|
astrosailor
srijeda, 20.08.2014.
Posjet starim prijateljima
Gorski svet, kak to veliju Slovenci...je prekrasan. Došlo je, nakon 25 godina, vrijeme i da zaokružim Logarsku Dolinu, dakle Kamniške i Savinjske Alpe, usponom na Grintovec. Iz Logarske to mi je uvijek promicalo, jer je predaleko. Ovaj puta sam, zahvaljujući dobrom društvu, krenuo sa Kamniške strane i konačno si ispunio i tu želju.
Priča počinje kratkim ali strmim usponom na Kokrsko sedlo, koje je ovdje lijepo vidljivo:
Na vrhu nas dočekuju koloture teretne žičare:
Pogled prema dolje-uspon je poprilično strm:
Cojsova koča, koja tu stoji oko 110 godina (ovo je novi dom, prvi je bio na drugoj, obližnjoj lokaciji):
Riječ je zapravo ne o jednom čovjeku, nego o dva brata Zois koji su prvi popisali biljke ovog dijela Alpi i novčano pomagali prve uspone ovdje i u Julijskim Alpama, još prije 1800-tih. Kuća je lijepa, da ima malo više vode i pokoji WC više bila bi još bolja. Obavezno uzmite svu vodu koja vam treba odozdo, gore je nema.
Primarni cilj našeg uspona je Grintovec, prvi vrh u Slovenskim Alpama te visine (2558 m) koji je osvojen, zbog svoje pristupačnosti. Od Cojsove koče to je oko 3 sata vrlo laganog uspona. Treba dobro odabrati vrijeme da se uhvati vrh bez oblaka i vidik naokolo, iz doline Kamniške Bistrice oblaci se dižu jako brzo.
Za kompletiranje ovog od mojih krugova, bilo mi je potrebno doći do Turskog Žleba, zbog čega sam predložio šetnju do Kamniškog Sedla. Iduće jutro smo krenuli lijepom stazom prema Bivaku
koji je jako zanimljiv, trebalo bi tamo prespavati koji puta:
Iznad nas Skuta, impresivna, svega nekoliko metara niža od Grintavca:
Uočite uskličnike u trokutićima, to je znak za “zelo zahtevna pot”:
To znači da će izgledati ovako:
i da ćete morati malo upotrijebiti ruke:
Ljepše je kad se nije u oblaku, vidi se kud se ide:
Usput smo se popeli na Turski Vrh:
Nakon onih špica u oblaku uslijedila je lagana šetnja podno Brane:
I konačno Dom na Kamniškem Sedlu:
Ove alpe su za mene bile, za studentskih dana u Zagrebu, najbliži cilj mojih prvih samostalnih šetnji kamenom. Zato mi je posjet njima uvijek poseban, kao posjet starim prijateljima, čisti gušt. Baterije za nove radne pobjede su napunjene.
|
nedjelja, 10.08.2014.
Naklon Meštru
Malo uopćeni Vox Krležiana, str.117, "Zastave", tom II iz "Sabrana djela":
"Snovi rastu i granaju se tajanstveno gluhonijemo, kao podmukla stabla u
noćnoj tišini: kroz mračne labirinte krvi vijugaju i kao lišće vitica penju
se po ruševinama osjećaja, obraslim bršljanom tuge i žalosti kao na
zaboravljenom groblju, a fantazija, tankim i smrtonosnim zujanjem otrovnog
komarca, prebire svoju kantilenu nad gnjilomočvarnim predjelima umorne
svijesti, vrebajući svaku misao kao žuta groznica."
Prava Krležijanska rečenica, sukus opusa Meštra. Imamo par dobrih pisaca,
manje nego smo imali dobrih nogometaša (koji su općesvjetski poznatiji
izraz našeg doprinosa svjetskoj... kulturi), ali Krleža je nenadxebiv u svojoj
morbidnosti prikaza gnjileža lokalnog uma našeg nacionalnog genija.
Korpusa, čak. "Štipaljke, kupite štipaljke!" ... za postaviti na nos pri
slučajnom prolazu ovim dijelom brdovitog Balkana.
|
utorak, 05.08.2014.
Stara dama
Logičan put iz Pariza do Jadrana je Napoleonski, preko...Venecije, stare dame. Možda
zvuči čudno, ali upola jeftinije je doletiti iz Pariza do Venecije, sjesti
na lokalni vlak do Trsta i tamo uhvatiti bus za Rijeku, nego letiti za
Hrvatsku, čak i jeftinim linijama. Pošto (pre)dugo nisam ušao u grad u
Veneciji, nego sam obično samo prohujao kroz Mestre, bilo je vrijeme za
ispraviti taj feler.
Nagrada za odluku je došla u obliku lijepog vremena nakon par kišnih dana,
tako da je poslijepodne bilo prekrasno, boje prirodno pojačane, a optimizam
je lebdio zrakom u venecijanskoj masci:
Grand Canal okupan suncem izgleda isto kao pred par stoljeća, jedino se
tehnika na brodovima ponešto mijenja:
Ako dugo niste bili u Veneciji, ne brinite, izgleda slično kao kad ste bili
u nekom od prethodnih života:
Trg Sv. Marka je i dalje glavna odrednica:
Pogled na more:
i komad lokalne slavne povijesti-makar možda i ne tako slavne, ako je riječ
o priključenju Italiji.
Imaju i oni kosi toranj:
i zanimljiv sat-ure idu 1-24 i počinju negdje oko druge kvarte:
Klasika s restoranima:
i bez, ali sa zanimljivim dimnjacima:
Mala slatka uličica:
Pogled na jedan od zavoja Canala Grande, impresivan i danas:
Venecija inače na mene ostavlja sličan dojam kao gondole: leš grada. Umire
već par stoljeća, ali umire. Ne može se milione azijskih turista i nešto
siće nas ostalih nazvati "životom".
Poslijepodne i večer Venecije su nam bili dovoljni i ujutro je bilo vrijeme
za nastavak puta. Vlak do Trsta košta 12 eur za dva sata vožnje...ako ste
zaboravili iz nekih davnijih šverc-komerc vremena, da vas podsjetim kako
izgleda stanica u Trstu:
i grad:
Nakon toga dva sata busa do Rijeke, za 7.5 eur, evo me opet na Neverinovom
terenu:
U mom Malom Parizu...čini se da nam je sudba kleta imati uvijek tri
zastave. Nekad Carska, Kraljevska i ona lokalne prćije, onda dvije lokalne
prćije i svjetska, ideološka, a sada tri lokalne prćije:
|
|
|