Pregled posta

Ivan Čotar se nakon srednje škole zaposlio kao nekvalificirani fizički radnik, pa je tako godinu-dvije radio kao pružni radnik na željeznici, a zatim je krenuo studirati sociologiju kao najstariji od svih brucoša. Dok su ostali stanovali uglavnom kod roditelja i po studentskim domovina i izdržavali ih roditelji ili su imali stipendije, on se u cijelosti brinuo sam za sebe. Živio je skromno, radio preko studentservisa, istovarivao kamione na Zapadnom kolodvoru i slično, a krenulo mu je kada je kao student sociologije postao televizijski anketar za praćenje gledanosti programa. To ne samo da je bilo nešto sitno plaćeno, nego su bili plaćeni i troškovi puta, pa je proputovao cijelu zemlju, uključujući zaseoke i zakutke za koje malo tko zna da postoje. Pored toga, kakav je bio čovjek, u malo je koju kuću zašao da ga nisu pogostili i jedva pustili da ode, a ispratili s naramkom kobasica ili sličnoga, pa je tako ušteđivao i na troškovima prehrane.

Kakav je bio, okretan, uskoro je počeo i dodatno zarađivati na nevjerojatne načine. Upadne u neko domaćinstvo na selu, oni imaju sto kila meda viška, on jeftino kupi, pa proda već u drugom selu u otkupnoj stanici. Ili na jednom kraju sela intervjuira članove nekog staračkog domaćinstva kako im se sviđaju televizijske muzičke emisije i usput sazna da imaju zemlje koje ne mogu obraditi, zatim na drugom kraju upadne u drugu kuću i sazna da su kupili nove poljoprivredne strojeve, ali im pola vremena stoje neiskorišteni, vrati su u prvu kuću i unajmi njihovu zemlju, zatim ode u drugu i dogovori se da je ljudi obrađuju, a urod dijele. Da skratim, dok smo svi mi drugi još pješačili i gužvali se u tramvajima, on je vozio, ne fiću, ne stojadina, nego - doduše rabljeni - volkswagen.

Posljedica takvog načina života bila je da je često izostajao s predavanja i nabrzinu pripremao ispite. No dok je znanje ostalih studenata bilo uglavnom knjiško, on je to obilno nadoknađivao bogatim životnim iskustvima.

Svi smo diplomirali manje-više otprilike u isto vrijeme. Tada su se dva-tri sociologa mogli nadati mjestu u nekakvim institutima, a ostatku je preostala sudbina srednjoškolskih profesora, pri čemu su svi, uključujući i one koji su došli studirati odasvud, kanili naći posao u Zagrebu. Zato smo se svi iznenadili kada se Čotar jednoga dana pojavio s viješću kako je čitao u novinama da gimnazija u Pazinu traži profesora sociologije i da se kani javiti. Kakav Pazin, budibogsnami?! Gdje je to, u pripizdini!

Čotar, umjesto da pošalje dopis, sjedne u auto i ode u Pazin osobno se javiti. Upadne izravno direktoru gimnazije i kaže da je zainteresiran. U roku od minute prokljuvi da se nitko osim njega nije javio i kaže si "Aha!" Direktor oduševljeno izjavi da ga primaju na licu mjesta, ne treba ni čekati završetak natječajnog roka, školska godina je već počela. Stanite, reče Čotar, imam ja i suprugu, također nezaposlenu profesoricu! Kaže direktor da im ne trebaju dva profesora nego jedan. Ništa onda, reče Čotar. Žao mi je. Dva ili nijedan. Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine i objasni mu: možemo dobiti dva profesora ili nijednoga, a jedan nam je nužan. Dobro, kaže predsjednik općine, zaposlite oboje. Eto, kaže direktor Čotaru, sređeno! E, nije, reče Čotar, a gdje ćemo stanovati? Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine: ova dva profesora koje zapošljavamo nemaju gdje stanovati. Kaže predsjednik općine: reci ima da upravo gradimo nove stanove, biti će gotovi za šest mjeseci, bit će jedan kadrovski stan i za njih. Eto, kaže direktor Čotaru, sređeno! E, nije, reče Čotar, a gdje ćemo stanovati u međuvremenu? Direktor se odmah maši telefona i zove predsjednika općine. Kaže predsjednik općine: imamo jedan mali prazni stan u kojemu mogu stanovati dok se ne završi onaj za njih. E, dobro, reče Čotar, onda pristajem. Direktor i svi u Pazinu sretni i presretni, a mi u Zagrebu, kada nam je to prepričavao, ne možemo vjerovati.

Mirjana i Ivan su tako dobili na korištenje najslađi mali stan koji sam ikada vidio. Tridesetak-četrdesetak kvadrata, ali tako praktično i ljupko složenih da se svatko tko ga je vidio oduševio. Ondje su živjeli sretno, dobili i sina, a Čotar je zauzeo i veliko neiskorišteno skladište u prizemlju pazinske gimnazije i u njemu počeo izgrađivati svoj brod.

Kako je to ipak bio socijalizam, onaj pravi stan nije bio završen za šest mjeseci, nego za dvije-tri godine. U međuvremenu se Čotar razveo od supruge i kada je novi stan bio spreman za useljenje, prekrasan stan s ogromnom terasom, ona se odselila u njega sa sinom, a Ivan ostao u malom stanu.

Prošle su godina, dvije, a onda se netko u školi ili općini dosjetio: pa Čotari su dobili novi stan na ime toga što ih je troje, a sada ih je ondje samo dvoje, dok Ivan i dalje živi u stanu kojega je trebao vratiti. Pozovu Ivana i kažu - vrati stan. Vidi Ivan da je situacija ozbiljna i rezolutno izjavi: ukoliko mi uzmete stan, odlazim iz Pazina! Direktor škole odmah zove predsjednika općine i kaže: taka i takva stvar! Kaže predsjednik općine: ma neka im onda ostanu oba stana!

Priča to nama Čotar u Zagrebu, ne možemo vjerovati! Da je u Zagrebu, gdje je profesora bilo na bacanje, a stanova ni približno dovoljno, netko pokušao nešto slično, ostao bi i bez stana i bez posla i prije nego bi završio što je počeo govoriti i još godinama bi se pričalo kako je bio jedan bedast koji se time zaprijetio.

Ali to je bila Istra. U zemlji tradicionalno najbogatija regija u tradicionalnoj kadrovskoj oskudici, a tradicionalno vođena od najrazumnijih ekipa koje su shvaćale koliko vrijedi kvalitetan srednjoškolski profesor.

-------------

Na pisanje ovog posta naveo me Ekonometrijin blog, koji se u jednom od posljednjih postova prisjetio profesora Čotara. Nisam uvjeren da je Ekonometrija točno zapamtio što im je profesor govorio, ali je Čotar očigledno uspio ostaviti traga u onima koje je podučavao da će i sami po tom tragu jednog dana nadoći na ono prema čemu ih je želio usmjeriti.



Post je objavljen 08.03.2007. u 15:14 sati.