Djeluje mi da se naslovom Edo Popović pripremio za prijevod na strane jezike.
Dobro, jer se nadam da će do toga i doći.
Čitao sam nešto njegovih ranijih djelca i vidim da je ovaj pisac uspio u onom
što je Arsen lijepo ustvrdio da je potrebno za umjetnika: postao je dobar
zanatlija.
Klasična forma krimića, plus "politika sport i nogomet" mješavina iz hrvatske
svakodnevice, omogućili su mu do mile volje razmahivati se slikama koje vidi
s prozora svog stana, ili sjedala u tramvaju.
Na početku prvog dijela ove trilogije, kad detektiv izabire krivca
namještenom lutrijom, djelovalo je kao da će krenuti u stranu holističkog detektiva
Douglasa Adamsa, ali brzo je postalo jasno da ćemo imati posla sa nešto manje
fantastičnom, prozaičnijom verzijom. Iako, i takva verzija sasvim uspješno konkurira
Lynchovim likovima. Sasvim sigurno manje prozaičnom nego što bi bila do u liniju
precizna biografija stvarnog službenika odgovarajućeg ureda za uredskim
stolom u Zagrebu-za to bi već trebalo posegnuti za potpuno nedozvoljenim
psihotropskim sredstvima, u to sam siguran. Pogledajte samo nadavni slučaj
izvjesnog inspektora D., za kog se još pouzdano ne zna pristaje li mu novi
nadimak "Zlatko".
Mislim da E.P. nema težak posao kad piše nešto ovakvog, samo sjedne u bilo
koju posjećeniju zagrebačku kavanu i popriča s vlasnikom ili nekim češćim
posjetiocem o likovima koji ulaze, u kavanu ili zgradu nasuprot nje. I ponekad
izlaze. Ponekad i s nogama naprijed.
Upravo tu dolazi do izražaja njegova zanatlijska umješnost-od svakodnevnog
prizora tvori on nešto što nam se hoće čitati i par godina kasnije. To je
kao s dobrim cipelama koje ste prvi put obuli nakon par godina pauze: mogu
djelovati malo iznošene, ali nakon par koraka prisjetite se zašto ih niste
bacili u smeće, kao sve ostalo u međuvremenu: ženu, punicu, auto. Ženine
grudnjake. I da, da ne zaboravim, psa... odvratno zanovijetalo od pekinezera.
Preporučam za na plažu!
|