IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Hladnokrvno partizansko pogubljenje svećenika
»Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije.«
Grkokatolički svećenik Nenad Gavrilović
U nastavku ispitivanja grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak potanko je isljednicima Ozne opisao kako je bilo organizirano upravljanje samostanskim imanjem Lepavine nedaleko od Križevaca i kako se njime raspolagalo: »Manastirskim imanjem je i dalje upravljao spomenuti Milan Zobundžija kao povjerenik Ministarstva Seljačkoga gospodarstva, koje ga je i dalje po svojim organima nadziralo. Dohoci imanja, koje je bilo jako zapušteno, bili su upotrebljavani za uzdržavanje crkve, manastira, groblja, paroha. Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20. Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije. Iz računa Lepavine i biskupije to se može točno vidjeti. Na pamet znam, samo to, da je za uzdržavanje pitomaca i pitomica dala Lepavina jednom u godini 1942. nešto oko 50 hvati goriva, u godini 1943. tri voza krumpira i voz kukuruze u klipu i ništa više. Uprava biskupije je u Lepavinu uložila veće svote iz svojih temeljnih glavnica, kako se to može vidjeti iz knjige primitaka i izdataka« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.)
Nevina krv na rukama historiografskih hulja
Dakako, biskup Šimrak je iznio i nekoliko osnovnih vjerskih podataka o lepavinskoj župi: »U parohiji Lepavina bilo je 1942. god. vjernika oko 2000... Niko nije obavio formalnoga prijelaza. Parohiju sam lično pohodio tri puta.« Budući da su u međuvremenu počele stizati i zamolbe pravoslavnih vjernika iz okolnih lepavinskih sela za primitak u Križevačku biskupiju, biskup Šimrak ih je privremeno sve morao staviti pod jurisdikciju župe Lepavina, jer nije imao dovoljan broj svojih svećenika: »Lepavini su priključeni vjernici u Vel. i Malom Pogancu. Formalnih prelaza nije bilo nego se samo nastavio rad u dušobrižničkoj službi. Parohom je postavljen Nenad Gavrilović, rodom iz Gline. On je kao svršeni šestoškolac gimnazije prešao još godine 1926. na katoličku vjeru u zapadnom obredu u Glini, i to sam jedini iz svoje familije. Htjeli su ga poslati na studij bogoslovije u Šibenik biskupu dru Mileti, ali je taj odvratio da on po obredu pripada Križevačkoj biskupiji. Tako je negdje, deset godina nakon prelaza, počeo učiti bogosloviju u Senju i Ljubljani i bio 1939. rukopoložen za prezvitera i bio postavljen za duhovnoga pomoćnika u Sošicama u Žumberku, gdje je ostao do proljeća 1941.
Godine 1941. ubili su mu ustaše staroga oca u Glini. Sestra Nevenka jedva se spasila bijegom i zaklonila u Križevcima u biskupiji. Brat Nenada Gavrilovića Mića bio je od početka u Narodno-oslobodilačkom pokretu.« Citirani odlomak još jednom potvrđuje kako je biskup Šimrak bio u prilično nezavidnom položaju pred Ozninim istražiteljima. Nije se, kao što je već rečeno, smio služiti nikakvim službenim dokumentima ili privatnim zabilješkama, pa je iznosio činjenice tek po sjećanju, što je moglo dovesti pod upitnik njihovu vjerodostojnost. Tako mu se i u slučaju grkokatoličkog svećenika Nenada Gavrilovića, Srbina po nacionalnosti, rođenog 12. travnja 1911. u Glini od pravoslavnih roditelja Josifa i Kate r. Dmitrović, potkralo nekoliko pogrešaka. On je prema Knjizi ređenika Križevačke biskupije, u kojoj su pomno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, njihovim dužnostima, promaknućima, pothvatima i sl. od rođenja do smrti, »katolištvo prihvatio u Celju 31. I. 1925«, a ne 1926. kako je to iznio Šimrak. Nije bio oženjen a za svećenika ga je zaredio 12. srpnja 1938. ondašnji križevački biskup dr. Dionizije Njaradi, a ne g. 1939, kako se to opet krivo sjeća biskup Šimrak.
Mladi je Gavrilović uz silno mnoštvo obveza u Lepavini i okolici morao prema Šimrakovoj odluci od 3. lipnja 1942. preuzeti i župu Bolfan kod Ludberga i njezinu filijalu Čukovec: »Potpisani Apostolski Administrator Križevačke Biskupije ovime određuje da g. Nenad Gavrilović preuzme grkoistočnu parohiju u Bolfanu sa fil. u Čukovcu sa svim njezinim pokretnim i nepokretnim imetkom, tj. crkvom, parohijskim domom, gospodarskim zgradama, zemljištem i raspoloživom imovinom, i da je pripoji Križevačkoj Biskupiji na osnovi želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.«
No, čini se da su te nove obveze ipak prelazile granice Gavrilovićevih mogućnosti, te je ubrzo upravljanje Bolfanom i Čukovcem povjereno Feliksu Bilenkiju, župniku iz Plavšinaca. Svejedno je to bio sasvim dovoljan razlog historiografskim huljama da Nenada Gavrilovića optuže za najteže zločine i opravdaju njegovo hladnokrvno, bezrazložno i pravno potpuno neutemeljeno pogubljenje od partizana 13. prosinca 1944. Nenadu nisu pomogle ni činjenice da je bio Srbin, da je stalno bio sumnjičen od ustaša, da su mu ustaše ubili oca, da mu je brat bio u partizanima, da je pomagao svima koliko je mogao, da je bio uhićen od Nijemaca, da je sestri, koja je bila s njime, prijetila stalna pogibelj i sl. Iako je teško dokazati, izgleda da mu partizani nisu mogli oprostiti najteži »grijeh« - što je kao Srbin bio katolički svećenik! Njegovom nevinom krvlju okrvavljene su ne samo ruke partizanskih egzekutora (koji, dakako, nikada i nikome nisu odgovarali za počinjeni zločin, nego su kasnije, najvjerojatnije, zaslužili »boračku« mirovinu), nego i tobožnjih znanstvenika, od kojih je vrijedno spomenuti »najpoznatijeg«, Viktora Novaka, koji u knjizi »Magnum crimen« na str. 775 piše: »U otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine učestvuje i Nenad Gavrilović, koji je po naređenju svoga biskupa Janka Šimraka, jednoga iz Odbora trojice preuzeo srpsku parohiju u Bolfanu sa filijalom u Čakovcu (sic! - tj. Čukovcu, op. S. B.)«, i donosi citiranu Šimrakovu odredbu izostavljajući ključnu rečenicu: »...na osnovu želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« Na tu se krivotvorinu nadovezuje i dr. Dragoljub Živojinović u »Barbarstvu u ime Kristovo«, te s priličnom dozom osebujne mašte na str. 721 »otkriva« tobožnje stvarne razloge Šimrakova preuzimanja spomenutih župa: »U toj jagmi, naprimjer, apostolski administrator grkokatoličke Križevačke biskupije dr. Janko Šimrak pokušava da ugrabi bivšu parohiju u Bolfanu prije nego što se nje dokopaju agresivni rimokatolički svećenici.«
»Za njihovu nevinost posjedujem dokaze!«
Za razliku od toga biskup Šimrak daje isljednicima Ozne potpuno suprotno svjedočanstvo o mučeniku Nenadu Gavriloviću i njegovoj djelatnosti:»Od početka godine 1942. do konca 1943., kako je dugo djelovao u Lepavini u dušobrižničkoj službi, nije po raštrkanoj parohiji, koja je u to vrijeme obuhvaćala tri parohije, vršio zdušno samo crkvene obrede i služio svete liturgije, nego je na svakom koraku i u svakoj prilici zaštićivao narod. Pred Bogom svjedočim da mi se gorko tužio na ustaše i njihov postupak u cijelom onom kraju i da je uvijek strahovao da će njega i sestru mu Nevenku ustaše ubiti. Svaki put, kad je bio u Križevcima, ostavio je uz usmeni izvještaj i pismeni. Svi ti izvještaji nalaze se u biskupskom arkivu. Iz njih se vidi do kakve je napetosti došlo izmedju njega i ustaša. Sva ta njegova izvješća je potpisani prevodio na latinski jezik i slao Svetoj Stolici. Tako je posljednje opširno izvješće poslano u svibnju 1944. Ono je na žalost kasno stiglo na svoje mjesto radi komunikacijskih prilika. Godine 1943. u zimi su Nijemci, koji su u to vrijeme iz Križevaca, vodili akciju u Lepavini, uhapsili Nenada Gavrilovića zajedno s njegovom sestrom Nevenkom i pustili ih na slobodu istom na intervenciju potpisanoga. Optužili su ga da je partizanski špijun. U tom pogledu se pozivam kao na svjedoke: Gjuru Danilovića iz Lepavine, Luku Devića iz parohije Lepavina, na dra Gabru Bukatko, kanonika i na druge, koje će ovi svjedoci imenovati. Oni će dati svjedočanstvo o djelovanju i radu Nenada Gavrilovića i njegove sestre Nevenke u Lepavini i njihovom političkom držanju. Poznata je naime stvar da je Nevenka Gavrilović u Križevcima u ustaškim redovima bila sumnjičena kao partizanka i da je u svoje vrijeme bila na partizanskom ženskom kursu u Koprivnici.«
Iz Šimrakova svjedočenja od 11. svibnja 1945. može se saznati kako partizani svejedno nisu poštedjeli ni Nenadovu sestru: »Za svećenika Nenada Gavrilovića svojom glavom jamčim da je nevin ubijen od partizana. A isto je tako nevina osudjena i njegova sestra Nevenka na tri godine prisilnog rada. Za njihovu nevinost posjedujem dokaze u svom arkivu, a to su pisma Gavrilovića upravljena na mene protiv klanja ustaša...« Drevni lepavinski samostan i crkva nisu, nažalost, uspjeli biti sačuvani jer su ih razrušili bombe njemačkih zrakoplova u ljeto 1943. Biskupa Šimraka ta je vijest teško pogodila a njemu je jedino preostalo da bezuspješno prosvjeduje: »Prosvjed o bombardiranju manastira upravio sam sa opširnim izvještajem na vlasti NDH i to na Zastupstvo kod Poglavnika, na ministarstvo vojske, unutarnjih poslova, veliku županiju u Bjelovaru i t.d.«
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
