Marketing
Od hrvatske državne misli do jugoslavenske ideje I.
Slom apsolutizma, nakon bitke kod Solferina 1859., potaknuo je razvoj političke misli u Hrvatskoj. Veljačkim patentom ponovno je omogućeno sazivanje Sabora, koji 1861. vidi pred sobom dva cilja: postići sjedinjenje hrvatskih zemalja i osigurati ustavni razvoj političke misli u Hrvatskoj. U razdoblju od 1861.-1868. stvaraju se tri glavne političke skupine kao začetnici političkih stranaka u nagodbenom sustavu.
Prva skupina se razvila u ogorčenju zbog proigranih mogućnosti iz godine 1848. Uz legendu o "starim dobrim vremenima" okupljaju se uglavnom pripadnici plemstva, koje je izgubilo svoj povlašteni politički i gospodarski položaj a uz njih je i dio bivših preporodnih snaga. Svi oni vide jedinu mogućnost daljnjeg političkog razvoja u što utješnoj državnopravnoj svezi s Madžarima. Po svom svjetonazoru ta je skupina konzervativna, žali za starom ustavnosti i predajom hrvatskoga plemstva, a pretežito potječe iz Slavonije, te je gospodarski orijentirana na panonsko-dunavsku regiju. Vođa te grupe je barun Levin Rauch, kasniji tvorac Hrvatsko-ugarske nagodbe. Ta se skupina naziva madžaronskom.
Đakovo
Drugu političku grupaciju tvori inteligencija, predstavnici slobodnih zvanja: odvjetnici, profesori. svećenici.. sinovi građanskoga staleža, maloga plemstva i imućnog seljaštva. I ta je inteligencija potekla iz narodnog preporoda,. te nastoji očuvati njegova shvaćanja. Ona slijedi nazore zapadnoeuropskoga liberalizma i oživljava misao "ilirsko-slavenske uzajamnosti. U toj skupini je pretežito hrvatski živalj iz zapadnih krajeva Banske Hrvatske, a pred očima im je stara slava mediteranske Hrvatske. Vođa skupine je đakovački biskup J.J. Strossmayer, koji u svoja shvaćanja hrvatske politike unosi i svoju zamisao izmirenja Zapadne i Istočne Crkve. Tu se rađa i njegovo "jugoslavenstvo", koje predstavlja slavenofilsku orijentaciju u političkom rješavanju okupljanja hrvatskih snaga. Svojim visokim crkvenim položajem svojim mecenatstvom, on je u toj skupini daleko važnija osoba od Ivana Mažuranića, koji hrvatsku državnu misao shvaća doduše, kao dio slavenstva, ali traži jačanje hrvatstva, i to tako da se hrvatska politika prikloni Beču. Ova skupina koja stvara Narodnu stranku, vodi taktiku iščekivanja i kolebanja.
Malobrojna i slaba je treća skupina u saborima 1861. i 1868., pa ipak ona predstavlja narodnu volju. Vođa te skupine je Ante Starčević, koji ima samo malu grupu suradnika, među kojima se ističe kao indolog dr. Eugen Kvaternik najdosljedniji i najpožrtvovniji političar toga razdoblja. Uz tu skupinu je, doduše, cijeli narod, posebno mladež, koji na žalost još nema velikog političkog školovanja i nije politički organiziran. Starčević uviđa zablude preporodnog ilirizma, slavenstva i jugoslavenstva, uviđa da su to umjetne konstrukcije, a na štetu hrvatske državne misli i naroda. Na temelju Vitezovićeva nauka stvara Starčević svoj politički program čistog hrvatskog nacionalizma. Budućnost naroda on ne vidi u savezima s drugim narodima, nego isključivo u samoj snazi hrvatskoga naroda i u njegovu jačanju. Dok skupina konzervativnog plemstva, vođena svojim probitcima, teži za što čvršćom unijom s Madžarskom, dok inteligencija Narodne stranke neodlučno plovi slavenskim i jugoslavenskim vodama, Starčević, dosljedno hrvatskoj državnoj misli traži okupljanje svih Hrvata u jedno nezavisno državno tijelo, priznajući jedino iz trenutne nužde, vrhovništvo habsburškog vladara, ali samo kao hrvatskoga kralja. Živu snagu Starčević vidi u hrvatskom državnom pravu, pa se njegova stranka naziva Strankom prava. Njihov je program: sjedinjenje, neovisnost i samostalnost svih hrvatskih zemalja u sklopu Monarhije ili izvan nje.
Pravaši su jasnije od drugih političara toga razdoblja spoznali opasnost srpske državne misli u Hrvatskoj i zato. odbacuju svaku pomisao na državnu zajednicu ili nagađanje s njima. Ostali pak političari, koji također uočavaju razvoj srpske državne misli, nastoje s njom ući u nagodbu, tražeći u srpskim političkim strankama saveznika u borbi protiv madžarske hegemonije.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 10.10.2007. u 08:00 sati.