|
astrosailor
petak, 28.04.2017.
Herbertova dramatika
Vani i dalje kišno proljeće, pa ljepotu treba tražiti negdje drugdje. Na primjer
u dobroj knjizi.
Moj omiljeni poljski pjesnik je Zbigniew Herbert. Slično Krleži, nije dobio
Nobelicu samo zato jer nije lizao guzice literarnog miljea koji je drmao u
njegovo vrijeme. Radije je ulagao svoje vrijeme u pisanje.
Manje je poznat kao dramatičar, ali ipak, njegove drame zaslužuju pažnju.
Kod nas je možda dostupan u prijevodima iz rahmetli države, u Lijepoj
Njihovoj mislim da nisu došli do toga. Ispravite me ako se varam. Ja sam
čitao poljski original u izdanju "Wiezi" iz 2008, gdje su drame iz 1950-tih
ponovo obrađene i komentirane. Za današnjeg čitaoca-uključujući i
mene-korisni su komentari koji bi iole obrazovanom čitaocu pred 50-ak godina
bili redundantni. Mislim na mitološke osobe i filozofe, koji šeću
kroz Herbertove drame.
Svidjelo mi se u uvodu kako je sam Herbert u pismu prijatelju
komentirao da se, pomalo stidljivo, hvata u koštac sa dramom, kazalištem,
gdje "junaci dolaze noću s licima obješenika, izbuljenih očiju, zavezani, guše se
šutnjom. Povremeno im moram puštati krv, jer inače bi umrli bez ikakvog
znaka i pamćenja, a ovako će se moći tom krvlju ispisati da su postojali".
Počinje starim kao zapadni svijet Sokratom. U "Pećina filozofa" zanimljivo
ga je predstavio kao postojanog građanina koji će radije umrijeti nego
pogaziti svoju riječ i moral. Svidjelo mi se kako se prihvatio nikad
zastarjele tematike. U Poljskoj to i te kako ima smisla, ali mislim da je
to u krugu 1 km udaljenosti od lijeponjihovog Sabora potpuno neshvatljivo djelo, ako ne i
šire, npr. 1 km udaljenosti od svake zgrade Općine, pa ga je vjerojatno
besmisleno prevoditi na hrvatski. To bi obuhvatilo oko 90% sitne stoke kojom vladaju
strani i domaći tajkuneki, pa bi bio izgubljen u prijevodu.
U radio-drami "Rekonstrukcija pjesnika", parodira Homera i akademski,
profesorski pristup svijetu. Zabavno. Herbert je eksperimentirao medijem
radio-drame djelomično zbog novatorskog pristupa drami, a djelomično jer su
to naručivali od njega u vrijeme kad je bila riječ o novom mediju. I
pjesnici imaju želudac, da. Danas bi vjerojatno pisao facebook drame.
U "Druga soba", također radio-drami, još ekstremalnije je iskorišten novi
medij: treća osoba, starija žena na umoru, postoji samo kroz dijalog para
koji iz susjedne sobe sluša je li još živa. Herbert se tu pozabavio
komentarom na poljsku nakonratnu stvarnost, prisilno dodavanje stanara
u stanove čiji su vlasnici imali "prekobrojne kvadrate". Mislim da bi se mnogi stariji
kod nas mogli poistovjetiti s likovima.
U "Lalek" je napravio kolaž krimića i spomena na sina svojih prijatelja,
koji je besmisleno poginuo u mladenačkoj svađi. Tipično poljska priča.
"Pisma naših čitalaca" je radio-monolog, u kome se građanin koji je
nepravedno osumnjičen od strane svoje okoline da je postupio nemoralno na
poslu (knjigovođa) jada da je stavljen u kafkijansku situaciju. Vrlo, vrlo realistična
priča.
U neobjavljenoj drami "Maja" opisuje susret starijeg gospodina i mlađahne
djevojke. Tekst nije bez erotskih primisli i za Herberta je poprilično
vrckav. Predstavlja susret početka ere Djece cvijeća i stare, ponešto krute
i pretjerano (senilno) romantične poljske škole.
Herbert dramatičar mi nije uspješan kao što je bio Herbert pjesnik, osim
možda u "Pećini filozofa", tamo je napravio stvarno vrhunski posao. Ali svejedno se
pročitalo te njegove tekstove sa zadovoljstvom, kao da se bilo na kavi s pjesnikom.
Kulise su mi bili grafiti uz prugu:
|
utorak, 18.04.2017.
Rekoh "stidljivo" proljeće
Ispravno sam ocijenio, dva posta unatrag, ovdašnje proljeće kao "stidljivo". Probudim se danas i gle, na izlasku iz tunela je...
sniježak bijeli:
Zelenilo trave sakrilo se pod njim kao neki krivac:
Zapuhali neki vjetrovi sa Sjevera, očito. Nema straha, sad će priroda natrag
u ravnotežu, do podneva to će nestati kao loš san.
Pred par dana sam četao gradom i naišao na ovaj lijepi primjer nekih drugih vjetrova, mogu si
zamisliti nekog von X-troppa kako izlazi do svog Benza ispred ureda:
Iako izgleda njemačko klasicistički, zgrada "Pod orlovima" nije izgrađena od strane Nijemaca, nego
poljskih investitora i bankara, tokom 1. Svj.rata. Ima impresivnu povijest i izgled, obratite pažnju na
nju ako se nađete u centru Varšave.
Kao za ironiju tom njemačkom štihu, preko ulice s desne strane je poznati židovski restoran "Berek", s ovakvim menijem:
Mrskim okupatorima: no passaran!
|
subota, 15.04.2017.
Modiano, nepoznati Francuz
Tražeći u knjižari nešto za čitanje u autobusu do posla, slučajno sam naišao
na knjižicu "Un cirque passe" ("Prošao je cirkus" u mom slobodnom prijevodu,
ja sam čitao poljski prijevod, "Przejechał cyrk") pisca o kom nikad čuo. Pa
se pokazalo da sam stvarno fah-idiot i ne znam ni nedavne dobitnike Nobelice
za književnost. Patrick Modiano ju je dobio 2014.
Dr.Google veli da nisam usamljen u tom neznanju, jer je Modiano poznat
uglavnom francuskom čitalačkom svijetu. Napisao je 30-ak knjiga od 1968,
podosta vremena.
Njegova biografija je zanimljiva i određena događajima Drugog svj. rata.
Majka Flamanka iz Belgije, otac sefardski židov iz Soluna, oboje upetljani u
ne najčišće poslove tokom njemačke okupacije Francuske, definitivno su
ostavili mutno osobno svjedočanstvo iza sebe u osobi mladog Patricka.
Modiano je u jednom intervjuu rekao da mu se često čini da stalno piše istu
knjigu, gdje pokušava raspetljati neke stare francuske nebuloze Pokreta
otpora-napisao je trilogiju o tome.
U knjižici čiji naslov je skoro balaševićevski, Modiano lijepo priča priču,
koja je dosta u zraku, sumnjiva. Glavni likovi su mladi, premladi ON i par
godina manje mlađa ONA. Čudan susret, u policijskoj postaji, i još čudniji
nastavak susretanja, bez objašnjenja osnovnih premisa postojanja svakog od
likova u svakodnevici, vodi nas kroz njihovu brzu vezu i planirani bijeg od
neugodne svakidašnjice u Parizu.
Za mene, i vjerujem ikoga tko je živio makar kratko vrijeme u Parizu,
pisac stvara atmosferu na račun Grada. Računa da ste bar jednom prošetali
obalom Seine, posjetili Parc Luxembourg... Možda jeftina metoda, ali radi.
Priča je zanimljiva i, kako to biva s pariškim pričama, pomalo tužna. Sve one
imaju ponešto od memljive atmosfere starih zgrada s ne presvježe obojenim
zidovima i bez svjetala u haustorima. Zainteresirala me za pisca i obratit
ću pažnju kad opet naiđem na neku od njegovih knjiga.
|
ponedjeljak, 10.04.2017.
Stidljivo varšavsko proljeće
Ne, nije riječ o nekom ustanku, iako ovdje ne fali demonstracija za i protiv. Jednostavno želim
registrirati činjenicu da je ipak, nakon duge i hladne zime, došlo proljeće i ovdje na Sjeveru.
Krajem ožujka na obali Visle je to još izgledalo poprilično zimski:
Da misli ozbiljno se najbolje vidi po magnoliji u dvorištu instituta u kojem radim.
Prvo se stidljivo pokažu cvjetovi:
Stidljivo jer im je trebao cijeli tjedan da od ovoga
dođu na ovo:
Grad se isto probudio. Noviji dio centra
i nešto stariji:
Tokom noćne šetnje sam naišao na Kermita u potrazi za Miss Piggy. Otplesao
mi je step u stilu Sinatre:
Ovih 1000 km na sjever od Zagreba pojava sunca na nebu još ne znači proljeće, temperature su noću i dalje ispod 10 cels.
Ali priroda zna da je vrijeme kratko pa sve cvjeta brzo i još brže, već sam vidio i bumbara, i leptira. Provozao sam se, za
izuzetno toplog dana, i biciklom, dakle, uskoro će normala.
|
|
|