|
astrosailor
četvrtak, 18.08.2016.
"Veličanstveni Poskokovi" A. Tomića
Nisam baš upućen u noviju hrvatsku književnost, ali radim na tome. Nakon
Popovića, uzeo sam "Veličanstveni Poskokovi" Ante Tomića.
Njega sam čitao ponešto u "Slobodnoj", ali nije da sam baš bio oduševljen,
pisanje u novinama mi graniči s ... najstarijim zanatom. Ali da, i to je
samo zanat.
Čitao sam "Poskokove" desetak dana u autobusu svaki dan do posla i natrag, i
taman su štivo za to. Nikakav visoki let literature, na momente previše
pojednostavljena fabula, ali čitljivo. Otprilike kao da gledate neki
laganiji sitcom.
Tema je hrvatska, dakle ima političkog i gospodarskog
kriminala i gadosti koliko želite-za to Tomić nije morao baš jako naprezati
sivu tvar u glavi, dovoljno mu je bilo malo prefarbati i dofarbati stvarne
događaje, čak im oduzeti malo naboja da priča ne ispadne fantastična-mislim,
zamislite napisati stvarnu gospodarsku priču likova poput Todorića, Keruma
ili Čermaka, da Sanadere niti ne spominjemo. Bilo bi ...hladnih oko pisca i
izdavača više nego u par olujnih i burnih policijskih akcija.
Priču je Tomić lijepo zapleo, od sposobnog poslovnog čovjeka u Hrvata do
plemenske povezanosti tako dobro nam znane kod naših eminencija. Idiotski
nasljednik, sa zlatnom kreditnom karticom, koji na kraju ipak ne ispada
potpuni idiot, biskup sa slabosti prema mladim benediktinkama, grubijani bez
mozga, siromasi dobra srca, normalni ljudi koji nisu zaboravili na svoje
dostojanstvo...sve poznate konstante (ne samo) hrvatske svakodnevne scene
defiliraju kroz priču.
Ljubavna priča je lijepo upletena u fabulu.
Na kraju je u raspletu malo preočit, ali vjerojatno mu je to bio i cilj, ipak je ovo
zamišljeno kao lagano štivo a ne kao budući klasik.
Ne bih se rado upuštao u čitanje više ovakvih djela, ali nije loše vidjeti
da i domaće snage rade na laganijoj produkciji. Ne moramo samo uvoziti
američke i ine žute priče, i naše su zanimljive.
|
petak, 12.08.2016.
E.Popović: "Oči" (300-ti unos)
Nastavit ću u revijalnom tonu s E.Popovićem. Njegova iduća knjiga bila je
"Oči". Ovdje mi se čini da nije pogodio naslov za prijevod, a čak ni za
original. Previše je samozatajan.
Naime, riječ je o stvarno dobrom djelu. "Psihopatologija Hrvata" bi bio
odgovarajući klinički naslov, a marketinški bi vrlo prigodno mogao biti
"Mučnina" da to već nije iskoristio onaj mučki gad od JP Sartrea, sram ga
bilo!
Meni se za većinu dobre literature na našim prostorima obično učini da je
riječ o komentaru na Krležu, ali Popović me ovdje izbacio iz tog-priznajem
uskog-okvira. Začudo, učinio je to u žanru u kojem ja obično potpuno
nekritički prizivam Meštra. Psihološko-egzistencijalistička ispovijest homo
Croaticusa jadnikusa, fali samo šešir. Ali Popović tu daje nešto sasvim
novog, neki novi nabor na zgužvanom mozgu tramvajskog izmeta koje se
obično naziva Zagrepčanec. Naravno, dotepenec, šugavo pseto, koje šugavo
živi, šugavo se hrani i pije i šugavo se provlači ulicama i vlastitim životom, sve dok
prilično šugavo ne crkne.
Čitalo mi se kao čitanje vlastite paralelne biografije, da sam slučajno ostao dotepen
u tom gradu! Ali nisam, dotepel sam se do jednog drugog grada...koji ponekad
izgleda jednako šugavo. Svi gradovi i ljudi ponekad su takvi, i majstorija je iz toga izvući
i nešto dobrog.
Ovo je savršena literatura za početak jeseni, kad krene gnjiliti prvo lišće
(Bok Žarac!) i gnjili ljudi prošeću svoje face špicom. Navali narode!
Kesteni, vrući kesteni!
ps. ovo mi je 300-ti post ovdje. Usprkos i unatoč.
|
|
|