Polje jezične kulture bojište je hrvatske i madžarske državne misli. Jezikoslovlje postaje prvorazredno oružje. s dalekosežnim posljedicama. Prema ondašnjem poimanju jezikoslovne znanosti, iz srodnosti jezika zaključuju se i srodnosti naroda. Dio hrvatske inteligencije u prvoj polovici XIX. st. osvjedočen je da je hrvatski narod samo jedna grana slavenstva, pa u osjećaju vlastite slabosti pristaje uz romantične zamisli češkog jezikoslovca i povjesničara Pavla Safarika i slovačkog pjesnika Jana Kollara o slavenskoj uzajamnosti. Iz tog shvaćanja nikla je i konstrukcija da su Hrvati i Srbi jedan narod.
Međutim, već prve godine ilirizma i slavenskoga zanosa, pokazale su neodrživost tih mišljenja. jer ni sami Srbi nisu uz njih pristajali, nego su, naprotiv, već imali začetak svoje države, čiji ideolog Ilija Garašanin u spisu "Načertanije" ocrtava srpsku političku misao, a uz njega Vuk Karadžić izbacuje parolu "Srbi svi i svuda". tvrdeći da Hrvati zapravo i ne postoje. Tu srpsku misao promiče i pravoslavno svećenstvo u habsburškim zemljama. Tako hrvatska državna ideja mora ući u borbu ne samo s nacionalnom madžarskom, nego i sa srpskom nacionalnom misli. Prvi rezultati razvoja hrvatskog narodnog preporoda od 1835. pokazuju se 1848. godine, koja je u životu Hrvata prekretnica povijesnoga razvitka.
Narodne snage, koje je probudio i poveo preporod, obavljaju važne zadaće. Kao već više puta u sudbonosnim trenutcima hrvatske povijesti, u skladu s hrvatskom državnom misli, Hrvatski Sabor je predvodnik i začetnik novih ideja.
No 1848. to više nije sabor feudalnih staleža i redova, nego je to narodni sabor koji u svoje krilo prima najsvjesnije dijelove narodne inteligencije, kao i predstavnike svih ostalih društvenih staleža. Sabor vrši velike povijesne zadaće: proglašava jednakost svih društvenih skupina, ukida kmetstvo i udara smjernice koje će omogućiti da Hrvatska postane moderna država. Uz to vodi odlučnu bitku s madžarskim hegemonističkim posezanjima koja nalaze
svoj vrhunac u riječima Lajossa Kossutha da ne može naći Hrvatsku na zemljopisnoj karti. Zato Sabor daje punomoć banu Josipu Jelačiću da se razvrgnu sve državno-pravne veze između Hrvatske i Madžarske, te da o sporu odluči oružje. Narodni ban Jelačić vraća matici zemlji Rijeku i Međimurje, spaja u svojoj osobi vlast Banske Hrvatske i Vojne krajine. te daje Hrvatskoj sve oznake neovisne državnosti: ima svoju vojsku, svoju upravu, kuje svoj novac. No oružane hrvatske snage vrše,u tragičnoj zabludi, ulogu spasioca Habsburškoga carstva, a nagrada Hrvatima je ista kao i kazna Madžarima ¬apsolutizam i ukidanje ustavnog života.
Tu nalazimo prvu klicu daljnjeg pogibeljnog razvitka hrvatske državne misli - ¬nagodbenjaštvo koje stalno traži oslonca u vanjskim političkim čimbenicima. Kako ćemo još vidjeti, upravo sve kasnije hrvatske političke stranke padaju u raznim razvojnim trenucima u tu zabludu.
Ovim postom nastavljam objavljivati predgovor "Hrvatskom političkom leksikonu" kojeg sam počeo pisati 1986. a objavio u Londonu 1988.god.
Post je objavljen 09.10.2007. u 08:00 sati.