 Ovo je osobna zabilješka, da ne zaboravim: … Probudio sam se s glavoboljom i loše. Glava mi je bila kao u mamurluku nakon teške pijanke, kao da je netko nagruvao vate u nju pa su sve misli stiješnjene i ne mogu se razmahati, kao da sam opijen, ali bez poleta i veselja koje opijenost donosi. Jedva sam se kretao kao da sam dvadeset i pet godina stariji no što jesam. I tako cijelo prijepodne, tako do podne, tako nakon podneva… Ne baš naročit početak dana. Iza podneva supruga me izbacila iz auta na Britanskom trgu. Oteturao sam kupiti novine, doglavinjao do pekare i kupio kruh, a zatim sam se sjetio da još nisam ništa stavio u usta, pa sam otišao do slastičare u Ilici preko puta Klaićeve. Ondje imaju najbolje šaumrole u gradu. Lisnato tijesto je jedinstveno, a šećerna pjena nije preslatka. Pored toga, ljudi su otkrili kakve su ondje šaumrole, pa ih masovno kupuju i uvijek su svježe. Dakle, kupio sam pet šaumrola. Sve to me je toliko iscrpilo da sam sjeo na kavu da se priberem i nadajući se da će me okrijepiti. Dok sam naručio kavu i dok je stigla već sam pojeo dvije šaumrole i odjednom sam bio kao nov. Bol je minula, vata iz glave iščeznula, mozak je proradio kao mašinica - sve nevolje kao rukom odnesene. Novorazbuktana svijest je pokušavala shvatiti što se dogodilo. Pojeo sam dvije šaumrole… Kako je to moguće? Ono što mi izgleda najuvjerljivije jest da neka žilica od onih koje napajaju mozak nije više protočna koliko bi trebala biti. Jedan dio mozga nije dobivao krvi koliko je trebao i od tuda sve nevolje. A onda je u krv naglo navalio šećer, krv je postala naglo hranjivija, koliko je god manje pristizalo, bila je nabijenija energijom i sve je proradilo kako treba. Naravno, to je tek amatersko medicinsko objašnjenje. Ipak, ima jednu jasnu poduku - možda bih što prije trebao otići na neki temeljitiji pregled. 2. Moja voljena supruga kadikad potpadne pod nagle promjene raspoloženja. Čas ranije mila i draga, iznenada se pretvori u furiju: samo gleda gdje bi ubola i ugrizla, kao da će prsnuti. Kao da mi se pred očima doktor Jekyll pretvara u mister Hyda. U početku je to dovodilo do neizbježnih sukoba, teških svađa koje su iza sebe povlačile dane durenja. No vremenom sam otkrio efikasan protuotrov. Čokolada! Čim mi se ženica natmuri i naroguši, pa čak već i kad plane, jurnem po čokoladu i uguram joj štangicu u zubiće. Čim je pojede, odmah se pripitomi i nema više problema. Jedna od konstanti našeg braka jest da ja skrivam čokolade po kući, da mi se nađu pri ruci u času nevolje, a ona ih - znajući da ih sakrivam - traži, otkriva i uništava. Stalno moram pronalaziti nova mjesta, što rezultira time da se ni ja ne mogu sjetiti gdje su kada mi zatrebaju, a zatim ih otkrivamo okamenjene i pobijelile nakon nekoliko godina u nekom zakutku. 3. Opaki sam ovisnik o cigaretama. Ne dao Bog da nemam pri sebi rezervnu kutiju - već sam nespokojan. Neću ni reći koliko ih dnevno popušim. Pokušavao sam sve i svašta da se riješim ovisnosti. U jednom navratu pokušao sam s onim nikotinskim flasterima. Zalijepio sam flasterčić i krenuo u grad do kafića u koji sam svakodnevno svraćao. Trebalo mi je pola sata da stignem do njega, a toliko je izgleda i flasteru trebalo da proradi. Sićušne molekule prošle su kroz kožu, potekle krvlju i stigle do prijemnika u mozgu. Uglavnom, kada sam sjeo na uobičajeno mjesto u kafiću i naručio kavu, umjesto da izvučem kutiju s cigaretama i pripalim jednu, gledao sam oko sebe ljude koji su pušili i pitao se: "Što je njima? Zašto to rade? Uvlače dim u sebe i ispuhuju… Kako glupo!" Mislio sam to savršeno iskreno, a da je pušenje nepotrebno, glupo i štetno bilo mi je nedvojbeno očigledno. I tako dva mjeseca, koliko sam nosio flastere. Nažalost, čim sam ih prestao lijepiti, ovisnost se u nekoliko dana povratila i sve je opet bilo po starom. 4. Sve to mi je dalo misliti. Koliko je malo potrebno da bi se sve promijenilo! Nekoliko grama šećera pretvara me iz mrzovoljnog tupavca u tipa kojemu misli samo vrcaju, dvije kockice čokolade transformiraju mi suprugu iz furije u umilnu ženicu, nekoliko molekula nikotina oslobađa me ovisnosti o cigaretama… A svatko od nas je složen organizam unutar kojega nebrojene žlijezde špricaju hormone, adrenalin i tko već zna kakve sve sastojke. Ono što zovemo karakterom, naše ponašanje, pa čak i misli ovise o mikroskopskim količinama tvari koje ne možemo kontrolirati. Tko smo mi u tome, koliko zaslužni za bilo što što smo napravili i koliko odgovorni za bilo što? Pitam se, pitam, no možda to tek neka supstanca koja uzrokuje pitanja kola mojim tijelom… |
 Navečer večera. Pristiglo dvije stotine gostiju, maharadža sjedi na čelu trpeze, posjeo Jovana do sebe. Svi čekaju da maharadža počne prvi jesti. Kad ono - maharadža ždere kao svinja. Grabi jelo rukama, trpa u usta da se sav zamusao, cijedi mu se po prsima, po svili, dijamantima i biserima, curi mu sok s brkova, brada se sva sljepila… Zgrane se Jovan, ne može očima vjerovati. Nebrojeno puta su zajedno negdje jeli, zna da maharadža umije koristiti žlicu i vilicu. Maharadža digne zdjelicu pred lice, uroni u nju do očiju, rezanci mu vise s trepavica. Ostali gosti, kao i domaćin, isto tako. Jovan bio jedini kome su donijeli pribor za jelo. Vidi maharadža da se Jovan snebiva, pa se smije i sve mu objasni. Zna on, veli, da naokolo žive milijuni ljudi koji nemaju što jesti, da ih ima koji umiru od gladi - zato on cijeni hranu. I upravo zato što ima sreće da ima hrane koliko hoće, želi uživati u njoj u potpunosti. Želi je ne samo pojesti nego i osjetiti. Pod prstima je osjeća taktilno, kada se trlja oko usta, po bradi, osjeća njezinu građu, materiju, kada s njom natopi brkove - uživa u njenom mirisu. Nije važno što se sav isflekao: dijamanti se obrišu, svila se opere. Važna je hrana, nju treba cijeniti. Bez hrane nema života! Jedenje vilicom i nožem je možda civilizirano, to je diskutabilno. Nešto nije civilizirano samo zato što je proizvod civilizacije; civilizirano je po tome ako je napredak. Jedenje nožem i vilicom je otuđeno, neukusno, stavljanje posrednika između čovjeka i hrane, degradirajuće za hranu, kao da je se čovjek gadi. Zapadnjaci su sterilni: nit znaju uživati, niti cijene hranu… - veli maharadža. Nakon večere povede maharadža Jovana u privatne prostorije gdje je imao omanji harem, tako stotinjak probranih bijelih, žutih, smeđih i crnih ženskica, i reče mu: - A sada da te podučim i nešto o ženama… Po povratku je Jovan ubrzo otkrio da malo što od onoga čemu ga je maharadža podučio može primijeniti. Na poslovnim ručcima u restoranima nije mu bilo moguće jesti kao u indijskom dvorcu. Preostalo mu je samo da sve prisutne na trenutak zabavi pričanjem kako se ondje jede. Isto tako ni ono što je naučio u haremu nije mogao primijeniti na evropskim ženama. Čim bi započeo bježale su glavom bez obzira prije nego bi stigao išta izvesti, a kamoli kako treba privesti kraju. Sa evropskim ženama ponašao se, dakle, i dalje uštogljeno kavalirski, dodajući u svoje držanje tek notu onoga što ga je maharadža naučio, i ta kaplja drevnog iskustva davale je svemu novu aromu, te su žene ludjele za njim smatrajući da je egzotičan. |
|
DESET DINKOVIH GODINA
 Danas nisam napisao nikakav tekst. Osim ovih redaka koje upravo ispisujem nisam zapisao ni riječi. Namjerno. Danas moj sinko-mandarinko ima deseti rođendan. Maloprije je - teškom mukom - zaspao. Bilo je previše uzbuđenja. Čestitanja u školi, darovi kod kuće, bake, a bili smo i s mamom u kinu gledati pustolovine mister Beana na ljetovanju… Proslava za prijatelje bit će u nedjelju. Danas više ne osjećam potrebu išta napraviti. Deset godina. Dobro obavljeno. Imali smo sreće.  |
 Isto tako, nisam sklon diviti se onim rijetkima koji su sačuvali neokaljanost ne znajući da li je to zato jer mi ništa drugo nije preostalo, jer nisu imali petlje da se upuste u drpačinu ili nisu bili u prilici ili zahvaljujući tome da nisu bili u nuždi upustiti u išta što im nije po volji. Žao mi je onih naivnih, bedastih i povodljivih jadnika koji su oštećeni na sve načine u zamjenu na to da mogu mahati zastavicama, uzvikivati domoljubne parole, da imaju na zidu u stanu fotografiju zločestog dedeka koji ih je sve povukao za nos i sliku prizora iz mitske slavne prošlosti sa poklopca pojedenih bombonjera. Nemam ni riječi opravdanja za zločince, one koji su svjesno sve zakuhali, sebeljubive pohlepne popove, jeftino prodane duše i gnjide svih vrsta. No svi su mi dragi. Ne mogu si pomoći niti se ne borim protiv toga, volim sva živa bića, uključujući i ljude, pa čak i Hrvate. |
 Jednoga dana mi u razgovoru izleti da imam "Priču o djevojci O" Pauline Reage. - To?! - cikne ona. - To odavno želim pročitati. - Žao mi je - rekoh surovo. - To je već četvrti primjerak koji sam nabavio. Jedan su mi ukrali, dva posudili, pa odbili vratiti. To ne posuđujem! No ona me svakodnevno gnjavila dok naposljetku nisam donio knjigu i uručio joj na kraju radnog vremena uz sve najgore prijetnje što će joj se dogoditi ako je ne vrati čim pročita. Narednog dana je ujutro zakasnila pola sata, ali je došla dotjerana, u ljupkoj kratkoj crnoj haljinici i na visokim petama, da nije bilo nikoga u uredu tko nije nešto dobacio i pohvalio je. Sručila se na stolicu s druge strane stola za kojim sam sjedio i šutke promatrala kako radim. Kolege u suprotnom uglu prostorije zbijali su šale da je vidjela da će zakasniti, pa se nabrzinu dotjerala kako bi nam iznenađenjem preduhitrila svaku pomisao da je netko prekori. Ubrzo sam odložio posao i počeo je otvoreno odmjeravati uzduž i poprijeko. Tek tada se od nje otkinulo kao da s olakšanjem izbacuje teški teret koji se nakupio: - Pročitala sam! Bio je prizvuk u njezinu glasu koji nikada ranije nisam čuo, od kojega mi je prošla jeza duž kičme. Izgledala je bolje nego sam ikada i pomislio da bi mogla izgledati, čak je i neku frizuru napravila, i sve to me zaustavilo da išta odgovorim, komentiram ili zapitam. Pokušavao sam dokučiti što se zbiva. Nije me iznenadilo da je već pročitala knjigu, jer to je takva knjiga da ju je teško ispustiti iz ruku kada se započne, ali to je značilo da je cijelu noć probdjela, da je neispavana i iznurena, u polusomnanbulskom stanju. Pretpostavio sam, ako je završila čitanjem pred jutro, bojala se zaspati da ne prespava odlazak na posao, pa se posvetila uređivanju da ostane budna. Čak je zaplavila i kapke na očima… Bilo mi je jasno da izgara za tim da krenemo u razglabanje o netom pročitanom, no sada su već i moje oklijevanje i šutnja dobili na težini. Iznenada, ponesen sumanutom inspiracijom, rekoh tihim zapovjedničkim glasom, da nitko drugi osim nje nije čuo i u skladu sa sadržajem romana koji mora da joj se i dalje kovitlao glavicom: - Idi u muški zahod i pričekaj me! Oči su joj se zgranuto raširile i zapiljile u moje. Netremice smo se sažigali pogledima, i to je trajalo cijelu vječnost, sve dok nije pognula lice. Poput mjesečara je ustala i izašla na hodnik. Zatvorila je vrata za sobom, pa nisam vidio na koju je stranu krenula. Na katu nas je malo radilo, pa su svi koristili ženske toaletne prostorije u blizini jer se nikome nije dalo odlaziti do muških na dnu hodnika iza soba s arhivima i priručnih skladišta. Nakon nekoliko minuta ustao sam i zaputio se u dubinu zgrade. Hodao sam na klecavim koljenima po dugačkom tepihu istovremeno se osjećajući kao da čitam što mi se događa i pitajući se da li upravo ispadam budala, ali kada sam otvorio vrata i zatekao je skamenjenu u predvorju s umivaonicima, bilo je jasno da sam izvukao glavnu nagradu. Bez zastajkivanja sam joj prišao, prihvatio je za ramena, okrenuo je i gurnuo prema zidu. Nalegla je na njega prsima i dlanovima, a ja straga zadigao haljinicu. Naprčila je guzičicu dok sam dlanovima oprobavao čvrstoću glatkih guzova. Nepomično je stajala dok sam sklanjao gaćice u stranu. Bila je već toliko vlažna da sam se bez ikakve predigre glatko sjurio u nju, te smo se iz istog pokreta oboje nastavili skladno ritmički gibati. Pritisnuo sam je uza zid i snažno drljao. U jednom sam trenutku, kaneći uzeti veći zamah, ispao iz nje, te u hitnji da se vratim naišao na neočekivani otpor, no sve je bilo tako zasaftano i razrađeno da me ništa nije moglo zaustaviti, jer to je takva knjiga. Ne može se pročitati, a da se pri tome ne olakša barem šest puta. Ona se nije ni pobunila ni uzmakla, jer to je takva knjiga da joj je preostalo samo tiho mrčati i grčiti prste u bezuspješnom pokušaju da se zakvači za keramičke ploćice. Samo je tiho jeknula kada sam se nasadio do kraja. Sa svakim zamahom uzdizao sam je da se propne na vrhove prstiju, te se nastavio smireno naslađivati nabadanjem ne obazirući se kako je njoj sve dok nisam svršio, premda sam bio uvjeren da me preduhitrila tri-četiri puta. Odmaknuo sam se, smireno doveo odjeću u red, te izišao ostavivši je da se pribere, sve bez ijedne riječi. Petnaestak minuta kasnije prišla je mom stolu, položila na njega posuđenu knjigu i tiho rekla "Hvala". Spremio sam knjigu u ladicu i odgovorio: - Nema na čemu. Drago mi je da ti se svidjelo. Moćna literatura! |
 Pazi ovamo, još jedanput! HRVATSKA VLADA je zamjerila Luki Rajiću što je prodao "Dukat"! Da bismo shvatili težinu te zamjerke treba podsjetiti da je to ista vlada koja je prodala sve što je mogla i stigla, uključujući i sebe same i sve nas. Ta vlada je legitimna, legalna i suštinska nasljednica vlada koje su također prodale sve što su mogle i stigle, uključujući prodaju tenkova, goriva i municije neprijatelju s kojim je domovina upravo bila usred oružanog sukoba, te zemlju, vodu i zrak (nekretnine, koncesije na vodu, pravo preleta aviona i trovanje zraka iz Karlovačke pivovare,) a da suptilnije stvari poput časti, nezavisnosti, slobode i budućnosti ni ne spominjemo. I ONI su zamjerili Luki Rajiću što je prodao svoje, umjesto da je poput njih prodavao ono što mu čak ni pravno ne pripada, što im je palo šaka na skrb i upravljanje. Govorila je moja baka: "SJEDI RUGLO PORED PUTA, PA SE DRUGOM RUGA". Ne zavaravajmo se. Nije težina vijesti ni osnovni razloga vladine ljutnje u tome što je netko prodao nekome nešto. Svakodnevno prodaju mnogi mnogima svašta. Ta vijest je alarmantna zato jer se nije moglo zataškati da je čovjek kojemu se pružila mogućnost uspio pobjeći s broda koji tone. |
 Recimo, Student došao studirati u Zagreb. U Zagrebu mu je živio Stric sa suprugom i djecom koji su mu bili vršnjaci. Studentu je to dobro došlo da ih posjeti svake nedjelje u vrijeme ručka i pristojno se najede. Oni su stanovali u omanjem stanu u centru grada i kako su djeca ponarasla, stan je postao pomalo tijesan, te su se sa žaljenjem opravdavali da ga ne mogu pozvati da stanuje s njima, što njemu nije bilo ni na kraj pameti. U Zagrebu je živjela i njegova stara Tetka, Stričeva sestra, sama samcata u velikoj kući na Tuškancu iz koje nije izlazila, pa su se Stric i njegovi već dvadeset godina brinuli o njoj. Ona je ponudila Studentu da stanuje kod nje, ali je on - pod izgovorom da je daleko - odbio i unajmio sobicu u gradu, bliže fakultetu, Studentskom centru, kinima, klubu u Kulušićevoj i Zvečki. Tetki je odlazio za Božić, Novu godinu, njezin (i svoj) rođendan i imendan, prosjedio sat vremena i šutke otrpio njezino žaljenje na sve i svašta i sumanute savjete vrlo korisne u devetnaestom stoljeću. Tetka se žalila na Strica da je nagovara prodati veliku kuću i kupiti mali stan u njegovoj blizini da bi je mogli lakše obilaziti i pomagati, čime ju je strašno nervirao jer je njoj pomisao da se makne iz kuće u kojoj je provela život bila nezamisliva, te je sumnjala da je brat nagovara na tako nešto samo da bi joj uzeo novce koje bi dobila u takvoj zamjeni. "Ne može dočekati da umrem!", žestila se. Tetka umre. Stric predloži da nakon što se njegova obitelj preseli u kuću pokojne tetke, što su još za njezina života dogovorili, Student dobije njihov bivši stan. Lijepo, reče on, nema ništa protiv. Kad ono - Tetka ostavila testament. Svi se iznenadili, nitko nije imao pojma da je tako nešto smandrljala sa susjedom, starim advokatom u penziji. Iznenadili se još više kada su vidjeli da je u testamentu sve ostavila Studentu, a Stricu i njegovima ništa. Pa kako? Vrlo jednostavno. Prirodno i logično. Stric i njegovi koji su svaki dan dolazili, brinuli se o njoj, rintali po kući, spremali, prali, kuhali, istovremeno su joj upravo zbog toga išli na živce. Em ne donesu s placa mrkvice koje je naručila, em kupe ocvalu salatu, em prašinu dobro ne pobrišu, jelo presole, i svašta još, a ni njene savjete uopće nisu slušali. Osim toga bila je uvjerena da je potkradaju gdje stignu, a svakodnevno na računima iz dućana. A Student, fin i pristojan, nikada ne protuslovi, pametno sluša što mu govori, kima glavom…. - uvijek bi je obradovao kada se na vratima pojavio. Budne ostavinska rasprava. Stric reče da je imao dogovor s tetkom, doduše ništa napismeno, ali su se po njemu dvadeset godina ponašali… Student izjavi da protiv tetkine posljednje želje nema ništa protiv - i naslijedi kućerinu. Stric je bio ljut i ogorčen ishodom, pa je Student prestao odlaziti do njega na nedjeljne ručkove da ga ne mora slušati, no u međuvremenu je i sam naučio kuhati, a uselivši se u kuću iznenada otkrio i da nije ni prevelika ni predaleko. |
 Srednjevjekovni filozofi, teolozi i znanstvenici prepirali su se koliko anđela može stati na vrh igle i koliko konj ima zuba. Broj anđela nikada nisu utvrdili, ali se napokon netko sjetio kako riješiti prijepor o broju konjskih zuba: nagovorio je ostale da siđu u dvorište, otvore konju gubicu i prebroje. Na sličan način je Ernst Pöppel, profesor psihologije iz Münchena, riješio vjekovno pitanje koliko traje sadašnjost - izmjerio ju je. Nizom domišljatih eksperimenata na velikom broju ispitanika utvrdio je da sadašnjost traje od tri stotinke sekunde do tri sekunde (od 0,03 do 3 sekunde). Na primjer, dva zvuka koja stignu do nas u razmaku manjem od 0,03 sekunde čut ćemo kao jedan, a niz tonova između kojih je razmak duži od tri sekunde čut ćemo kao nepovezane, a ne kao melodiju. Tri sekunde je ono vrijeme koje osjećamo kao sadašnjost, koje nazivamo "sada". Sadašnjost je tri sekunde koje upravo traju. Ono što se dogodilo prije tri sekunde već prepoznajemo kao prošlost. Ako naglas pročitate prvu rečenicu ovog odlomka i pri tome gledate sat koji pokazuje sekunde, otkriti ćete da ona traje kroz tri sadašnjosti. Naši životi pulsiraju u intervalima od po tri sekunde. Brzo to prođe, i nepovratno. Maloprije sam ispratio pogledom divlju patku koja je proletjela pokraj balkona na kojem sam stajao i osadržajnila jednu od mojih sadašnjosti. Tako se i ovaj tekst koji ste upravo pročitali upleo u vašu prošlost, da bi u budućnosti bio zaboravljen ili - tko zna, naprotiv - urodio tko zna kakvim plodovima.  |
 Prošlog petka sam istresao dio ogorčenosti DVD-filmom "Nacizam" u izdanju "Slobodne Dalmacije", nazvavši to "prijevarom na kioscima". U tom filmu vrijede samo slike, najbolji je kada se isključi ton, jer ono što se govori je zagađeno gomilom budalaština. No kako sam u istom navratu kupio na kiosku još dva DVD-a, "Fašizam" i "Socijalizam", pa kako su mi se motali po kući, jučer navečer sam krenuo pogledati ovaj drugi. Na DVD-u se nalaze dva filma, "Socijalizam" i "Mao". Pogledao sam samo prvi i odmah moram reći: nije loš, daleko je bolji nego što sam nakon iskustva s "Nacizmom" očekivao, dapače - već sam taj film zavrjeđuje da ne žalim što sam kupio DVD. Iako autori filma ne skrivaju odviše da likuju nad propašću većine socijalističkih društava i nad time da je socijalistička ideja na prilično niskim granama, te iako su neke njihove interpretacije diskutabilne, sve rečeno je uglavnom vrlo korektno. Veći problem je u onome što je ispušteno. Moglo bi se zamjeriti da nije pronađen odgovarajući modalitet prezentiranja činjenice da je novovremeni socijalizam niknuo u zemljama s jakom kršćanskom tradicijom, da su ispušteni značajni socijalistički utopisti poput Thomasa Morea, Saint-Simona i Fouriera, ali za opći dojam je neoprostivo da ni jednom riječi nisu spomenuti ni Castro, ni Kuba, ni Čile i Alliende, da je u cijelosti zanemaren socijalistički pokret u Južnoj Americi. Ne može se pravdati skučenošću vremenom da nije spomenuto ni iskustvo avanture jugoslavenske socijalističke utopije koju smo proživjeli i preživjeli, a pokret nesvrstanih je sveden na primjer Tanzanije, kao kada bi za slonovsku nogu tvrdili da je cijeli slon i pokušali joj izmjeriti inteligenciju. Nije spomenuta ni ideja, a kamoli praksa socijalističkog samoupravljanja utemeljenog na društvenom vlasništvu jer bi vjerojatno navela autore filma da se zblesiraju i srušila im konstrukciju izlaganja. Ipak, usprkos svih zamjerki, kronološka preglednost, visoka relativna korektnost i tečan način pričanja mogu pružiti korisnu prvu informaciju mlađima koji se prvi put sreću s tom građom, podsjetiti starije koji su ponešto od toga već zaboravili i pružiti dovoljno osnova za zanimljiva razglabanja. Sve u svemu, to je dobro, a kako se pojavljuje u vrijeme kada je ta značajna tema nezasluženo potisnuta u zaborav, može se reći da je pojavljivanje tog DVD-a na kioscima odlično! |
 Kao ugledan i utjecajan stekao je i mnogo protivnika i neprijatelja, tim više što nije imao dlake na jeziku, onih kojima je u raznim prilikama nagazio na žulj ili koji naprosto nisu odobravali da je toliko utjecajan ili su bili zavidni koliko je ugledan ili ogorčeni što za njih nije ništa napravio, bilo da je to bilo izvan njegove moći, bilo da nije stigao, bilo da je smatrao da nije bilo potrebe ili da nisu zasluživali da im se pomogne. Vremenom se tih kojima se zamjerio mnogo nakupilo. Dočekali su trenutak kada se našao u nevolji i složno se obrušili na njega. Kako im se zamjerio jer je bio pošten, trudio se biti pravedan i radio sve po zakonima, ništa mu od toga nisu mogli predbaciti, već su sakupili sve najgore tračeve, nadodali sve najgore što je onima koji nisu znali što je posrijedi moglo djelovati uvjerljivo, te grunuli na njega svom silinom. Pridružili su im se i mnogi ljudi koji su u te izmišljotine povjerovali smatrajući da tako zlog i štetnog čovjeka treba što prije onemogućiti, a zatim i oni koji su slutili priliku da se na bilo koji način prigodno istaknu i sitno okoriste. Zanimljivo da su ga najviše gadili i ocrnjivali upravo mnogi od onih kojima je pomogao. Kako nije bio bedast nije se iznenadio onima kojima je bilo u interesu da mu naškode i da ga maknu, nije se iznenadio ni onima koji su se pridružili hajci zavedeni lažima i krivim procjenama, ali se čudio zašto ga napadaju i oni kojima osim dobra ništa drugo nije napravio, i to što im je više pomogao, to su bili žešći i ogađivali ga tim gorim optužbama. Ništa čudno. Vidjevši da se našao u nepovoljnoj situaciji, kolika se sila digla da ga uništi, oni kojima je dobro učinio lako su zaključili da će izgubiti i propasti. Čim im je to postalo jasno, pobojali su se da će im tkogod predbaciti da su s njim u dobrim odnosima, da bi žrvanj mašinerije koja se zahuktala da ga onemogući i uništi mogao i njih zahvatiti. Da bi svima dokazali kako ga ne podržavaju požurili su se pridružiti onima koji su ga napali, a da bi otklonili sumnju da to rade samo da bi spasili svoju kožu, činili su to zdušno, preko svake mjere, ne obazirući se ni na to koliko su njihove neumjesne izmišljotine apsurdne i neuvjerljive, nevjerojatne svakome tko je zadržao makar zrnce zdravog razuma. Ništa čudno. Onima koji su poveli hajku protiv njega bilo je stalo da ga izdvoje od svih ostalih, da ga istjeraju na vjetrometinu, da mu nitko ne pomogne. Brinuli su se da bi mu mogao pomoći netko od onih koje je na brojne načine zadužio, pa su naročito od onih koji se nisu sjetili sami od sebe tražili da se opredijele i izjasne, naročito pritišćući kolebljivce, čak i potkupljivanjem i prijetnjama. Napokon su i oni koje u početku sukob uopće nije zanimao, koji nisu ni shvaćali oko čega se diže tolika buka, a kamoli što je zaista posrijedi, pomislili: ako ga napadaju čak i oni kojima je dobro činio, mora da je zaista zao čovjek! A gdje ima dima, mora biti i vatre: ako se i odbaci onih devedeset i pet posto očiglednih pretjerivanja, onih pet posto što preostaju toliko je strašno da zaslužuje sve što ga je snašlo. Nakon toga mom prijatelju više nije bilo spasa. Ocrnjen i proklet imao je sreću da je glavu spasio. Ipak, kada se sve zbroji, učinili su mu uslugu jer su mu otvorili oči i danas živi izliječen od toga žali njima, da ih sažalijeva što ih je snašlo ili da se brine za ikoga od njih. |
uspjeh odbačene ideje Prije petnaestak godina, početkom devedesetih, posjetio sam Atijasa, prijatelja iz gimnazije, u njegovoj piceriji i slušao žalopojku kako mu posao slabo ide. On je bio među prvima u Zagrebu koji su otvorili picerije. U početku je mjesto bilo vrlo popularno, na osnovu toga je nabrzinu sagradio kuću, no uskoro su picerije niknule na sve strane, pa mu je postalo teško kuću održavati. - Čovječe! - rekoh mu. - Svojevremeno si bio među prvima, jedini u ovom dijelu grada; zato si i uspio. Sada ponovo trebaš smisliti nešto novo, da opet budeš prvi. Ne može se živjeti na staroj slavi. - Lako reći… - zdvojio je on. - Ali što? Razmislio sam trenutak, pa rekoh: - Vidi, imaš one mladiće što ti vise na šanku od jutra do navečer i muku muče kako sakupiti novce za pivu, a pred ulazom ti je desetak njihovih motorčića. Zaposli ih da raznašaju pizze po kućama, ionako nemaju pametnijeg posla. Objavi telefon u novinama, dijeli letke po ulicama, a dečkima daj pet posto od svake narudžbe i svi sretni i zadovoljni… Kao da je jedva čekao da mu tako nešto kažem, grakne: - Ma kakvi! Pojma ti nemaš! Ne bi išlo! Misliš da bi se oni pokrenuli za takav sitniš? Pa što ako nazove netko iz Dubrave? Tko ti to ondje odvezao?! A onda druga narudžba iz Zaprešića! Ne bi se isplatilo! Pa bi se rulja navalila zafrkavati, bilo bi više lažnih poziva nego pravih! A što da radim ako netko naruči deset pizza, momak odnese, a ta adresa ni ne postoji?! A ovi... - pokaže rukom spram mladića za šankom - …da im netko plati za deset pizza, ne bi se nikada više pojavili ovdje s novcima! - Daj, smiri se - pokušavao sam ga urazumiti. - Ako isporučuješ po kućama imaš uštedu u prostoru, ne moraš prati tanjure, gosti ti manje prljaju toaletne prostorije… - Loša zamisao! - prekine me on. - Moj problem je kako napuniti ovaj prostor, a ne kako ga isprazniti! - Pa naravno! - rekoh. - Što manje ljudi ti dođe ovdje, nego naruče da im se donese kući, to će više mjesta ostati za druge koji bi došli. Osim toga, to je i reklama, možda bi ponovo popularizirao mjesto… - A tko će plaćati oglase po novinama? - zakerao je. - Sve to košta! Pa netko mora odgovarati na telefonske pozive i bilježiti narudžbe, a ako pustim nekoga za telefon, taj će zvati Hong Kong i nabiti mi račun… Razljutio me: - E jesi pravi Hrvat! Iznenadio se: - Jesam! Kako to misliš? - Lijepo. Čim ti se dođe s novom idejom, odmah - po defautu - smisliš sto zamjerki i zašto to nikako ne bi išlo i zašto ne bi bilo dobro. Zašto nitko, umjesto tako, ne razmišlja što bi bilo potrebno da se dobra ideja provede?  Nedavno sam navratio u njegovu piceriju sa suprugom i sinom. Gazda je odvojio nekoliko trenutaka i sjeo za stol s nama. Na kraju šanka dva mladića u motociklističkim odorama čekali su narudžbe za isporuke po gradu. - Sjećaš se kada sam ti govorio da treba organizirati dostavu na telefonske pozive? - zapitao sam. - Morao sam… - odgovori on. - Svi to danas rade, pa moram i ja. - Nisam te to pitao. Pitao sam sjećaš li se kada sam ti to predlagao? Bijelo me pogledao: - Ne. Izgleda da moj problem izvire iz toga što se previše sjećam. |
KOLIKO VRIJEDI RIJEČ? Radikalne društveno-političke promjene početkom devedesetih godina urodile su za mene time da sam ostao bez posla i ikakve mogućnosti da se ponovo zaposlim, s drastično smanjenim mogućnostima da išta zaradim i jedva sam spajao kraj s krajem. Otprilike dva puta sedmično nalazio sam se u situaciji da više nisam imao ni novčića ni ikakve ideje kako ću i kada išta sljedećeg zaraditi. Provodio sam dane u kafiću u Dežmanovom prolazu gdje sam za cijenu jedne kave mogao pročitati sve dnevne novine. Izvježbao sam piti kavu tako polako da mi potraje dok sve pročitam, a često sam naručivao i tu kavu ne znajući kako ću je platiti, no uvijek je nešto iskrsnulo da sam se izvukao. Jednog takvog dana sjedim i čitam novine kada se na vratima pojavio XYZ, nazovimo ga tako, tip s kojim sam svojevremeno radio u istoj firmi. Bio sam jedan od rukovodilaca, a on jedan od šljakera, ali svi smo bili u dobrim odnosima i često odlazili zajedno na piće. - Odlično da sam na tebe naletio! - uskliknuo je XYZ. - Upravo sam te kanio potražiti! - O čemu je riječ? - Dobio sam tvornicu. Nekome tko ne živi ovdje ili je još jako mlad moglo bi biti čudno kako je netko mogao dobiti tvornicu, ali mi koji smo živjeli ovdje početkom devedesetih godina to nije ništa čudno. Razni su ljudi dobivali svašta, pa i tvornice. Čudno je bilo jedino kako je upravo XYZ dobio tvornicu? Zašto on? Niti se bavio politikom, niti je bio HDZ-ovac, niti se busao hrvatstvom, niti je bio laktaš, ništa. I sam je bio iznenađen. Zateklo ga. Jedini mogući odgovor bio je da su mu dali tvornicu da je ne bi dobio netko drugi. Mora da je onaj koji je dijelio bio neki njegov rođak ili susjed ili su išli zajedno u osnovnu školu, pa se sjetio XYZ-a kada je razmišljao kome bi tvornicu uvalio. Istini za volju, nije to bila bog zna kakav tvornica. Zgrada, strojevi i tridesetak zaposlenih, dvadesetak radnika i desetak službenika, ali ipak prava tvornica. - I što ću sada s tvornicom? - Kako - što? - rekoh mu. - Što i svi drugi! Ljudima lijepo daš otkaze, strojeve prodaš, ako ih tko hoće kupiti. Ako neće, prodaš ih u staro željezo. Zgradu srušiš, počneš zidati zgradu s dvadesetak stanova, stanove prodaš unaprijed da imaš čime graditi, na kraju staviš novce u džep i dobro si prošao. - Bilo bi mi žao tvornice. Ipak je to dobra tvornica. - Lijepo od tebe. U tom slučaju napraviš što i svi ostali. Koliko vrijedi tvornica? Recimo milijun ili dva. Staviš je u hipoteku, podigneš kredit od šest ili sedam milijuna, novce staviš u džep, kredit ne otplaćuješ, pustiš da banka preuzme tvornicu i neka se oni brinu što će dalje s njom. Ako su ti već dali tvornicu, dati će ti i takav kredit. Što se brineš? - Ne bih ni to. Najradije bih zadržao tvornicu, ali ne znam što bi ona radila? Smilio mi se i ganuo me, raznježio. Slučajno sam u nekoliko navrata poslovao s tom tvornicom i znao sam u kakvom su stanju. Raspadom Jugoslavije ostali su bez tržišta, a u kaosu hrvatskog gospodarstva nitko nije mario za ono što su nudili proizvesti. Do nedavno su bili jedini, a preko noći je niknulo desetak uvoznika koji su uvozili istu robu znatno jeftinije. Pripalio sam cigaretu i pomislio - što bih ja radio da dobijem tu ili takvu tvornicu? Rješenje mi se samo nametalo. Za svaki slučaj sam ipak zapitao: - Koliko ima da si postao vlasnik tvornice? - Tri dana - reče on. - Od tada neprestano razmišljam što ću… Ako mu nije palo na pamet u tri dana, najvjerojatnije ne bi smislio nikada. Ili bi se dosjetio prekasno. Rekoh: - Znam. Vrlo je jednostavno. - Što? Što? - ustrepta on. - Mogu ti pomoći - rekoh. - Ali što ću ja imati od toga? - Platim ti kavu - reče on. U kakvoj sam se situaciji nalazio, ponuda mi je bila primamljiva. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Ipak rekoh, tek da se zna: - Dobro da si iskren. Dakle, sad imaš tvornicu s kojom ne znaš što bi, koja ti je samo teret. Ja ti kažem što da radiš s njom i ti imaš posla za sljedećih dvadeset godina. A ja dobijem samo kavu. Ne vidiš li tu nekakav nesrazmjer? - Ne brini - odlučno reče. - Neću te zaboraviti! Ako ti je recept dobar i pokaže se uspješnim, neću te zaboraviti. Pošteno ću se odužiti. Imaš moju riječ! - Dobro - rekoh. - I ono što ti ja imam reći samo je jedna riječ. Riječ za riječ. I rekoh mu što bi tvornica mogla raditi. Jednu riječ. Samo jednu riječ. Nije bilo potrebno reći išta više no riječ. Ozario se. Odmah je shvatio. Nije bilo ništa genijalno, ali trebalo se toga sjetiti. Neću reći što sam mu rekao, kao ni koja je tvornica bila posrijedi; vidjet ćete kasnije zašto. - Eto! - uskliknuo je. - Znao sam da ćeš se ti nečega dosjetiti! Požurio je platiti kavu i izjurio kao da ga vrazi gone. Odonda ga nisam vidio. Tvornica je počela proizvoditi ono što sam mu rekao, uspjeli su preko svakog očekivanja, proširili proizvodnju na srodne proizvode, zaposlili nove radnike, sagradili nove zgrade i XYZ više nije imao vremena za zgubidanjenje po kafićima. Počeli su izvoziti, XYZ postao svjetski poslovni čovjek, provodio više vremena po poslovnim putovima po svijetu nego kod kuće. I umro. Nesta' čovjek iznenada, preko noći, kao rukom odnesen. Znao sam ga se prisjetiti, naročito kada sam sjedio nad naručenom kavom, razmišljao kako je platiti i pitao se da li bih ga trebao posjetiti i podsjetiti ga na zadanu riječ. No uvijek sam zaključivao da to nema smisla. Neprocjenjiva riječ je bezvrijedna ako je kažeš nevrijednu čovjeku, a to nikada ne možeš znati unaprijed. Danas tvornicu vode njegovi nasljednici i kada bih rekao o kojoj je riječ nitko mi ne bi vjerovao, i oni bi me lako moguće tužili za klevetu časnog pretka, a to mi zaista nije potrebno. |
 Ono što bi se svakako dogodilo, što bi bilo nemoguće zaustaviti, eksplozija je mobilnih telefona i Interneta. Nekom vrlo mladome može se činiti da su oni oduvijek, ali nisu. U vrijeme najžešćih oružanih nasilja nije ih bilo. Da je tada, kao danas, praktički svaki čovjek imao mobitel, a da je na Internet bilo spojeno nekoliko stotina tisuća osoba, to - naravno - ne bi zaustavilo sukob na državnoj razini (recimo: napad JNA na Vukovar), ali bi uvelike, ako ne i sasvim zaštitilo one pojedince koji su stradali od manjih grupica zlikovaca. Da je mali Zec, skriven u ormaru, uspio poslati SMS poruku, možda bi ona došla do nekoga tko bi uspio spriječiti pogubljenje njegove majke i sestre. Da je itko iz Škabrnje uspio obavijestiti da je počeo masakr, možda bi stigla pomoć i spriječila ga završiti. Da je itko iz Ahmića uspio poslati mobitelom fotografiju ijednog od zločinca, vjerojatno bi u kratkom vremenu bili onemogućeni da ponove zlodjelo negdje drugdje i time bi lanac zla bio prekinut. Usamljeni starci u izdvojenim kućama ne bi bili lake nemoćne žrtve svakom pljačkašu i sadisti. Da je sve što se događalo bilo već drugi dan objelodanjeno na Internetu bilo bi nemoguće da državni organi i državotvorna štampa niječu što se zbiva omogućavajući time različitim nasilnicima nesmetano djelovanje. Današnja svima dostupna sredstva komunikacija sasvim bi promijenila, ako ne i uvelike otklonila ovu drugu, sramotnu liniju događaja i preostala bi samo ona neupitna i bez ikakve zamjerke - obrana od agresije. Da su žrtve mogle pravodobno pozvati u pomoć ili barem javiti tko su zločinci, sve bi se odvijalo drugačije. Dapače, da se sve događalo dvadesetak godina kasnije, pitanje je bi li se išta od stravičnih zločina i razaranja uopće dogodilo. Čak i po najgorem mogućem scenariju po kojemu bi Srbija (ostatak Jugoslavije) okupirala cijelu Hrvatsku, od toga ne bi imala nikakve koristi jer bi danas već svi zajedno bili u Evropi i živjeli po evropskim zakonima. Jedina razlika bila bio da drugačiji razvoj zbivanja ne bi omogućio prekonoćno nicanje raznih Zagoraca, Petrača, Rojskova, Arkana, Markača i sličnih, a upravo to je možda osnovni razlog zbog kojega se mnogima koji su utjecali na događaje žurilo. |
 Proda li vam mesar pokvarenu kobasicu, imate sva prava vratiti se u mesnicu i tresnuti ga tom kobasicom po glavi. No što učiniti ako na kiosku kupite navodno dokumentarne filmove koji su čisti mućak? Slikovnom djelu filma "Nacizam" nema se što zamjeriti. Dapače. Uz zanemarivo pojavljivanje jednog od autora na samom početku, ne dužem od minutu-dvije, sve ostalo su dokumentarne snimke. Nasuprot tome, prateći verbalni dio je ono za što običavam reći - da ti pamet stane! Glupost riječi koje se slijevaju s ekrana tolika je da je ono što bi inače bile kapitalne zamjerke, (da nije rečeno ništa o postanku ni izvorištima nacizma, da nije rečeno kako je propao, da se progoni komunista spominju tek u jednoj usputnoj rečenici, a progoni masona niti toliko…,) zanemarivo u odnosu spram onoga što jest rečeno. Nacizam se izrijekom definira kao spoj crne magije, okultizma, sotonističkih rituala, okultnih znanosti, nekromanije i ezoterizma. Citiram: "…sve to vodi do jednog zaključka - Hitler je imao savez s vragom!" Na drugom mjestu, citiram: "Hitler je imao sporazum sa Sotonom!" Prema tome, nacisti su bili oni koji su se prepustili crnoj magiji, "a zatim začarali i zaposjeli duh čitave nacije!" I tako dalje, i tako dalje, jedno gore od drugoga. Hitler je, prema tom filmu, imao prirodni dar predviđanja budućnosti, proročke moći, a bez ikakvog kritičkog odmaka citiraju se navodni stručnjaci raznih pseudoznanosti koji tvrde da je bio u vezi, ako ne i nasljednik tajanstvene rase Gospodara zemlje koji su došli iz svemira i dalje žive u paralelnom svijetu u središtu zemaljske kugle. Kupite li kobasicu u mesnici, nije nužno da je više od jedan posto pokvareno ili otrovno, da bi se cijela kobasica smatrala pokvarenom. Na DVD-u "Nacizam" 50% teksta je čisto smeće, te se ni cjelina ne može smatrati drugim doli do neba vapijućom glupošću. Ako je nacizam bio ne samo zlo, nego i glupost, ako su mnogi čelnici i sljedbenici nacizma bili ne samo zločinci i zli ljudi, nego i glupani, zar se to mora zorno demonstrirati daleko benignijom, ali jednako velikom glupošću? Ako je prećutno obećanje autora i izdavača DVD-a da će nam nešto pokazati, nešto otkriti i nečemu nas podučiti, nije li zaglupljivanje umjesto toga - čista prevara? Nasjeo sam i odmah kupio još dva već izašla filma iz iste serije. Sada ih gledam neraspakirane i bojim ih se otvoriti. |
KOLAČI
OD BLATA Klara već odavno znao pročitati sve napisano velikim štampanim slovima. Voli listati i gledati slikovnice i knjige koje odrasli zovu "kuharice", sa slikama raznih jela. Klara je otkrila da ima kuća u kojima je jedina knjiga upravo "kuharica". Ako u kući imaju više knjiga, sigurno je barem jedna od njih "kuharica". Nema kuće bez "kuharice"! Nažalost, nijedna "kuharica" nije za djecu! Pokušajte naći "kuharicu" s receptima za kolače od blata. Nema izgleda! Klara je odlučila, kada poraste, napisat će kuharicu za djecu. U njoj će biti recepti i upute kako napraviti: - tortu od ilovače s pijeskom - odrezak od stiropora s kamenim krumpirićima i salatom od trave - kolači s tatinom pjenom za brijanje - gulaš od glista - špagete od špage s papiginim drekecima - i tako dalje. Već sada, kad mama ne gleda, Klara uspije ubaciti ponešto od svojih namirnica u jelo koje ona priprema. Jučerašnja varivo svi su hvalili, zahvaljujući paprici od tucane cigle, a mama je mislila da je to njezina zasluga. |
 - Zašto mi nikada ne razgovaramo? - iznenada će moja voljena žena po tko zna koji put. - Kako "nikada ne razgovaramo"?! Pa mi stalno razgovaramo! - zgranem se kao uvijek. - Kako razgovaramo, kada ti stalno šutiš? - Kako šutim kada, evo, upravo razgovaramo? - To sada, ali inače samo šutiš… - Ne šutim! Jedino što ne mogu baš pričati od jutra do sutra. Povremeno i zašutim. - Zar ti meni zaista nemaš što reći? - Kako nemam? Kažem ti sve što imam! I zašutimo, kao mnogo puta prije toga. Kada bi nastavili, samo bi se posvadili, kao nebrojeno puta ranije. Kako to ona misli - ne pričamo?! Naravno da razgovaramo. Dapače, rekao bih da razgovaramo daleko više nego drugi parovi, naročito oni koji žive zajedno toliko dugo kao mi. S druge strane, naravno da bismo mogli razgovarati više. Ali meni se povremeno ne razgovara, a isto tako ni njoj. To što ne razgovaramo više, ona doživljava kao da razgovaramo manje nego što je stvarno stanje. Takve su žene. Ja da joj nemam što reći?! Kako da nemam?! Dapače, imam i više od toga što joj kažem! Ops! To znači da joj ipak kažem sve što joj je na pameti. Ali nije moja krivnja… Recimo, naša vjenčana kuma. Već dvije godine nema nikoga, sumnjam da se kroz to vrijeme ijednom pošteno potucala. Sirota, već se sva osušila, sva je van sebe od nejebice. Trebalo bi je malo savinuti i protresti, čisto onako medicinski, da se dobro iznoji, da pooskaču svi miteseri i prokrve se kapilari, da koža bljesne. Mogao bih to onako samaritanski, dobročiniteljski. Čak sam pokušao sa ženom u nekoliko navrata pokrenuti tu temu, ali ona je svaki puta izvrdala već na samom početku, kao da je znala o čemu kanim popričati. A ja sam kanio prvo samo popričati, ništa više. Pa ako moja supruga ima nekih dobrih argumenata zašto bi to bilo neizvedljivo ili loša ideja, da odmah odustanem od zamisli… Počeo sam sumnjati da se ona boji kamo bi nas takav razgovor mogao dovesti, pa - za svaki slučaj - ne želi ni započeti. Dakle, imamo tabu-tema, mogao bih ih navesti još nekoliko, pa kako da razgovaramo otvoreno i o svemu kada ima toga o čemu ne smijem ni zucnuti? Dapače, uvjeren sam da i moja žena ima tema o kojima razmišlja ili koje joj padnu na pamet, a koje izbjegava pokazati kao zmija noge. Nema razloga, jer se sa mnom zaista može popričati o svemu. Rado bih joj to i dokazao, ali kako kada se ona drži kao da su to tabu-teme o kojima se ne usudi i pisnuti? (Za one koji ne znaju, tabu je ono što se ne smije ni spomenuti.) S druge strane, uvjeren sam da upravo o tome strastveno razgovara sa kumom i prijateljicama, zato se ne mogu ni rastati kada se nađu na kavi. Preostaje mi samo roknuti kumu, pa da mi ona u času slabosti u povjerenju prizna o čemu priča s mojom voljenom suprugom. Ne volim to, tako u tajnosti, to mi zaista izgleda kao nekakva prevara, ali to je jedino što mi preostaje da poboljšam naš brak. |
|
STRIPTEASE Prvi je slučajno novopečeni bogataš: - odbacuje sestričnu koju je silovao u mladosti - odbacuje srednju školu koju nije uspio završiti - lišava se sedamnaest optužnih prijedloga odbačenih zbog zastare - odbacuje pokroviteljstvo moćnog političara, te uzima nazad sve čime mu se odužio - lagano, uz muziku, pokazuje kako briše nos prstima - otpisuje robu koju je prodao, a nikad platio - odbacuje tri najbolja prijatelja nakon što ih je prevario i ekonomski uništio - odbacuje nerazumijevanje svega kroz što je prošao i ostaje uspaničena životinjica u strahu od smrti. Nastupa birokrata iz ministarstva vanjskih poslova: - odbacuje engleski koji nikako pravilo da izgovara - odbacuje sve druge strane jezike koji ga samo živciraju - odbacuje svjedodžbe srednje škole koju je jedva završio - odbacuje strica koji mu je našao posao - odbacuje odijelo u kojemu se uvijek osjeća kao u oklopu - odbacuje sve dalje od ugla ulice (što ga nikada nije zanimalo) - odbacuje šest prelazaka iz stranke u stranku kako se vjetar mijenjao - odbacuje donju ladicu u kojoj skriva flašu vinjaka ostaje osoba o kojoj se nema što reći, koja nije vrijedna da se na nju troše riječi. Na redu je pripadnik "zlatne mladeži": - odbacuje garderobu koja vrijedi bogatstvo - odbacuje tri skupa automobila koje je slupao prije dvadesete - zaboravlja staricu koju je pregazio na pješačkom prijelazu - brišu se sve prijave iz policijske evidencije za nedolično ponašanje - svlači svjedodžbe koje mu je otac kupio - daje otkaz na radno mjesto s dobrom plaćom na kojemu se ne pojavljuje - odbacuje drogu na koju se davno navukao - oglušuje se na narodnjake koji su jedina glazba koju sluša - odbacuje majku koju ionako tretira kao služavku i ostaje razmaženi neodgojeni dripac. Za govornicu izlazi istaknuti član stranke na vlasti: - odbacuje razlikovni rječnik hrvatskog i srpskog jezika - odbacuje decenijske pijane tlapnje u prigradskim birtijama - odbacuje teoriju o iranskom porijeklu Hrvata - skida suvenir iz Međugorja - odabacuje šest mjeseci u zatvoru za vrijeme nenarodnog režima zbog krađe otpadnog željeza gdje je upoznao istaknute prvake "hrvatskog proljeća" - odbacuje stranačku disciplinu i uvlačenje u dupe vođama - odbacuje zavist prema pametnijima i jal prema uspješnijima - odbacuje sabrana djela Stipice Radića koja nikada nije uspio pročitati i ostaje obična budaletina. (nastavlja se) |
|
STRIPTEASE Na pijedestal se uspinje uvažena uzdanica: - lišava se prvo počasnog doktorata - zatim proslava svojih jubileja - odbacuje simpozij o liku i djelu - odbacuje sve intervjue po novinama i izjave za javnost - zahvaljuje se na članstvu u Akademiji i svim počasnim članstvima - skida sve beznačajne naslove koje je objavio - odbacuje spletkarenja za onemogućavanje stvarno vrijednih - briše iz bibliografije sve plagijate - odbacuje sve naručene recenzije - oglušuje se na sve prigode koje je uveličao - olakšava se za koketiranje s moćnicima i ostaje nitko i ništa. U dva iza ponoći na red dolazi razglašena ljepotica: - odbacuje silikonski umetak iz gornje usne - spire sa sebe svu kozmetiku - skida miris skupih parfema - skida garderobu za koju su roditelji potrošili sve što su spremili za crne dane - odbacuje pojavljivanje u trač-rubrikama i izlaske s nogometašima - briše zaruke s mafijašima i pojavljivanje u javnosti s problematičnim likovima - odbacuje intimnosti u kojima se ne snalazi i koje ne razumije - skida krzno i nakit koji je mukotrpno odradila - odbacuje sve što se snifa, šmrče i ubada ostaje izgubljeno dijete koje bi se rado što prije što bolje udalo. Prije pauze nastupa još egzaltirani pompozni rodoljub: - razgrće pregršt kontradiktornih autobiografija iz različitih vremena - skida patinu patnika za narod - oslobađa se oca udbaša i bake Srpkinje - prešućuje izbjegavanje odlaska na prve linije i zalaganje u pozadinskoj logistici - odbacuje torbarenje po australskoj dijaspori - odbacuje svete sakramente primjene u zrelim godinama - odbacuje već odbačenu partijsku knjižicu - odbacuje prošlost vozača tramvaja - odbacuje kredite koje nije trebao vratiti - skida srpske stanove i kuće koje je jeftino dobio i besplatno prigrabio - odbacuje ženu i djecu koje redovno prebija kada se digne na lijevu nogu - odbacuje sponzorstvo lokalnom sportskom klubu - poklanja grobnicu na Mirogoju i ostaje mala gnjida. (nastavlja se) |
|
STRIPTEASE Posvetimo pozornost družbi združenih tajnih službi: - skinu neprozirne sunčane naočale - iščupaju žice iz uha - isključe supruge vojnih časnika i dragovoljačkih udruga - odbace sve što su naučili od bivših polaznika fakulteta za ONO i DSZ - prekinu veze s narkodilerima i organiziranim kradljivcima skupih automobila - obrišu sve dokumente i zabilješke u kojima se i sami spominju - raskrile porijeklo iz zavičajnih sela i prikrajaka - skinu potvrde o lažnom invaliditetu i prave dijagnoze mentalne stabilnosti - kao zmijin svlak ostavljaju iza sebe maloljetničko prostituiranje i zatvorsku pederastiju - odbacuje CD-ove Cece, Cace, Gace, Goce i Droce - prhnu sa njih zloupotrebe položaja i službe - riješe se balasta blesavoprovidno izfabriciranih slučajeva i neuspjelih ucjena - svuku fetišizam skupih automobila i obožavanje nogometaša i ostaju razgolićeni nikogovići s koca i konopca. Nastupa pripadnik nogometnog navijačkog plemena: - struže sa kože nacističke i ustaške tetovaže - otkapča zlatni lančić oko vrata s križićem na prsima - skida krunicu s retrovizora - odbacuje prskalice, baklje, rakete i ostalu pirotehniku - baca sprej za šaranje po zidovima - ispljune zviždaljku - miješa pokvarene i izbijene zube i keficu za zube koju ionako ne koristi - odbacuje čopor u kojemu je odrastao - skida tri ukradena i slupana automobila - napokon s teškom mukom odbaci i gajbu pive i izranja neandertalac rođen dvije stotine tisuća godina prekasno. Evo ga, evo! Uspiješni povratnik iz dalekog svijeta: - odbacuje hvalisanje kako se, ondje daleko, silno obogatio - odriče se istraga zbog kojih ne smije u neke zemlje - odriče se sitnih krađa iz maloljetničkih vremena - odbacuje tvornicu koji su mu poklonili novoiznikli buzoranti - odbacuje jezike zemalja u kojima je prekratko živio da bi ih naučio išta bolje od natucanja - odbacuje škole iz kojih su ga izbacili - odriče se strica koji ga je pozvao u Kanadu, platio mu put, kojemu je opljačkao ušteđevinu prije nego je pobjegao i pojavljuje se dobro poznata stara kvartovska propalica. (nastavlja se) |
|
STRIPTEASE Točno u dvanaest na ekranu je televizijska voditeljica: - odbacuje blesimetar - odbacuje čuđenje zašto je morala spavati s urednikom kada joj je stric namjestio posao - skida upitnost odakle se stalno toliko toga događa - svlači nadu da će se uskoro dogoditi nešto fantastično za što ne zna što bi to bilo - drapa sa sebe poglede nepoznatih ljudi u prolazu - uredno odlaže izlaske s ljudima koji je pokazuju kao trofejnu lovinu i pokazuje se osoba s fascinantnom sposobnošću da ne zadrži ništa što kroz nju prolazi. Jedan od bogataša za koje malo tko zna: - svlači prošlost upravljanja fondovima za prodaju društvenog vlasništva - raskopčava spregu s birokratima koji upravljaju državnim i gradskim nekretninama - odbacuje nekoliko građevinskih firmi koje kontrolira - svlači račune na Djevičanskim, Kajmanskim i Istočnoaleutskim ostrvima - odriče se velelepne kuće koju je podigao u rodnom selu - skida kuće i apartmane na moru na svakih 50 kilometara - potapa jahtu od sedamnaest metara - odbacuje ergelu oktanskih konja pod lakiranim limom - guta viagru bez koje mu se više ne diže - maše donacijama stranci opasnih namjera + drugima - vraća falsificiranu diplomu ekonomskog fakulteta - oslobađa se navike da kontrolira od portira i čistačica do ljubavnica šefova svojih poduzeća - ah, da, i njih odbacuje i ukazuje se siroti goljo. Pojavljuju se tri saborska zastupnika: - odbacuje prešućene dijelove biografije - odbacuju torbarenje po dijaspori - odbacuju neprijavljenu imovinu - odbacuju saborsku penziju - odbacuju ordenje zasluga za narod i sve sa lentama - lišavaju se kredita koje su nepovratno potrošili - izvlače se iz stanova koje su budzašto kupili - vraćaju službene automobile sa šoferima - oslobađaju se klečanja u prvim crkvenim redovima i lizanja oltara - otarasuju se rodoljubnog prenemaganja i busanja u prsa - izuvaju janjetinu i skupa uvozna vina i preostaje šljam. Pojavljuje se kostur iz garaže: - nema što skinuti sa sebe samo klopoće rebrima, zubima i škripi zglobovima. I on će sve ostale nadživjeti. |
 Kakav je bio, okretan, uskoro je počeo i dodatno zarađivati na nevjerojatne načine. Upadne u neko domaćinstvo na selu, oni imaju sto kila meda viška, on jeftino kupi, pa proda već u drugom selu u otkupnoj stanici. Ili na jednom kraju sela intervjuira članove nekog staračkog domaćinstva kako im se sviđaju televizijske muzičke emisije i usput sazna da imaju zemlje koje ne mogu obraditi, zatim na drugom kraju upadne u drugu kuću i sazna da su kupili nove poljoprivredne strojeve, ali im pola vremena stoje neiskorišteni, vrati su u prvu kuću i unajmi njihovu zemlju, zatim ode u drugu i dogovori se da je ljudi obrađuju, a urod dijele. Da skratim, dok smo svi mi drugi još pješačili i gužvali se u tramvajima, on je vozio, ne fiću, ne stojadina, nego - doduše rabljeni - volkswagen. Posljedica takvog načina života bila je da je često izostajao s predavanja i nabrzinu pripremao ispite. No dok je znanje ostalih studenata bilo uglavnom knjiško, on je to obilno nadoknađivao bogatim životnim iskustvima. Svi smo diplomirali manje-više otprilike u isto vrijeme. Tada su se dva-tri sociologa mogli nadati mjestu u nekakvim institutima, a ostatku je preostala sudbina srednjoškolskih profesora, pri čemu su svi, uključujući i one koji su došli studirati odasvud, kanili naći posao u Zagrebu. Zato smo se svi iznenadili kada se Čotar jednoga dana pojavio s viješću kako je čitao u novinama da gimnazija u Pazinu traži profesora sociologije i da se kani javiti. Kakav Pazin, budibogsnami?! Gdje je to, u pripizdini! Čotar, umjesto da pošalje dopis, sjedne u auto i ode u Pazin osobno se javiti. Upadne izravno direktoru gimnazije i kaže da je zainteresiran. U roku od minute prokljuvi da se nitko osim njega nije javio i kaže si "Aha!" Direktor oduševljeno izjavi da ga primaju na licu mjesta, ne treba ni čekati završetak natječajnog roka, školska godina je već počela. Stanite, reče Čotar, imam ja i suprugu, također nezaposlenu profesoricu! Kaže direktor da im ne trebaju dva profesora nego jedan. Ništa onda, reče Čotar. Žao mi je. Dva ili nijedan. Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine i objasni mu: možemo dobiti dva profesora ili nijednoga, a jedan nam je nužan. Dobro, kaže predsjednik općine, zaposlite oboje. Eto, kaže direktor Čotaru, sređeno! E, nije, reče Čotar, a gdje ćemo stanovati? Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine: ova dva profesora koje zapošljavamo nemaju gdje stanovati. Kaže predsjednik općine: reci ima da upravo gradimo nove stanove, biti će gotovi za šest mjeseci, bit će jedan kadrovski stan i za njih. Eto, kaže direktor Čotaru, sređeno! E, nije, reče Čotar, a gdje ćemo stanovati u međuvremenu? Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine. Kaže predsjednik općine: imamo jedan mali prazni stan u kojemu mogu stanovati dok se ne završi onaj za njih. E, dobro, reče Čotar, onda pristajem. Direktor i svi u Pazinu sretni i presretni, a mi u Zagrebu, kada nam je to prepričavao, ne možemo vjerovati. Mirjana i Ivan su tako dobili na korištenje najslađi mali stan koji sam ikada vidio. Tridesetak-četrdesetak kvadrata, ali tako praktično i ljupko složenih da se svatko tko ga je vidio oduševio. Ondje su živjeli sretno, dobili i sina, a Čotar je zauzeo i veliko neiskorišteno skladište u prizemlju pazinske gimnazije i u njemu počeo izgrađivati svoj brod. Kako je to ipak bio socijalizam, onaj pravi stan nije bio završen za šest mjeseci, nego za dvije-tri godine. U međuvremenu se Čotar razveo od supruge i kada je novi stan bio spreman za useljenje, prekrasan stan s ogromnom terasom, ona se odselila u njega sa sinom, a Ivan ostao u malom stanu. Prošle su godina, dvije, a onda se netko u školi ili općini dosjetio: pa Čotari su dobili novi stan na ime toga što ih je troje, a sada ih je ondje samo dvoje, dok Ivan i dalje živi u stanu kojega je trebao vratiti. Pozovu Ivana i kažu - vrati stan. Vidi Ivan da je situacija ozbiljna i rezolutno izjavi: ukoliko mi uzmete stan, odlazim iz Pazina! Direktor škole odmah zove predsjednika općine i kaže: taka i takva stvar! Kaže predsjednik općine: ma neka im onda ostanu oba stana! Priča to nama Čotar u Zagrebu, ne možemo vjerovati! Da je u Zagrebu, gdje je profesora bilo na bacanje, a stanova ni približno dovoljno, netko pokušao nešto slično, ostao bi i bez stana i bez posla i prije nego bi završio što je počeo govoriti i još godinama bi se pričalo kako je bio jedan bedast koji se time zaprijetio. Ali to je bila Istra. U zemlji tradicionalno najbogatija regija u tradicionalnoj kadrovskoj oskudici, a tradicionalno vođena od najrazumnijih ekipa koje su shvaćale koliko vrijedi kvalitetan srednjoškolski profesor. ------------- Na pisanje ovog posta naveo me Ekonometrijin blog, koji se u jednom od posljednjih postova prisjetio profesora Čotara. Nisam uvjeren da je Ekonometrija točno zapamtio što im je profesor govorio, ali je Čotar očigledno uspio ostaviti traga u onima koje je podučavao da će i sami po tom tragu jednog dana nadoći na ono prema čemu ih je želio usmjeriti. |
|
Bio sam slavan i omiljen, bio sam poznat i omražen i mogu vam reći: u nekim poslovima to koristi, u nekima je nužan i neizbježan teret, ali to je zapravo sasvim bez veze, a može biti i katastrofalno. Bio sam moćan i utjecajan, i to zaista može pomoći u ostvarenju nekih ciljeva, ali stvara i previše neprijatelja koji vas nastavljaju mrziti i progoniti i davno nakon što su ta postignuća već zaboravljena. Bio sam važan i značajan, moj životni put je utjecao na sudbine mnogih ljudi, ali od toga sam imao daleko više nevolja nego radosti, više štete nego koristi. Nisam to želio i radije bih da sam živio u sretnijim okolnostima u kojima sve to ne bi bilo potrebno. Bio sam opasan i to je bilo zanimljivo, ali mi je dojadilo neprestano biti na oprezu da me ne bi zaskočio nepregledan niz onih koji su me se bojali. Nitko me tada nije volio, uključujući i mene. Bio sam omiljen kod žena i to je u svoje vrijeme imalo veliku draž, ali teško je i pojmiti koliko nevolja može priskrbiti mnoštvo neuslišanih, nezadovoljnih i ogorčenih žena koje se ne mogu pomiriti da ne mogu doći na red ili biti prva i jedina. Napokon sam dokučio ono što sam čitao još u djetinjstvu u priči Ivane Brlić-Maržuranić "Potjeh traži istinu". Najbolje u životu je živjeti s ljudima koje voliš i koji te vole, provoditi vrijeme s ljudima koje cijeniš i koji te cijene, okružen ljudima koji te poznaju i uvažavaju. Od svih likova, stvarnih i izmišljenih, koji nam se nude kao uzor, od svih ideologija i filozofija koje se nameću ili nude, najbolje je živjeti što sličnije hobitima, malen, srčan, pošten i sposoban uživati u svakom trenutku kojega dijelimo s najmilijima. |
 Svira Dado, a odjednom se do tada razgaljena i rasplesana publika uznemiri u čuješ povike: "Dolazi Đo! Ide Đo!" Ulazna vrata se raskrile s treskom i na njima se pojavi Đo. Kako je Đo unišao na vrata, tako sva publika, muški i ženske, poiskakaše kroz prozore i natisnuše se na stražnjim izlazima. Dado se u trenutku nađe kako s bendom iza leđa svira za samo jednog čovjeka koji stoji nasred naglo opustjelog plesnog podija i mršti se. Đo je nepomično odslušao dvije pjesme, a kada je Dado krenuo na treću, podigne ruku i poviče: - Dosta! Dado Topić zboji 2 i 2 i mahne bendu da se utišaju . Đo im reče: - Ova vaša muzika je za kurac! - Kha, kha, hm…. - reče Hado. - Trudimo se kako najbolje znamo… - Ne seri! - prekine ga Đo. - Kurac vi znate! - Skoči do njega na podij, krene klaviru i odgurne ga u prolazu. Klavirist odskoči, a Đo sjedne na njegovo mjesto. - Dođi! - pozove Dadu. Dado se poslušno prikuči, a Đo poče lagano preludirati. Zatim odsvira "My Way" i "Strangers in the Night" i reče: - To je muzika! - Pa da - reče Dado. - Nemam zamjerki. Đo zgrabi jednom rukom klaviristu za kravatu, privuče ga, a drugom počne svirati "Yesterday". - Pogledaj! Tako se to radi! Klavirist je polupridavljeno potvrđivao, a zatim Đo pozove cijeli bend: - Da vam ja nešto odsviram! I tako je Đo svirao i pjevao najmanje sat vremena. U neko doba pozove basistu i bubnjara: - Ajde, dečki, dodajte malo ritma! - Ostatak benda je sa strahopoštovanjem slušao dok je okupljeno selo navirivalo kroz raskriljene prozore, ali se nitko nije usuđivao ući. Đo se svirajući opustio i raspoložio, pa završi: - A sada - na večeru! Nitko se nije usudio usprotiviti, pa ih Đo povede u krčmu dvije kuće dalje i ondje ih natjerao da pojedu i popiju koliko bi inače za tri dana. Onima koji su ih pozvali naredio je da ih na licu mjesta isplate u kešu i tako je gostovanje vrlo uspješno odrađeno. |
 Jednom sam tako naletio na maskenbal. Pola posjetitelja bili su poput mene u uobičajenoj dnevnoj odjeći, a pola ih je došlo kostimiranih. Začudilo me koliko si je mladež dala truda. Ne samo da su se zamaskirali, nego su došli i u grupama istovrsnih maski. Tako sam vidio Svemirska čudovišta, Tri mušketira, Vampire, Snjeguljicu i patuljke, Dlakave bakcile, Seksi mačke, Klaunove, Kromanjonce i neandertalce, Opake opatice, Voće i povrće i slično. Viseći na jednom kraju šanka iznenada sam u gomili na drugom kraju primijetio grupu od pet-šest djevojka koje su mi zaokupile pozornost. Ne samo da su bile mlade i zgodne, jer je bilo mnoštvo takvih uokolo, nego su djelovale nekako neobjašnjivo poznato i blisko. Prisno. Bilo mi ih je milina pogledati, kao da smo titrali na istoj frekvenciji. Dapače, učinilo mi se da je poneka od njih povremeno bacila pogled na mene i upravo sam počeo razmišljati da se ubacim među njih kada je DJ objavio ponoć. U ponoć Pepeljuga mora doma, a kočije se pretvaraju nazad u tikve. U ponoć je u "Jabuci" krenulo natjecanje maski, a nagrade su bile iznenađujuće primamljive: gostovanje na karnevalu u Veneciji za cijelu ekipu, karte za već rasprodani koncert, utješni CD-ovi za sve učesnike i tako dalje. I krenuli su natjecatelji u nastupnu šetnju pred publikom i žirijem. Krenula su Svemirska čudovišta, Tri mušketira, Vampiri, Snjeguljica i patuljci, Dlakavi bakcili, Klaunovi, Kromanjonci i neandertalci, Voće i povrće, a između njih i one meni tako drage djevojke. ONE SU BILE GRUPNA MASKA POD NAZIVOM ŠEZDESETE GODINE! Kako mi je to sijevnulo, došlo mi se da povičem "Stanite! Evo i mene! Pridružujem se! Ja sam original!", no istovremeno me je poput hladnog tuša prožela i druga pomisao. Djevojke su se ZAMASKIRALE tako da su izvukle iz ormara majice i minice svojih majki. (Zato su mi i izgledale tako poznate već na prvi pogled.) Za njih - a to znači i za sve ostale uokolo - "šezdesete godine" su otprilike isto kao i svemirska čudovišta, vampiri, kromanjonci i neandertalci ili dlakavi bakcili. Kako mi je to sijevnulo, okrenuo sam se oko sebe, pogledao dobro sve te maskirane vesele likove i zapitao - što ja ovdje tražim? I odonda više nisam svraćao u "Jabuku". |
 U filmu postoji izuzetan preokret priče. Prvo se svi (i likovi i gledatelji) plaše nekakvim čudovištem, zatim se utvrdi da je čudovište izmišljotina, da ne postoji, a NAKON TOGA se čudovište i pojavi! Strava i napetost izviru iz sukoba onoga što ne bi smjelo postojati i ne postoji, ali usprkos tome iznenada iskrsne. Da je takva nemoguća situacija moguća i u životu svjedoči epizoda iz 1993. godine kada je Želimir Žilnik snimao film "Tito po drugi put među Srbima" ("Tito's Second Time Among The Serbs"). Pronašao je glumca - isti pokojni Maršal, obukao ga u bijelu uniformu, glumac je maestralno oponašao Titovu boju glasa, intonaciju i držanje, te su ga poslali da šeće ulicama, razgovara s prolaznicima i sve to snimali. "Tito" je slušao kako mu se ljudi žale, primao čestitke što se vratio, davao savjete i historijske smjernice. U jednom trenutku, dok se oko filmske ekipe sakupilo oko tri tisuće ljudi, pripišalo mu se. Za vrijeme dok je glumac olakšavao mjehur, naišla je milicija s dva-tri vozila. Kakav je to nered? Snimamo film. Imate dozvolu za demonstracije? Nemamo mi nikakve veze s demonstracijama, mi snimamo, a ljudi se sami okupili. Imate li dozvolu za okupljanje? Izađe glumac iz wc-a, vrati se na ulicu, kad tamo samo tri tisuće ljudi, ali nema njegove filmske ekipe. Gdje su? Odvela ih milicija u stanicu. Što će sad? Krene i on ka stanici. U međuvremenu u stanici potrpali filmsku ekipu po ćelijama zajedno s kamerama i stativima. Bune se filmadžije, zamjeraju i zapomažu, ali ih nitko ni ne sluša. No u jednom trenutku raskrile se vrata milicijske stanice i uniđe Tito, drug i Maršal, u punom sjaju bijele paradne uniforme. Neki milicajci pogledaju na ulicu kroz prozor, a vani tri tisuće ljudi koji su ga dopratili. Milicajci svi skoče na noge, ukoče se u stav "mirno" i salutiraju. "Tito" osmotri situaciju i zapita: - Jesu li ovdje neki što snimaju film? - Jesu, druže Tito! - grakne u glas zbor milicijske stanice. - Pustite ih! - zapovijedi Tito poznatim bespogovornim glasom. - Razumijemo! Tito se okrene na peti i izmaršira ni ne gledajući što se iza njegovih leđa zbiva, a koju minutu nakon njega kapija milicijske stanice ispljune i televizijsku ekipu sa svom opremom. Zapravo, kad malo razmislim, ne počinje li baetifikacija tako da blaženi nakon smrti uslišavaju nevoljnike, čine dobra djela i priređuju čuda? |
 Cica se raspitala i našla ženu koja će problem ukloniti, neku medicinsku sestru u penziji, a ta je tražila tristo eura. Spojile su ušteđevinu, dio posudile, a ostatak nažicale po gradu pred diskačem i kinom: "Hej! Imaš kunu za pivo?" Iskoristile su priliku kada su Mirelini roditelji otišli s malim bratom na produženi vikend. Bivša medicinska sestra je došla čim su roditelji zašli iza ugla i prvo što je rekla bilo je: "Daj pare!" Mirela je samo zakukala, ali je Cica energično rekla: "Kada sve bude završeno!" Nakon kraćeg natezanja dale su pola novca odmah, a pola pokazale i rekle da će dati kad sve bude gotovo. Žena je donijela svoj pribor umotan u čiste salvete u cekeru za plac, Mirelu su stavili na kuhinjski stol i Cica je bila sve vrijeme prisutna, pridržavala je, hrabrila i tješila. Gledajući ženu što i kako radi, nekako je posumnjala da je ikada bila medicinska sestra, ali je nedvojbeno znala posao. Bila je starija, snažnih ruku i napadno brkata, te ju je Cica sasvim dobro mogla zamisliti kako radi u mesnici. Kada je završila, cijela je kuhinja bila krvava. Žena je oprala svoje instrumente deterdžentom u sudoperu i pospremila ih u ceker, ostavila neke lijekove za Mirelu i rekla koliko i kada ih treba uzimati, presvukla umrljanu bluzu, uzela ostatak novca i otišla. Cica je polegla Mirelu u sobu, a zatim se vratila i oprala cijelu kuhinju. Na kraju je kuhinja izgledala kao obično, osim što je u plastičnoj vrećici u kanti za smeće ostalo ONO. Mirela je spavala, a Cica razmišljala što s tim. O svemu su promislile, sve dogovorile, ali im nije palo na pamet da će im TO ostati. Ako baci u smeće, što ako to nađe netko od onih što kopaju po kontejnerima?! Ili ako to mačke iskopaju i počnu razvlačiti pred zgradom?! Da odnese izvan grada i zakopa u šumu? Pa da je putem netko zaustavi i otkrije što nosi! Izvadila je plastičnu vrećicu iz kante za smeće i stavila u frižider dok ne smisli što će. Mirela je spavala dan i noć, dvadeset i četiri sata. Cica joj je u određeno vrijeme ubacivala tablete u usta, a Mirela ih je nesvjesno gutala i možda su je i one omamljivale. Probudila se, pojela tek nekoliko žlica mlake juhice i ponovno zaspala. Cica je napokon smislila. Prisjetila se kako joj se nekoliko puta piletina raskuhala kada su je zaboravili predugo u pretis-loncu. Ubacila je u lonac tri krumpira, dvije mrkve, šaku riže i ONO, dobro začinila paprom i paprikom, a zatim kuhala pod pritiskom satima, nekoliko puta ohladivši lonac da može otvoriti poklopac i dodati vode. Naposljetku je dobila kašu nalik na puding. - Što je to? - pitala je Mirela jedva čujnim glasom. - Fišpaprikaš! - odsjekla je Cica i zapovjednički dodala: - Moraš jesti da povratiš snagu! Mirela je bila previše iznurena da bi obraćala pozornost na ono što jede i pregladna da bi išta ostavila. I Cica se prisilila da pojede sve u tanjuru da Mirela ne bi nnešto posumnjala. Nije bilo loše. Navečer su podgrijale što je ostalo i smazale sve do kraja. Kada su se Mirelini roditelji vratili, rekle su im da je dobila nekakvu virozu i da bi bilo najbolje da dan-dva ostane u krevetu. Cica je otišla svojoj kući oslobođena teškog križa. Čvrsto je odlučila da će, kada njoj dođe vrijeme, rabiti prezervative. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
