Bez obzira na to koliko je Pacta conventa ugovor između dviju samostalnih država, ili možda ugovor između predstavnika hrvatskih plemena s madžarskim kraljem Kolomanom, Hrvatska od 1102. ulazi u personalnu uniju s madžarskim kraljevstvom. Zajednički kralj preuzima baštinu prava i probitaka bivših narodnih vladara, uz uvjet jamstva potpune slobode i povlasti hrvatskim plemenima, povlasti političkoga naroda Hrvata. Četiri stotine godina. od ugovora Pacta conventa do bitke na Mohačkom polju, ne mijenjaju se obilježja hrvatske državnosti,iako hrvatsko kraljevstvo doživljava duboke potrese u ratovima s Mlečanima, Turcima, Tatarima i u međusobnim borbama hrvatskih velmoža.
Tijekom te četiri stotine godina hrvatsko kraljevstvo ima svoj posebni teritorij, svojeg vrhovnika, kojega predstavlja hrvatski ban, svoju upravu, svoje zakonodavstvo i svoj posebni novac. Hrvatsko kraljevstvo u tom je razdoblju stvorilo za sebe, u duhu vremena, svoje zakonodavno tijelo, Sabor, koji u svim sudbonosnim trenutcima preuzima ulogu predstavnika hrvatskog državnog suvereniteta. Već u razdoblju vladavine narodnih vladara spominju se sabori, no vrlo je vjerojatno da su, barem u političkom smislu, ti sabori imali isključivo značenje izbornih skupština.
Nasuprot tome, od XIII. st. Sabor je u Hrvatskoj stalno zakonodavno tijelo, pa su iz 1273. poznati i zaključci takvog Sabora. Sabor je izraz i predstavnik volje političkoga naroda, u njemu su odlučni čimbenik predstavnici plemena, županijski plemići i velikaši koji se razvijaju iz nasljedne županske časti. Uz njih se, po uzoru na zapadnoeuropske sustave, javljaju i predstavnici kraljevskog plemstva, te predstavnici Crkve i slobodnih kraljevskih gradova. Ulaskom hrvatske države u državnopravnu zajednicu s Madžarima došlo je do dijeljenja hrvatske države: uz Madžarsku pristaju područja između Save i Drave, te južno od Kupe do mora, a hrvatsko područje južno od Save i istočno od Dinarskoga gorja, područje Bosne, postupno se izdvaja i postaje posebna državnopravna tvorevina, u početku pod banskom, a kasnije i pod kraljevskom vlašću Kotromanića. To bosansko područje živi kao neovisna država i održava snažan plemenski sustav.
Bosanski sabori, u kojima su zastupljena hrvatska plemena s područja Bosne, održavali su još u XI V. st. svoje izričito pravo izbora vladara, pa su sabori jači od kraljeva. Pa i u kulturno-vjerskom pogledu živi hrvatska državna tvorevina u Bosni posebnim životom pod utjecajem Crkve bosanske. Madžarsko-hrvatski kraljevi vode protiv Crkve bosanske križarske ratove, koji zapravo predstavljaju pokušaj vraćanja Bosne matici kraljevstva. Ima, međutim, razdoblja, kad inicijativa za ujedinjenje hrvatskog državnopravnog prostora dolazi iz Bosne, što djelomično uspijeva kralju Tvrtku I. Kotromaniću u XIV. st. Pojava Turaka u hrvatskim zemljama okončava ta nastojanja.
Nakon pogibije posljednjeg hrvatskog narodnog vladara (1463.) u Bosni, postaje ona posebnim pašalukom unutar Osmanlijskoga carstva. Početkom XV. st., nakon teških borbi, uspijeva Mlečanima zaposjesti obale i gradove Dalmatinske Hrvatske. Prodor Turaka našao je hrvatsko-madžarsku državnu zajednicu potpuno nespremnom. zbog podunavske politike njezinih kraljeva i njihovih dinastičkih aspiracija na razna europska prijestolja.
Na Krbavskom polju bila je 1493. skršena snaga i moć hrvatskog plemstva, pa već tada hrvatski sabori razmišljaju o traženju nove vladarske dinastije koja bi mogla zasititi hrvatske zemlje. Nakon Mohačke bitke, u kojoj pada zadnji Jagielović i zadnji madžarsko-hrvatski kralj, većina hrvatskoga plemstva izabire na saboru u Cetinu 1 I.1527. za hrvatskoga kralja Ferdinanda Habsburga, pa će hrvatska država idućih četiri stotine godina provesti u sklopu Habsburškoga carstva.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 05.10.2007. u 08:00 sati.