ponedjeljak, 26.03.2007.

moćna literatura

Nekoć sam radio u poduzeću u kojem je bila zaposlena i jedna izuzetno zgodna mlada žena zaljubljena u knjige. S njom se moglo razgovarati uglavnom o literarnim pitanjima, a u skladu s tim oblačila se božesačuvaj intelektualistički, no ipak je bila toliko zgodna da ni nakaradnosti kojima se nagrđivala to nisu mogle prikriti.

Jednoga dana mi u razgovoru izleti da imam "Priču o djevojci O" Pauline Reage.

- To?! - cikne ona. - To odavno želim pročitati.
- Žao mi je - rekoh surovo. - To je već četvrti primjerak koji sam nabavio. Jedan su mi ukrali, dva posudili, pa odbili vratiti. To ne posuđujem!

No ona me svakodnevno gnjavila dok naposljetku nisam donio knjigu i uručio joj na kraju radnog vremena uz sve najgore prijetnje što će joj se dogoditi ako je ne vrati čim pročita.

Narednog dana je ujutro zakasnila pola sata, ali je došla dotjerana, u ljupkoj kratkoj crnoj haljinici i na visokim petama, da nije bilo nikoga u uredu tko nije nešto dobacio i pohvalio je.

Sručila se na stolicu s druge strane stola za kojim sam sjedio i šutke promatrala kako radim. Kolege u suprotnom uglu prostorije zbijali su šale da je vidjela da će zakasniti, pa se nabrzinu dotjerala kako bi nam iznenađenjem preduhitrila svaku pomisao da je netko prekori. Ubrzo sam odložio posao i počeo je otvoreno odmjeravati uzduž i poprijeko. Tek tada se od nje otkinulo kao da s olakšanjem izbacuje teški teret koji se nakupio:

- Pročitala sam!

Bio je prizvuk u njezinu glasu koji nikada ranije nisam čuo, od kojega mi je prošla jeza duž kičme. Izgledala je bolje nego sam ikada i pomislio da bi mogla izgledati, čak je i neku frizuru napravila, i sve to me zaustavilo da išta odgovorim, komentiram ili zapitam. Pokušavao sam dokučiti što se zbiva. Nije me iznenadilo da je već pročitala knjigu, jer to je takva knjiga da ju je teško ispustiti iz ruku kada se započne, ali to je značilo da je cijelu noć probdjela, da je neispavana i iznurena, u polusomnanbulskom stanju. Pretpostavio sam, ako je završila čitanjem pred jutro, bojala se zaspati da ne prespava odlazak na posao, pa se posvetila uređivanju da ostane budna. Čak je zaplavila i kapke na očima… Bilo mi je jasno da izgara za tim da krenemo u razglabanje o netom pročitanom, no sada su već i moje oklijevanje i šutnja dobili na težini. Iznenada, ponesen sumanutom inspiracijom, rekoh tihim zapovjedničkim glasom, da nitko drugi osim nje nije čuo i u skladu sa sadržajem romana koji mora da joj se i dalje kovitlao glavicom:

- Idi u muški zahod i pričekaj me!

Oči su joj se zgranuto raširile i zapiljile u moje. Netremice smo se sažigali pogledima, i to je trajalo cijelu vječnost, sve dok nije pognula lice. Poput mjesečara je ustala i izašla na hodnik. Zatvorila je vrata za sobom, pa nisam vidio na koju je stranu krenula.

Na katu nas je malo radilo, pa su svi koristili ženske toaletne prostorije u blizini jer se nikome nije dalo odlaziti do muških na dnu hodnika iza soba s arhivima i priručnih skladišta. Nakon nekoliko minuta ustao sam i zaputio se u dubinu zgrade.

Hodao sam na klecavim koljenima po dugačkom tepihu istovremeno se osjećajući kao da čitam što mi se događa i pitajući se da li upravo ispadam budala, ali kada sam otvorio vrata i zatekao je skamenjenu u predvorju s umivaonicima, bilo je jasno da sam izvukao glavnu nagradu.

Bez zastajkivanja sam joj prišao, prihvatio je za ramena, okrenuo je i gurnuo prema zidu. Nalegla je na njega prsima i dlanovima, a ja straga zadigao haljinicu. Naprčila je guzičicu dok sam dlanovima oprobavao čvrstoću glatkih guzova. Nepomično je stajala dok sam sklanjao gaćice u stranu. Bila je već toliko vlažna da sam se bez ikakve predigre glatko sjurio u nju, te smo se iz istog pokreta oboje nastavili skladno ritmički gibati. Pritisnuo sam je uza zid i snažno drljao. U jednom sam trenutku, kaneći uzeti veći zamah, ispao iz nje, te u hitnji da se vratim naišao na neočekivani otpor, no sve je bilo tako zasaftano i razrađeno da me ništa nije moglo zaustaviti, jer to je takva knjiga. Ne može se pročitati, a da se pri tome ne olakša barem šest puta. Ona se nije ni pobunila ni uzmakla, jer to je takva knjiga da joj je preostalo samo tiho mrčati i grčiti prste u bezuspješnom pokušaju da se zakvači za keramičke ploćice. Samo je tiho jeknula kada sam se nasadio do kraja. Sa svakim zamahom uzdizao sam je da se propne na vrhove prstiju, te se nastavio smireno naslađivati nabadanjem ne obazirući se kako je njoj sve dok nisam svršio, premda sam bio uvjeren da me preduhitrila tri-četiri puta.

Odmaknuo sam se, smireno doveo odjeću u red, te izišao ostavivši je da se pribere, sve bez ijedne riječi.

Petnaestak minuta kasnije prišla je mom stolu, položila na njega posuđenu knjigu i tiho rekla "Hvala".

Spremio sam knjigu u ladicu i odgovorio:

- Nema na čemu. Drago mi je da ti se svidjelo. Moćna literatura!
- 22:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker