjem u ruci rušili. Pod dojmom položaja Hrvatske u Jugoslaviji u svim strukturama hrvatskog društva dolazi do gibanja, pogotovo nakon privredne reforme 1965. i pada A. Rankovića 1966. Razvija se masovni pokret u Hrvatskoj koji u rijetkoj suradnji svih slojeva i naraštaja, revalorizira hrvatsku povijest, bori se za hrvatski jezik, postavlja političke zahtjeve hrvatske državnosti, bori se za promjene u gospodarskom sustavu i političkim odnosima. Masovni pokret nije jedinstven, pa dok su njegovi zahtjevi za jedne konačno ispunjenje interesa hrvatske politike, za druge je to samo prvi korak. Iako masovni pokret nije ostvario svoje političke ciljeve, on je, poput brojnih drugih u drugim razdobljima hrvatske političke prošlosti, odigrao ulogu transmisije hrvatske državne misli, pa je zato njegova uloga u novijoj političkoj povijesti neobično važna. Hrvatska državna misao, dakle, i dalje živi.
Današnjim postom završavam objavljivanje predgovora "Hrvatskom političkom leksikonu (London 1988).
|
HRVATI.COM">
