IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Nikakvih formalnih vjerskih prijelaza nije bilo
Iz svih iskaza grkokatoličkog biskupa dr. Janka Šimraka, koje je dao istražiteljima Ozne u svibnju i lipnju 1945. u Zagrebu, mogu se donijeti sljedeći zaključci, što će u nastavku feljtona potvrditi podatci koje je on iznio:
* Križevačka grkokatolička biskupija našla se pred problemom vjerskih prijelaza, kao i cijela Katolička Crkva u NDH, koji su katolički biskupi nastojali zajednički riješiti, te se on mora promatrati u tom zajedničkom povijesnom crkveno-političkom kontekstu;
* biskup dr. Šimrak odobrio je praksu vjerskih prijelaza nakon upornih i stalnih zamolba srpskopravoslavnih župa, svećenika, skupina i pojedinaca;
* pri tome s njegove strane ne samo da nije bilo prisile bilo koje vrste, nego je čak štoviše bio čvrsto uvjeren kako ima moralnu obvezu pomoći prijelaznicima, jer bi u suprotnom bio sudionik zločina, što je on odlučno odbio;
* biskup dr. Šimrak, kao i svi hrvatski biskupi u to doba pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, bio je potpuno svjestan stvarnih motiva i osnovnih razloga koji su vodili velik broj podnositelja zamolba za vjerske prijelaze;
* na tzv. prijelazničke župe bili su poslani, svakako ne slučajno, župnici koji su po nacionalnosti u najvećem broju bili: Ukrajinci i Rusini iz Bačke ili same Ukrajine, potom dvojica Srba iz Hrvatske i jedan iz Bosne, dvojica Hrvata, za koje se znalo da su osobe visokih moralnih kvaliteta, te jedan Rus, bivši pravoslavni svećenik, kojega je biskup Šimrak jednostavno ostavio da i dalje bude na svojoj dotadašnjoj župi među svojim vjernicima;
* ono što je najvažnije i što ruši sve dosadašnje desetljećima iznošene tvrdnje i općeprihvaćena kriva tumačenja - nikakvih formalnih vjerskih prijelaza srpskopravoslavnih vjernika u Križevačku grkokatoličku biskupiju nije bilo, što znači nije postojao nikakav obred koji bi podrazumijevao: svečanu izjavu, potpisivanje dokumenta, ljubljenje križa, škropljenje, kađenje, prignuta koljena i glave, plaćanje ili tome sl., jer naprosto ničega nije bilo! Jednako je tako onda besmislica govoriti o nekakvom prisilnom privođenju od strane grkokatoličkih svećenika, ustaškoj vojnoj pratnji, uperenim puškama, oduzimanju osobnih vrijednosti, mučenju, maltretiranju i prisiljavanju na »prekrštavanje« ili klanje i strijeljanje onih koji nisu pristajali. Grkokatolički bi svećenik jednostavno došao u župu i vjerski bi se život nastavio tamo gdje je stao, uz potpuno poštivanje svega zatečenog: od članova crkvenog odbora do vođenja crkvenih knjiga. Potvrde o vjerskom prijelazu izdavane su samo na izričito traženje pojedinaca radi očuvanja radnoga mjesta, intervencija u različitim situacijama, zauzimanja pred vlastima za pojedine osobe i dr.;
* grkokatolički biskup dr. Šimrak i neki njegovi svećenici zbog vjerskih su prijelaza nailazili na protivljenje ustaških dužnosnika (u nekim je slučajevima došlo i do fizičkog zlostavljanja) i na nerazumijevanje nekolicine ekstremnih rimokatoličkih svećenika.
»Na poziv naroda«
»Što je dakle Križevačka biskupija u takvom položaju mogla učiniti? Ona je mogla ne udovoljiti želji i volji naroda i tako snositi krvavu odgovornost za strahovite posljedice koje su imale slijediti. Uprava Križevačke biskupije je dobro znala da se u ovom slučaju i ne radi o pravim prijelazima nego samo o momentalnoj zaštiti bijednoga svijeta. Kad Križevačka biskupija ne bi bila u ono vrijeme udovoljila želji naroda, bila bi učinila najveći zločin.«
Kao vrstan teolog već na samome početku ispitivanja o vjerskim prijelazima u NDH, isljednike Ozne morao je upozoriti na njihovu stalnu i krivu uporabu pojma »prekrštavanje«: »Nije se radilo o ’prekrštavanju’, nego o prelaženju iz jedne kršćanske konfesije u drugu, u ovom slučaju iz srpskopravoslavne u katoličku uz priznanje rimskoga biskupa kao vrhovnoga glavara Crkve (primat).« Što je to u vjerskome smislu konkretno značilo za prijelaznike u njegovu Križevačku grkokatoličku biskupiju, on posve jasno objašnjava: »Koji su pak prelazili na grkokatoličku vjeroispovijest u Križevačkoj biskupiji, zadržali su grčki obred i staroslavenski jezik u crkvi, dakle sve onako kako su imali u srpskopravoslavnoj crkvi bez svake promjene... (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Ostali su svi praznici Istočne Crkve kako je i prije bilo, a kojih nema zapadna Crkva, tj. ne praznuje ih kao: Tri jerarha, Sveti Georgije, Roždestvo sv. Joana Krstitelja, Sv. Ilija, Preobraženije, Usjeknovenije, Vozdviženije Čestnago Kresta, Dimitrije, Sveti Nikolaj, treći dan Božića itd. Prema tomu kod prelaza na grkokat. vjeroispovijest nije se diralo niti u stari obred, niti u crkveni jezik, niti u crkveni kalendar, i prema tomu niti u jednu staru narodnu posvećenu tradiciju i narodni crkveni duh. Dakle ostalo je sve pri starom.«
Po njegovu svjedočenju ozbiljna problematika vjerskih prijelaza u njegovoj je biskupiji započela »prema koncu godine 1941. u prvoj polovici god. 1942«. No, u izjavi odmah podcrtava, jer želi svratiti pozornost istražiteljima i dati im na znanje, »na poziv naroda«. Na brojna pitanja koja se tu odmah nameću: Zbog čega su pravoslavci u tako velikom broju odjednom htjeli prijeći u katolištvo, s kojim namjerama, kakva je pri tome bila uloga grkokatoličkih svećenika i, na kraju, o čemu se zapravo radilo? - biskup Šimrak podrobnije odgovara u nastavku, i dalje primjenjujući metodologiju isticanja (podcrtavanja), za njega ključnih rečenica, zbog što boljeg razumijevanja cijele problematike: »Konstatiram na ovom mjestu činjenicu, da niti jedan svećenik križevačke biskupije nije niti jednoga vjernika pravoslavne Crkve nagovarao, da prijedje na grkokatoličku vjeroispovijest; da je još manje itko u tom pravcu bilo na kojem mjestu vodio bilo ustmenu bilo pismenu propagandu. Svijet je bio silno zaplašen radi ubijanja, radi rušenja crkvi i radi prisilnoga prelaza na latinski obred, pa je tražio svoj spas u Križevačkoj biskupiji, jer se u to vrijeme nije imao na koga drugoga obratiti...«
Biskupija bi počinila najveći zločin!
Sljedeće rečenice njegova svjedočanstva pokazuju svu dramatičnost i povijesnu razapetost, u kojoj se našlo vodstvo Katoličke Crkve u NDH. One su i najbolji i najvjerodostojniji odgovori svim dosadašnjim domaćim i svjetskim zagovornicima optužaba za teške zločine Katoličke Crkve u »prekrštavanju«: »Što je dakle križevačka biskupija u takvom položaju mogla učiniti? Ona je mogla ne udovoljiti želji i volji naroda i tako snositi krvavu odgovornost za strahovite posljedice, koje su imale slijediti. Uprava križevačke biskupije je dobro znala, da se u ovom slučaju i ne radi o pravim prijelazima nego samo o momentalnoj zaštiti bijednoga svijeta. Kad križevačka biskupija ne bi bila u ono vrijeme udovoljila želji naroda, bila bi učinila najveći zločin. Ovako je ona spasila od logora i propasti toliko svijeta; sačuvala jedan dio crkvi od rušenja; sela od pustošenja; parohijske domove od rušenja; zadržala stari obred, stari slovenski jezik u Crkvi i sve crkvene narodne tradicije. Nigdje i nikada, niti u jednom slučaju nije grkokatolička križevačka biskupija dirala u narodnost vjernika, o čemu će oni dati u tisućama svjedočanstvo.«
Stizale su brojne potpisane zamolbe
Biskup dr. Šimrak bio je tijekom ispitivanja u prilično nezavidnome položaju jer pred istražiteljima nije smio imati ni jedan dokument ili zabilješku koje bi koristio u potvrdu svojih tvrdnja. Osim toga, njegova je arhiva u velikoj mjeri već bila »počišćena« od partizanskih vlasti, pa se velikom dijelu tih vrijednih dokumenata izgubio svaki trag. Stoga je odgovarao po sjećanju, počevši od dolaska sve većeg broja ljudi koji su tražili pomoć i zaštitu: »Dolazili su ljudi iz sljedećih sela, kojih se ovaj čas na pamet sjećam - točan popis nalazi se u Križevcima u arkivi: Bolfan, Čukovac, Plavšinci, Veliki i Mali Poganac, Botinovac, Sokolovac, Velika Mučna, Lepavina, Grabićani, Sesvete Velike i Male, Javorovac, Vojkovac, Osijek, Križevački Kloštar, Salnik, Lipovčani, Kapela, Hergovljani, Sv. Ivan Žabno, Rovišće, Kovačevac, Prgomelje, Bolč, Klokočevac, Gudovac, Bjelovar, Sredice, Narta, Lipnica itd. Dolazili su pojedinci u zastupstvu sela. Dolazile su i veće i manje grupe, koje su molile, da ih se zaštiti. Kao predstavnike pojedinih naselja mogu na pamet imenovati: Marko Utješinović, otac mu i mati i sestra Sofija za Velike Zdence. Marko Utješinović je učitelj iz Velikih Zdenaca, a njegova sestra Sofija učiteljica. Obojica su svršili učiteljsku školu u biskupskom konviktu u Križevcima. Za Velike Zdence je predstavnik i Nikola Utješinović, koji je svršio u biskupskom konviktu u Križevcima 6 razreda gimnazije i koji se nalazi u Narodno-oslobodilačkoj vojsci, zajedno sa svojim roditeljima. Pozivam se i na Gjuru Zmijanca, svršenoga studenta šumarskoga fakulteta, sada u Bjelovaru, na njegova rodjaka Gavrana, koji je učio gimnaziju u Zagrebu kao pitomac eparhijskog sjemeništa, i na učiteljicu Zmijanac, koja je učila gimnaziju u Križevcima kao pitomica biskupije. Za Dišnik se pozivam na porodicu Opačića. Za Bjelovar i okolicu se pozivam na: Savu Margetića, njegova oca i mater iz Sredica, na udovu Sirovicu i njezinu kćerku, učenicu gimnazije u Bjelovaru, na Cvijanovića, na Zorića iz sela Narte. Pozivam se na porodicu Nikole Dešića iz Bolča, na Miloša Kovačevića, Milka Popovića iz sela Čukovca, na Gjuru Savića iz sela Bolfana, na Nikolu Nežića i sina mu iz Javorovca, parohija Plavšinci; na Pavkovića iz Velikog Poganca, na Gjuru Osmana iz sela Mali Poganac, na Savića, nadlugara u Velikoj Mučni, na Gjuru Danilovića iz Lepavine, na Luku Devića iz parohije Lepavina, na Nikolu i Gjuru Rakića iz sela Vojakovac, na Simu Marića iz okolice Nove Gradiške... Pozivam se za selo Salnik i Lipnicu na Marka Bubanovića.
Biskupija nije dala niti u jednom selu niti u jednoj parohiji inicijativu za prelaz, nego je tu inicijativu dao sam narod. Udaljenija sela slala su na upravu biskupije i pismene molbe potpisane od velikog broja parohijana, kao na pr. vjernici parohije Bastaji kod Daruvara i vjernici samoga Daruvara. Originali molbe nalaze se u biskupijskom arkivu u Križevcima.«
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
