Domovinski rat je kao pletenica od nekoliko isprepletenih linija. Jedna od njih je ona herojska - obrana od agresije (primjer: obrana Vukovara.) Druga je upravo suprotna - niz nepotrebnih sadističkih iživljavanja i zločina (primjer: Lora) koji su bacili loše svjetlo na sve ostalo (primjer: suđenja u Hagu). Uzmimo u razmatranje hipotetsku pretpostavku - što bi bilo da se rat dogodio dvadesetak godina kasnije?
Ono što bi se svakako dogodilo, što bi bilo nemoguće zaustaviti, eksplozija je mobilnih telefona i Interneta. Nekom vrlo mladome može se činiti da su oni oduvijek, ali nisu. U vrijeme najžešćih oružanih nasilja nije ih bilo.
Da je tada, kao danas, praktički svaki čovjek imao mobitel, a da je na Internet bilo spojeno nekoliko stotina tisuća osoba, to - naravno - ne bi zaustavilo sukob na državnoj razini (recimo: napad JNA na Vukovar), ali bi uvelike, ako ne i sasvim zaštitilo one pojedince koji su stradali od manjih grupica zlikovaca. Da je mali Zec, skriven u ormaru, uspio poslati SMS poruku, možda bi ona došla do nekoga tko bi uspio spriječiti pogubljenje njegove majke i sestre. Da je itko iz Škabrnje uspio obavijestiti da je počeo masakr, možda bi stigla pomoć i spriječila ga završiti. Da je itko iz Ahmića uspio poslati mobitelom fotografiju ijednog od zločinca, vjerojatno bi u kratkom vremenu bili onemogućeni da ponove zlodjelo negdje drugdje i time bi lanac zla bio prekinut. Usamljeni starci u izdvojenim kućama ne bi bili lake nemoćne žrtve svakom pljačkašu i sadisti. Da je sve što se događalo bilo već drugi dan objelodanjeno na Internetu bilo bi nemoguće da državni organi i državotvorna štampa niječu što se zbiva omogućavajući time različitim nasilnicima nesmetano djelovanje.
Današnja svima dostupna sredstva komunikacija sasvim bi promijenila, ako ne i uvelike otklonila ovu drugu, sramotnu liniju događaja i preostala bi samo ona neupitna i bez ikakve zamjerke - obrana od agresije. Da su žrtve mogle pravodobno pozvati u pomoć ili barem javiti tko su zločinci, sve bi se odvijalo drugačije. Dapače, da se sve događalo dvadesetak godina kasnije, pitanje je bi li se išta od stravičnih zločina i razaranja uopće dogodilo. Čak i po najgorem mogućem scenariju po kojemu bi Srbija (ostatak Jugoslavije) okupirala cijelu Hrvatsku, od toga ne bi imala nikakve koristi jer bi danas već svi zajedno bili u Evropi i živjeli po evropskim zakonima.
Jedina razlika bila bio da drugačiji razvoj zbivanja ne bi omogućio prekonoćno nicanje raznih Zagoraca, Petrača, Rojskova, Arkana, Markača i sličnih, a upravo to je možda osnovni razlog zbog kojega se mnogima koji su utjecali na događaje žurilo.