Logičan put iz Pariza do Jadrana je Napoleonski, preko...Venecije, stare dame. Možda
zvuči čudno, ali upola jeftinije je doletiti iz Pariza do Venecije, sjesti
na lokalni vlak do Trsta i tamo uhvatiti bus za Rijeku, nego letiti za
Hrvatsku, čak i jeftinim linijama. Pošto (pre)dugo nisam ušao u grad u
Veneciji, nego sam obično samo prohujao kroz Mestre, bilo je vrijeme za
ispraviti taj feler.
Nagrada za odluku je došla u obliku lijepog vremena nakon par kišnih dana,
tako da je poslijepodne bilo prekrasno, boje prirodno pojačane, a optimizam
je lebdio zrakom u venecijanskoj masci:
Grand Canal okupan suncem izgleda isto kao pred par stoljeća, jedino se
tehnika na brodovima ponešto mijenja:
Ako dugo niste bili u Veneciji, ne brinite, izgleda slično kao kad ste bili
u nekom od prethodnih života:
Trg Sv. Marka je i dalje glavna odrednica:
Pogled na more:
i komad lokalne slavne povijesti-makar možda i ne tako slavne, ako je riječ
o priključenju Italiji.
Imaju i oni kosi toranj:
i zanimljiv sat-ure idu 1-24 i počinju negdje oko druge kvarte:
Klasika s restoranima:
i bez, ali sa zanimljivim dimnjacima:
Mala slatka uličica:
Pogled na jedan od zavoja Canala Grande, impresivan i danas:
Venecija inače na mene ostavlja sličan dojam kao gondole: leš grada. Umire
već par stoljeća, ali umire. Ne može se milione azijskih turista i nešto
siće nas ostalih nazvati "životom".
Poslijepodne i večer Venecije su nam bili dovoljni i ujutro je bilo vrijeme
za nastavak puta. Vlak do Trsta košta 12 eur za dva sata vožnje...ako ste
zaboravili iz nekih davnijih šverc-komerc vremena, da vas podsjetim kako
izgleda stanica u Trstu:
i grad:
Nakon toga dva sata busa do Rijeke, za 7.5 eur, evo me opet na Neverinovom
terenu:
U mom Malom Parizu...čini se da nam je sudba kleta imati uvijek tri
zastave. Nekad Carska, Kraljevska i ona lokalne prćije, onda dvije lokalne
prćije i svjetska, ideološka, a sada tri lokalne prćije: