astrosailor

nedjelja, 26.06.2016.

Varšavsko ljeto

Poljska je hladna zemlja, ali u ljeti se dogodi kao u Sibiru: vruće i
vlažno. Jučer i danas imamo nešto što baš i nije normalno:

Pošto se u takvim uvjetima nije pametno muvati naokolo, bolje se prihvatiti
bloga. Jučer sam samo sjeo na bicikl predvečer na 20ak km uzvodno i nizvodno
Visle, do ruba oluje koja me uspjela malo namočiti (ali je izbjegla grad) i
prikazati mi vrata negdje drugdje:

Zahvaljujem, drugi put! Okrenuo sam se i džada natrag. Valjda starim, nekad
bih na grmljavinu odmahnuo rukom, ali sada sam, valjda prestrašen tolikim
napisima o munjama i gromovima koji peku ljude ko zečeve na ražnju, odlučio
ne gurati se u to. Valjda mi je duga htjela nešto reći-vidio sam se kao reš
pečeno pile na biciklu!

Dakle, pokazat ću vam slikice s vožnje od pred 2 tjedna, prema Kabatima,
ostatku šume na jugu Varšave. Prvo sam napisao "puszcze", kako se ovdje
naziva šuma na pješčanom terenu, ali se ispravljam, jer u puszczy je više
borova, a ovdje ima lisnatih drva. Ali teren je pješčani, jer je riječ o
pradolini Visle: ovo je put kroz pijesak prema tamo, a šuma je ona tamna
linija na horizontu:

Gušt je ući u debelu hladovinu:

Uz put sam naišao na omiljenu poljsku zabavu, crkvene fešte. Ljudi ko u
bajci, a bilo je i tada dosta vruće. Crkvetina ružna do zla boga, kopirali
su, na žalost samo idejom a ne i umjetničkim dojmom, pariški Panteon, pa sada
tamo pokapaju zaslužne Poljake. Brr, bolje ne biti zaslužan nego da te u ovu
konc-crkvetinu zatvore na eone!

Kad sam malo pročitao o tom zdanju, pomislio sam da bi možda bilo pametno malo
samocenzure, s obzirom na to da je riječ o masonskoj raboti. Ipak je ovo sve oko nas,
kako to vole njihovi biskupi i ostala crnokošuljaška bratija reći, sve maslo njemačke
židokomune, buhahaha! Daklem, neka priča wikipedija: Crkvetina

Nešto dalje sam naišao na konsumpcijsko "svetište":

Ovu sliku sam postavio ne zbog tog "svetišta" nego da vidite kako se radi moderna
infrastruktura u normalni(ji)m zemljama, gdje se nešto od javnog novca i upotrijebi u
javne svrhe, ne pokrade se sve kao u Lijepoj Njihovoj. Nema što nema,
biciklistička staza, sređeno raskršće, metro se ne vidi jer je pod
zemljom-ali priznat ćete da je uredno napravljeno, onaj autobus je isto
kulturan, čist, s klimatizacijom i drži se voznog reda objavljenog na
internetu.

Navečer sam otišao s djecom do grada na sladoled i pivo, zanimljiva slikica
iz izloga pivnice u koju volim navratiti:

Vidite meni, sama klasična poljska jela, a ono u prozoru veli "Pierogi są",
što znači "knedli ima", očito su na cijeni. Probao sam jednom u zimi, nisu
loše.

Pijte puno...tekućine i ne jurcajte previše po suncu, ako nemate more u
blizini.

- 12:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 22.06.2016.

Ovce, ali ne paške

Klasik pisca kog sam se prihvatio u zadnje vrijeme, Philipa K. Dicka. Mislim da sam gledao
film, ali se ne sjećam da li sam čitao knjigu, "Sanjaju li androidi električne ovce" je bio
prijevod. Nije ni bitno, jer bi to i tako bilo u pradavna vremena: u prošlom
stoljeću i u nepostojećoj državi, na nepostojećem jeziku. Zar sam već tako star? Da.
Na Balkanu se brzo stari, oni koji imaju sreće doživjeti starost. Dakle sada sam "napredovao",
kao i oni deseci tisuća koji su, zajedno sa mnom, napredno otišli zarađivati za život negdje
gdje to ima smisla, pa sam se mogao prihvatiti knjige u originalu. Bar neka korist od pečalbe,
čovjek nauči jezike, upozna druge kulture.

U današnjim gradovima obično nas smeta buka. Ph.K.Dick ovdje opisuje
suprotno, svijet u kojem caruje tišina. Post-atomsko doba, ljudi su iselili
sa Zemlje, koja je zagađena radioaktivnošću nakon atomskog rata. Na Marsu im
uvelike pomažu roboti i androidi, ali na Zemlji su zabranjeni. Valjda od
straha da ne preuzmu stvari u svoje ruke, jer se polako zatiru granice tko
je robot a tko živo stvorenje. Ne pomaže činjenica da su ljudi ohrabrivani
da odu, a jedini koji ostaju su umno manje ili više "specijalni", ostavljeni
da obavljaju manualne poslove, da sve ne pojede entropija. Ali djeluje samo
kao odlaganje potpunog napuštanja planete. Čak su i životinje umjetne.
Upravo oko životinja Dick gradi emocionalnu potku priče, jer posjedovanje
životinje, prave, žive, je predstavljeno kao statusni simbol. Ubrojivši
insekte, pauke... Svijet je stvarno potpuno otišao k vragu.

Gradovi izgledaju kao Detroit u vrijeme najveće krize: prazne zgrade, tamo
gdje su nekad stanovale porodice, nema nikoga, po jedan stanovnik na zgradu
ili čak kvart.

Lovci na androide (koji bježe, ilegalno, s Marsa na Zemlju) imaju za zadatak
uništiti ih. Ali, problem ih je pronaći. Za to su smišljeni testovi, koje
su lovci obavezni primijeniti na androidima-ubijanje živih bića, makar i
slučajno, je nezamislivo. Testovi su bazirani na vremenu reakcije u odgovoru
na situacijska pitanja iz života-za androide ta reakcija je sporija.
Za novije modele, najbitniji je test baziran na empatiji.

Problemi nastaju kad testovi, zbog sve naprednije tehnike, nisu više u stanju
razlikovati androide od ljudi. Također ljudi, a posebno lovci na androide,
počinju razvijati empatiju prema androidima, i nisu ih više u stanju
bezosjećajno ubijati. To dodatno komplicira priču, posebno u momentima kad
više nismo sigurni tko je tu android, a tko čovjek!

Znakovito je da su androidi uništeni (ubijeni?), ali sasvim sigurno je da će
ih biti još i još... što se ne može reći za ljude. Zemlja je za njih izgubljeni
svijet.

Knjiga daje za misliti, posebno danas, kad se sve više javljaju glasovi upozoravajući na
opasnost ovisnosti o umjetnoj inteligenciji i prepuštanja odlučivanja kompjuterima. Ta
diskusija nije još pravo ni počela-ova knjiga bi morala biti obavezno štivo onima koji će
donositi odluke.

- 00:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2016.

Tenerife Norte

Dovršit ću priču o Tenerife opisom šetnji sjevernom obalom.

U Puerto de la Cruz smo imali smještaj u jednostavnom ali
funkcionalnom (i ne preskupom) apart-hotelu u području Botanico-evo pogleda
na Pico del Teide od recepcije:

To je drugi grad po veličini na otoku. Tu je nekad počeo turistički boom,
ali danas je to sasvim ugodan grad, mnogo sporijeg ritma od Playa de las
Americas ili Los Christianos na južnom dijelu otoka, koje su rađene po uzoru
na Ibizu (dakle, jedno veliko Zrće). Prijatne ulice i kuće:

Zanimljivi grafiti i ovdje:

Ima i čuda svakojakih po gradu:

Obalom se, kroz plantaže banana

i poprilično senzualne cvjetove banana

može prošetati prema plaži Bollulo, navodno najljepšoj na sjeveru
otoka:

Naravno, kao i na većini "plaža" ovdje, možete se uglavnom pržiti na suncu i
ući do koljena u vodu, eventualno se bućnuti malo dublje ako je mirno
vrijeme. Oceanski valovi su ipak malo prejaki za ugodno kupanje, tako da sam
čak i ja ostao uglavnom suh. Ali dojam koji ostavlja zvučna mandala valova
je prelijep, i definitivno vrijedi šetnje.

Plaža koju smo vidjeli iz hotela je Playa de Martianez, lijepa, ali isti
problem: nećete se na njoj baš nakupati. Gušt jedino za surfere.

Naš pogled na tu plažu je bio sa balkona hotela koji se vidi na gornjoj
slici, malo udesno od smjera koji ukazuje zraka sunca na slici. Idealna
pozicija i što se pogleda i zvukova mora tiče, iako hotel sam po sebi, s
ulazne strane, ne odaje takav luksuz:

Na sjeverozapadnom vrhu otoka je Teno, u originalu jedan od tri otoka koji su
vulkanskim erupcijama spojeni u današnji Tenerife. Danas je to poprilično
divlji, prelijep krajolik.

Već vožnja autom od Buenavista del Norte do
svjetionika na Punta de Teno cestom TF445 je avantura:

Naravno, lijepo vas upozore, kad ulazite na cestu, da je vožnja njom opasna
i potpuno na vlastitu odgovornost: ne biste se htjeli naći ovdje kad padaju
stijene!

Svjetionik i okolica su stvarno lijepi za slikanje.

Pogled na glasovite stijene Los Gigantes:

U selu Icod de los Vinos smo prošetali pogledati 800-godišnje drvo drago
(Drago Milenario), ali nas je turistički stil kojim su lokalni nastojali
privući zalutale turiste, odbio i nismo otišli do njega, nego smo ga
pogledali samo izdaleka. Po slikama izbliza koje sam vidio, izgleda
otprilike kao ovaj njegov mlađi brat, uhvaćen u ropstvo:

Lijep oltar u lokalnoj crkvi:

Tenerife ima, i te kako, što za pokazati, cijeli život bi se tamo dalo
hodati, uživati u pogledima i zaboraviti na Evropu i ostatak svijeta.

- 18:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2016.

Anaga

Anaga je sjeveroistočni dio Tenerife-vidi sliku nekoliko postova unatrag, uz
Teide National Park. To je nekad bio poseban otok, ali su ga vulkani spojili
sa susjedna dva otoka, koji se i danas vide kao Teno i Adejo, na zapadu
današnjeg Tenerife. Riječ je o vulkanskim brdima na oko 800 m visine nad
morem, s prelijepim pogledima na sjevernu i južnu stranu otoka. Pošli smo na
Chinobre kružnu stazu po vrhovima.

Dva sata čistog gušta, ali si uzmite dobre cipele, jer blata
koliko hoćeš-taj dio otoka je obično u oblaku/magli, pa je
vlažno čak i ako ne pada kiša. Također, zapamtite da je lokacija zvučnog
imena, La Ensillada, samo neoznačeno parkiralište u šumi, na 4.8 km ceste od početka
ceste TF123. Ništa više ni manje.

Za razliku od svega ostalog na otoku, ovdje je šuma:

Čudna šuma, dodao bih. Riječ je o lovoru (laurasilva), mjestimično potpuno obraslo
mahovinom. Ovo je zapravo jedina takva šuma koja je preostala na otoku. Šetnja kroz nju
i kroz povremene dijelove prepune paprati je bajkovita:

Pogled na sjevernu obalu otoka s Chinobre, 910m visine nad morem:

Negdje oko polovice staze dolazi se do stijene Roque de Anambro koja se kao
prst izdiže iz šume:

Ta stijena je nekad bila svetište Guanchos, lokalnih stanovnika, visokih
(1m80!) plavookih berbera koji su došli iz Maroka. Naravno, kad su Španjolci
"otkrili" otok, koji je povoljno strateški položen na putu za Južnu Ameriku,
pobrinuli su se da ih, ono malo koji su preživjeli to "otkriće", pokrste i
nauče ih ko je gazda. Ne tvoj, nego moj drveni bog, a ti bogec čkomi!
Tako se širi vjera i kultura! Baš sam ponosan na našu zapadnu civilizaciju,
presvete oce i sličnu bandu, sav ću se raspuknuti od ponosa.

Silazna cesta prema jugu, kojom smo kasnije vozili dolje, poslovično
zavojita:

ali s prelijepim pogledima na plavetnilo mora-ovdje se vidi trajekt koji
plovi s Gran Canaria:

Nakon šetnje, krenuli smo prema Santa Cruz, glavnom gradu otoka, kroz
živopisno selo San Andres:

Ulaz u grad:

Imaju i oni grafite:

Vlast stanuje ovdje:

Grad je ugodan, neturistički, s dosta mjesta za sjediti pod ogromnim
fikusima, za lokalne ćakule:

Drvo "drago", stvarno zanimljivo:

Mnogo raznih vrsta krumpira, gomoljika:

Lokalni specijalitet Tenerife su kuhani i onda malo opečeni mali crni krumpirići.

Nastavak slijedi.

- 13:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2016.

Ubik

"Što je Ubik?"

To pitanje zvuči gotovo kao stalna tema Zen tekstova, kad Učitelj pita
nadobudnog učenika "Što je Zen?", i ovaj otvara usta, ali ne zna što bi
rekao.

"Sveopće, sve" je isto neodređeni odgovor kao "bit, bitak" u psihologiji ili
filozofiji. A Ubik je sprej, mast, tekućina, ovisno o dobu u kom se
pojavljuje u Dickovoj knjizi. Htjelo bi se, gotovo, imati takvo sredstvo
koje je dobro za sve, rješava sve probleme. Čak i smrt-jer upravo od toga
brani, u knjizi. Ili, bolje rečeno, osigurava da ostanete sigurno mrtvi.

Većina knjige se, naime, odvija u polu-životu, koji je zapravo virtualno
stanje. Philip K. Dick se igra kvantnom mehanikom i, podosta, filozofijom.
Naime, ideja je da ako mozak čovjeka nije mrtav, ako se još da uhvatiti
valove iz njega, onda je moguća komunikacija s njim. To Dick naziva
polu-život, i mrtvačnica je zapravo izlegivačnica, gdje se održava
tijela tako da im mozgovi ostanu aktivni. Zanimljivo
je da je Dick omogućio i međudjelovanje valova iz susjednih
mozgova...tako da takva izlegivačnica zapravo tvori-iako vrlo
slabo povezanu-zajednicu.

Kad sam gledao "Matrix", zbunilo me da nisam nikad naišao na koncept opisan
tamo, a čitao sam dosta SF, bio sam ljubitelj "Siriusa", Asimova, Clarke-a
itd. Mislim da je "Ubik" najbliže onom što je opisano u scenariju Matrixa.
Ali, ja ne pratim novija djela u SF, ako ima netko upućeniji, molim napišite
u komentaru.

Dick je, kao i mnogi (ne samo) američki pisci njegove generacije, mnogo
eksperimentirao sa drogama, i to mu se pozna u djelima, a čini se da mu se
poznalo i u životu. Možda otuda njegova igra s poprilično neurednim vremenom
u djelima, nimalo linearna struktura, više je kao saće.

Čitao sam Ubik davno, pred više od 30 godina, ali ne u originalu, tako da je
u neku ruku ovo bilo prvo čitanje. Uostalom, nakon toliko godina, jedino što
sam znao o knjizi je da mi se tada svidjela, ali da je bila čudna. I jest, i
danas je čudna.

- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Theodora Markovitch

Nisam baš dobar u čitanju naših mlađih pisaca, zastao sam na Krleži,
Šoljanu, Šepiću, Feriću, eventualno E. Popoviću. Slavenka Drakulić mi do
sada nije bila poznata iz prve ruke-možda zato jer sam na njezine knjige
uvijek nailazio u prijevodu na neki od svjetskih jezika, a htio sam ju
čitati na hrvatskom. Bila mi je poznata jedino iz povremenih komentara
u feljtonima i tekstovima njene kćeri, Rujane Jeger. Prilikom nedavne posjete
Lijepoj Njihovoj konačno sam pronašao njen spis o Dori Maar, pa sam
iskoristio priliku.

Prigodno štivo za mene, sa svježim (obnovljenim) muzejem Picassa još u glavi
od prošle godine, i Parizom, još uvijek, u srcu i nogama.

Naučio sam odmah da je Dora zapravo bila Theodora Markovitch, od oca Hrvata i
majke Francuskinje. Kako se pokazalo, uopće ne nebitno. Ne toliko zbog
nacionalnog pitanja, koliko zbog jezika i temperamenta. Spisateljica je
lijepo istakla što iz etnosa je eventualni građevni element u psihi osobe koja
se nađe u trećoj zemlji (Argentini) i ima roditelje koji nisu iste
nacionalnosti. Ne čudi me to, jer budući da je i sama iseljenik iz besmisla, dobro to
zna.

Kako i priliči S.Drakulić kao feministici, ovo nije knjiga o Picassu, nego o
Dori. Dorin portret. Još jedan, ali i te kako potreban. I plodan u doprinosu
poznavanja umjetnice, čini mi se.

Ono što mi se sviđa u knjizi je da se vidi da je autorica dobro odradila
domaću zadaću i apsorbirala što se dalo o svojoj junakinji. Ne knjiški, nego
ljudski, empatično, ženski. Kad pogledam portrete-fotografske i
slikarske-Dore Maar, gleda me iz njih lik koji je opisala gospođa Drakulić.
Bilo bi poželjno da se drugi novinari-jer gospođa Drakulić je prvenstveno
novinarka-ugledaju na nju, da shvate da pisanje tekstova za javnost nije
neodgovorno tipkanje po tipkovnici nasumce ili blogiranje. Kao što me jednom
pitao stric, koji je iz jedne starije generacije u kojoj pišeš javno samo
ako te plaćaju: "a tebe plaćaju za te tekstove?" Ako vas već plaćaju, onda,
mušice vam tuste, bar odradite svoje domaće zadaće!

Sviđa mi se da je autorica u ovoj fiktivnoj biografiji dala glas samoj Dori.
Koliko bi se to poklopilo s onim što bi Dora stvarno imala i htjela reći o
samoj sebi u pisanom obliku, a ne likovnom ili fotografskom, to je druga stvar.
Ljudi, a posebno žene, su komplicirana stvorenja. Ovo je, treba to stalno držati
na umu, ipak spis o umjetnici iz tuđeg pera.

Ali svakako spis koji nam ju približava u svoj njezinoj... nejednostavnosti,
Jer Dora nije bila nimalo jednostavna, o ne! A još manje je bio jednostavan
svijet u kome se kretala, u kome je postojala, i koji ju je mljeo dok je
nije savladao, toliko da je poludjela.

Čudo je da se izvukla-vjerojatno to duguje svojoj robustnosti, koju je,
moguće, naslijedila od oca. S druge strane, da je bila više Francuskinja,
a još više francesa (u ne baš prelaskavom značenju), možda joj cijeli taj
svijet umjetnosti ne bi predstavljao više nego zoološki vrt, u kom bi umjela
izabrati svoje omiljene životinje i uživati u njima. Ne bi završila kao
žrtva, zatvorena u tom kavezu s lavovima i tigrovima. Znala bi ih
ukrotiti, izdresirati, pokoriti, kako to već žene znaju-posebno one koje ne
primjećuju drugu stranu više nego samo kao subjekt, koji njih
same gleda kao objekt, a one za to baš i ne mare, dok drže bič u ruci. Ili
novu torbicu.

- 00:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2016.

Klanac Masca

U politici Lijepe Njihove maske su konačno pale, a mi smo "skinuli" Mascu.

Pošto sam se na Tenerife našao nenadano, otet od strane vanzemaljaca,
pojma nisam imao što sve tamo ima. A mislio sam da znam zemljopis! No,
pokazuje se da stvarno ništa ne može zamijeniti vlastito iskustvo, možete vi
čitati koliko hoćete, u tekstu vam se uskoro svi otoci čine slični, iako je
dobro poznata činjenica da je svaki otok svijet za sebe. Čak i u Jadranu,
gdje su npr. na otocima Silbi i Istu pripadnici istog naroda, a kad se nađete
među njima, različiti su kao Neandertalci i Amiši! (usporedba potpuno
neslučajna!).

Dakle, nakon vulkana, tj. smjera prema gore, idućeg dana smo krenuli dolje:
klanac Masca, u zapadnom dijelu otoka-vidi kartu u prethodnom postu, zeleno
drvce u lijevom gornjem kutu otoka. Ideja je bila doći u selo Masca, na
oko 700m i spustiti se do mora kroz klanac. Vamos a la playa!

Cesta je vrtoglava i poprilično zavojita, blago rečeno-često nema mjesta za dva auta,
nego se treba sklanjati u proširenja, ako ih ima:

Pogled na selo odozgo:

Kad se krene prema klancu, čovjek se pita kuda to zapravo smjera? Dosadio život?
A di je pivo?

Hm, zanimljivo...

Pogled prema selu s početka silaska stazom:

Ma kakva divljina, gle, pa ima cvijeća!

Ili ...vanzemaljaca. Prijazni marsijanski krajolik... Sad bumo nagazili na Curiosity, Opportunity
ili neku sličnu samohodnu izvidnicu.

Gle, staza!

Bilo je upozorenje na početku staze, da je neodržavana, da se urušava
kamenje i da je na vlastitu odgovornost-nisu napisali da su jedine oznake za
smjer ovi mali žuti kvadratići s brojevima. Bilo ih je 56, dakle mislim da
svakih 100 metara, nisu baš uvijek bile vidljive kad nam je trebao putokaz. Bolje
bi im bilo malo povući markacije po stijenama, kako se to obično radi. Manana?

Na žalost, mislim da će ova staza uskoro završiti kao staza na vrh Teide:
naplaćivat će ulaz i regulirati gdje i što, možda dozvoliti samo turu s vodičem.
Požurite uživati u njoj dok je to još samo (poduža) šetnja do plaže. Turizam je,
stvarno, kuga!

Ponekad ima stvarno divljih prizora:

I divnih:

Izlazak Hrvata na more:

Ja nisam proklinjao, kao naši preci (koji nisu imali više kuda bježati od
neprijatelja koji ih je satjerao do mora), nego sam pogledao iza sebe otkuda
sam došao:

i krenuo prema obližnjoj plaži da se okupam!

Dolje čekaju brodice koje voze do obližnjih mjesta na obali, ali mi ćemo
natrag istim putem. Ova tabla nam je rekla da smo doooobri!

Divlji lav čeka na nešto za jesti:

Pri odlasku, zadnji pogled na vrhove oko kojih smo kružili kroz kanjon:

Veli knjiga-vodič za šetnje po Tenerife: "Masca je staza koju jednostavno
morate proći!". U potpunosti se slažem.

- 00:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages