astrosailor
subota, 07.02.2015.
Glembajevi
|
Kad ste zadnji puta pročitali Glembajeve? Ili su vam ih u školi toliko ogadili da ih nikad više niste dotakli? Lektira je dobra stvar i u zemljama u kojima je nema (npr. u kineskom školstvu nema te ideje uopće, oni koriste samo udžbenike, literatura je za profesionalce!) razgovori s ljudima su poprilično nezanimljivi. Na žalost, jedna od nuspojava lektire je da su neki pisci zagađeni akademskim ili žabokrečinskim duhom. Čak i ako su sami zapravo najbolje razotkrili istu (žabokrečinu, kre-kre). Obično "Glembajeve" vidite u kazalištu ili na TV, ali tada je to sterilno i ogađeno "kulturom" (s umlautom) ili svakako manje zanimljivo od trenutno najgledanije soap opere. Sjeo astrosailor jučer u svoju pod-parišku večer i uz vrući rooibos i čašu (jako) dobrog Rosigueres opalio kroz Gospodu. Meštre, i nakon tolikih godina, ili upravo zbog njih, svaka čast. Krleža je za nas sada aktualniji nego ikada, jer je direktno usporediv s naslovima u novinama (vidi Peveci, Todorići, sva politička "krema" po zatvorima ili bi tamo trebala biti - ovdje u Francuskoj mi isto ne fali naslova iz krležijane, ako otvorim Le Monde, vidi Sarko-Hollande-Strauss Kahn skandali)... U vrijeme Juge na to smo gledali kao na nešto kod nas prevaziđeno, "vidiš kakvi su to bili podli podljudi, ti kapitalisti", dobro da smo ih spremili na groblje povijesti. Danas, to nam je naša borba dala, imamo ih u svakodnevici, izašli iz groba i ko zombiji nas hvataju za noge, ruke i svud di moreju, a prije svega novčanik, pa možemo vivisekciju raditi. Ili oni na nama, radije. Dakle, ono što mene kod Meštra uvijek oduševljava je njegov egzistencijalistički štih (prethodio je Sartreu desetak godina, ako se ne varam?), čak i oni koji nemaju pojma o književnosti će obično pogoditi da je idući tekst: "Bilo je kasno zimsko poslijepodne. Turobna gnjila svjetlost gasnula je na četvorini slijepog prozora što je bio probijen u neki dvorišni lihthof, i ta siva, nenaravna, nezdrava pepeljasta rasvjeta natapala je sva lica u tom predsoblju neugodnom mrtvačkom bojom. U toj pljesnivoj sjevernoj sobi, među mokrim i gnjilim stijenama, u tom slijepom prostoru, sve je vonjalo po sirotinji i sve su se pojave gibale tako umorno kao lutke sašivene od krpa." proizašao iz Meštrovog pera, dok je Bela trenirala svoje arije negdje u drugom krilu vile. Ferić je probao dostići taj ideal, ali vremena su drugačija i morao je posegnuti u ropotarnicu vulgarnosti, koja je i prečesto zabavna da bi bila depresivna u istoj mjeri kao krležijanska građanska trulež. Gdje ćeš ljepšeg nego zagorsko tuberkulozno kašljucanje u "Texasu" preko Zaboka do Varažlina? Dodati ćurlikanje purica i dime sme, kaj ne? Hm, dugo se nisam tim cugom fural, još vozi ili su ga "restrukturirali"? Možda da ga daju natrag matičnoj "Magyar allomi vaszutak"? Kad se vozite od Budimpešte lokalnima prema Nagyganizsi i dalje via Kotoriba (to su vjerojatno ukinuli?), Csakturna (uh, da, sorry, Čakovec), Waresdin i Budinščina (kaj je to bilo u vreme MAV, zna neko Khuenovske nazive tih stanica?), vidite da je to dio istog imperija. Svi lijeponjihovski ministri nisu tamo dodali baš ništa, osim povremeno mijenjali ploče. Čitajte Meštra, zabavan je, a kazuje vam koješta i o današnjici, na žalost. |