|
astrosailor
nedjelja, 30.09.2012.
Praznik Mjeseca
U Kineskom svijetu nema previše službenih tradicionalnih praznika. Na Tajvanu su u biti 4 glavna, i idu po lunarnom kalendaru: Kineska Nova Godina negdje u siječnju ili veljači, Praznik čišćenja grobnica (Tomb sweeping day) početkom travnja, Praznik Utrke čamaca (Dragon Boat Festival) u lipnju i Praznik Mjeseca (Moon Festival, još poznat i kao Praznik sredine jeseni, Mid-autumn festival).
Ove godine je Praznik Mjeseca pao na vikend, i to zadnji dan u mjesecu, pa su ljudi masovno pohrlili porodicama, bacit se na... barbeque. Tradicionalni način je da se porodica nađe i počaste se, i dodaju slastice posebno pripremljene za tu priliku, Moon Cake. BBQ je ušao u modu pred desetak godina i svidjelo im se, očito jer sad masovno to rade. "tradicionalno". Brzo im ide. Pod mostovima uz moju stazu za trčanje je tokom kraja tjedna bilo puno klinčarije i ne samo, cijeli razredi su se našli vani i radili BBQ od priručnih materijala, sa porcijama iz dućana, specijalno pripremljenim za to. Svugdje neka vatrica, dim... smrad, zagađenje, molim, što je to?
Dobra strana priče je da je ovaj tjedan bila manja gužva na biciklističkoj stazi, jer su svi porodično zagađivali atmosferu, pa sam se uputio na dužu turu uzduž moje stare poznanice, rijeke DaHan, prema jugu. Davno nisam bio, pa sam htio praznično pozdraviti stare putanje. Očito sam fakat predugo na Tajvanu. Treba neko astrofizičara u firmi ili privatnog, doma? Ne treba meni puno, oko 2 soma eura mjesečno i zadovoljno mašem repom... i naravno, puna sloboda oko znanstvenih projekata. Mogu dodati i ultra-znanstveni horoskop u ponudu, ako baš treba, ak je mogel Kepler, morem i ja.... Pričam i priče za uspavljivanje, ono, krenem opisivat neku teoriju iz Fizike visokih energija i spavate odma i još prije. Razmislite! Ako ste pre...punašni, mogu vam biti i osobni trener . Mislim, znam da zvuči jadno, ali samo sam realan, kakva je situacija u Hrvatskoj astrofizici (što, gdje? Katedra astrofizike...hm, bila pa nestala...što ćete, treba tesati elektronički praktikum na studiju teorijske fizike, treba, treba...) to mi jedino preostaje, ako mi je dosadilo pečalbariti. Ma glavno da smo mi imali Boškovića. Ili su ga "imali" oni malo Istočnije koji imaju poprilično konstantniju situaciju sa studijem astronomije? Ma, "nema" nitko nikoga, i on je pečalbario, goljo jadan. Dakle Miki, šuti i radi svoje, makar bio i iza Kine. Sorry za solilokvij, događa se i najboljima. Valjda jesen u meni.
Dakle, probijem se kroz zabarbikirane ulice, i pojurim uz rijeku. Dan prelijep, nema gužve
Onima koji me prate je poznat ovaj hram desno gore, obično na dnevnim slikicama, ali ovaj puta sam bio nešto kasnije, jer mi je tridesetak kilometara dalje nego s prijašnjeg odredišta-ovo je oko polovice puta:
Moon festival je za punog mjeseca, pa da ga pokažem, u povratnoj putanji sam pratio kako se izdiže na nebu:
NIje ljudima, bar nekima, loše. Ovo su seniori, igraju golf, koji je jako popularan na Tajvanu.
Što je sve zabranjeno raditi u parku uz rijeku:
Najbolja je točka 5, to je kao da napišete u Lijepoj Njihovoj "Zabranjena javna molitva". Ponekad se u ovakvim pravilima vidi duh 40-godišnjeg Izvanrednog stanja koje su imali na Tajvanu. Također, no sex, please... to kod nas ne pišu, ote se svi seksat na obali uz Savu/Dravu i slične!
Staza u mraku je bila poprilično prazna
Savim lijepa tura za sredinu jeseni, u nešto manje od 4 sata udaljenost Varaždin-Celje preko Đurmanca i Rogaške (daavno, davno bilo je...):
Uživajte u jeseni!
|
ponedjeljak, 24.09.2012.
Biciklom kroz džunglu
Sad su oni koji me znaju pomislili "dobro, ošo, pregorile mu svećice". Ma nije, neće ovo bit priča o tome kako je astrosailor sjeo na bicikl s mačetom u ruci i išo sjeć džunglu.
Makar bi to ponekad bilo lakše nego se mirno voziti ulicama Taipeija. Gdje možda nije potrebna mačeta, ali kalašnjikov bi sasvim dobro došao, za neke slučajeve pacijenata na četiri, dva ili nula kotača. A ni bazuka ne bi bila naodmet. Onako, da se nađe, za otpornije slučajeve.
Dakle, došla je jesen (čitaj, temperature u oblačnom danu padnu ispod 30, ali ne ispod 25 cels), pa je došlo i vrijeme za bicikl. Nije da se ne da voziti i kad je toplije, ali moj osobni problem je da ne mogu toliko popiti koliko mogu iznojiti. Sretno onima koji mogu.
Dakle, nakon par tjedana lifranja tajfuna dragoj braći Koreancima, Kinezima i sličnima, kad je moj poslovično prelijep pogled s prozora ureda nestao u oblaku
došao je dan kad sam, nakon par ljetnih mjeseci, opet sjeo na bicikl. Nakon par vikenda provedenih u gužvi tipa ove
ili vozanja se metrom stepenice kojeg oko kraja posla izgledaju ovako
čovjek se zaželi malo šuma vjetra oko ušiju. A bogmeš i kroz uši, previše razmišljanja škodi, znamo.
Vožnja uz rijeku, vikendom, sa bloguugodnim domorocima među kojima oni nulte inteligencije obično nađu put pred moje kotače pa se ja prisjetim kletvica mog dede kočijaša, donosi zanimljive poglede, osim uobičajenih mostova, rijeke i neba, koji su stalni postav moje galerije:
Tek kad se malo udaljite od grada (na slici ispod, nisko na horizontu, tamna sjena malo lijevo od centra slike je onih 600m "101" zgradice iz centra grada, uslikane izbliza u nekom od prethodnih postova) prisjetite se da postoji i prostor, kao dimenzija:
"Džungla" iz naslova se odnosi na par pogleda na ovu džunglu na asfaltu u kojoj provodim svoje dane. Ima idiličnih slikica, kao ova
gdje nedobogdaopadnešvtuvodu rijeka Xindian šalje svoje otrovne pare u nebo. Ili ova, sa stanovima u nekim od skupljih zgrada u gradu, s pogledom na Godzillu koji povremeno izroni iz vode
(nećete znati kolko košta kvadratni metar stana u nečem ovakvom...jes da su arhitekti prespavali projektiranje tih ljepota, ali cijenu su nabili na oko 10 soma eura po kvadratu. "Tata, ženim se, kupi mi stan!" "Sad ću, sine, sad ću." Moš si mislit.... makar, pošto starije uličice polako nestaju pred ovakvim luksuznim zdanjima (koja ipak ostaju zgusnuta na malu, minimalnu udaljenost):
očito biznis cvate, ima i ponude i potražnje.
Nije da je šteta da te "starije uličice" nestaju, jer nisu baš primjer neke ljepote:
Ali ne do bog da se arhitekti probude, kako sam već komentirao na stranicama ovog bloga, lokalni zgradocidni zločinci koji se bave tom profesijom zaslužuju da budu privjesci na banderama ispred svojih umjetničkih djela:
A kad im se stvarno, ali stvaaaarno probudi smisao za lijepo, onda ste nagrabusili:
Hehe, nije ni crkva prošla bez malo uljepšavanja i prilagodbi lokalnom stilu:
Nakon ponešto sitno kilometara
čovjek se zaželi malo zeleniša. Na žalost, uvoznog i skupog, jer ruccola ne raste ovdje nego ju treba dovoziti iz Kalifornije pa kutija od kojih 300 gr košta 10 USD. Šmrc.
Ne zaboravite, ako vas put nanese negdje gdje biste poželjeli brati cvijeće, pazite:
"Sayonaraaa, ti prekrasni cvijeteee"...
Lijepu jesen vam želim.
|
subota, 08.09.2012.
Anonimni Trkači
Da ne bude zabune: parafraziram Anonymous Alcoholics i slične udruge. Već neko vrijeme se zezam da je moje trčanje narkotik i da bi to možda trebalo dodati na listu. Naravno, ne izmišljam ništa novog, mnogi su već došli do sličnih zaključaka. Rezultati na upis "anonymous runners" u pretraživaču daju materijala za razmišljanje i mnogo dalje od onog što ja mogu ovdje napisati, neću puno mudrijati. Na hrvatskom nisam našao ništa na tu temu-ako netko nađe, molim ostavite u komentarima. Da li je potrebno pokrenuti (ili možda već i postoji?) takva udruga? Može biti i online, pošto smo raštrkani svijetom, ali opasne navike idu s nama. Mislim na online lokaciju gdje bi se našlo savjete i upute, iskustva drugih.
Jučer sam krenuo na svoje uobičajeno noćno trčanje-A4 papiri su i dalje oko mjesta gdje sam sreo lijepu zmijicu (vidi dva posta unatrag). Sve, dakle, uobičajeno, osim dana: petak. Tempo mi je obično nedjelja-utorak-četvrtak, ali sam ovaj puta preskočio jedan dan. Pošto je i dalje poprilično vruće, oko 30 cels, ne trčim više od 10, 12, previše znojenja za kraj dana, a i dijeta bi tada morala biti potpunija nego što si priuštim tokom radnog dana. Ali jučer se vidjelo da mi treba više, pa sam istrčao 15km, uz to da sam se morao prisiliti da na tome završim. Ne nosim vodu na trčanje i bilo bi opasno. Par pogleda na moju stazu tokom dana. Počinjem ispod ZhongZheng mosta, pogled uzvodno:
Nizvodno-30ak kilometara dalje je ušće rijeke u more, planiram jednom, u zimi, otrčati od ušća natrag:
Ovdje se ponekad rastežem poslije trčanja, posebno ako pada kiša i treba mi nešto nad glavom:
Početni dio staze:
Na sreću nije cijela ravna:
Pogledi su ovakvi, jedino da ja u noći vidim samo svjetlosne kulise. Trčao sam jednom ujutro, oko izlaska sunca, i zaključio sam da preferiram noćno trčanje, previše TaiChi deda i baka usput, a i nekako me dekoncentrira prevelika živopisnost okoline
Dok sam ocjenjivao rizike takvog trčanja (zmije, vrućina, dehidracija, nedovoljan unos kalorija tokom dana) pomislio sam kako se stvarno osjećam kao narkos koji nije jučer uzeo dozu pa onda idući dan uzme duplu, ili bar jednu i pol. Već neko vrijeme se zezam s kolegom Kataloncem koji negdje paralelno uz istu rijeku trči svoju dozu, da je ovo što radimo zapravo sumnjive zdravstvene vrijednosti, i moralo bi biti klasificirano kao opasni narko-tretman.
S druge strane, što nam je preostalo danas? Nekad su se ljudi mogli nadrogirati kod kuće bunikom, opijumom, hašišem, polovicom XXst. benzedrinom, maricom i LSD-om, svakodnevna upotreba alkohola i cigareta nije se činilo da im previše škodi. Ja sam upao na kraj tog načina života, kad su cigarete još bile prodavane bez slika koje imaju zadatak da vam ih ogade, i uživao sam svoj dio priče... Pitam se ponekad kakav izlaz smo ostavili svojoj djeci, čime se oni mogu nadrogirati? Jer, posebno kad ste teenager i vidite stvari oko sebe nezagađene racionalnim razmišljanjem, neka droga je nužna...naravno, mogu se nadrogirati svime i svačim, ali govorim o legalnim načinima, onima s kojima možete izaći na ulicu. Sport je jedan od njih, svakako.
Što rekoh, neću mudrijati, ima vas mudrijih od mene na tu temu, siguran sam, i vjerojatno pozitivnijih. Našao sam nekoliko lijepih blogova na temu trčanja, dajem linkove na goranmuric i runnersanonymous . Ja sam se moram još obrazovati na temu, lektira Caballo Blanco daje i troduplo za razmišljati, Moć je očito...velika.
|
ponedjeljak, 03.09.2012.
Dalje i od Kine
Kad me pitaju di sam, velim obično "dalje i od Kine".
Ponekad je to uočljivije nego ne, posebno kad se obrati pažnja na male stvari, koje nakon par godina i ovdje, bukvalno "iza Kine", postanu ... normalne. Napravio sam mali miš-maš, musaku svakodnevnih slikica, da vam približim Daleki Istok na nespektakularni način. Ono, obične, male svakodnevne slikice.
Dobro, "male" nije odgovarajući opis onog što je i dalje najuočljivija zgrada u Taipeiju...za razliku od uobičajenog pogleda sa udaljenosti od par desetaka kilometara, evo jedan makro pogled. O čovječe, kako si malen... inače, perspektiva je zeznuta stvar, pa tih 600m i ne izgleda tako...visoko.
Ali JE visoko.
Evo tih 600m zgradice u noći:
Ovdje se isto vidi 101, u daljini. Spomenik Jajoglavom, usred grada.
Nasuprot njemu, nešto klasičnija struktura Narodnog Kazališta. S lijeve strane je zgradica koja je pred "101" zauzimala poziciju najviše zgrade u gradu...ziher ju je "101" nadmašila za kojih 150m. Slava je kratkotrajna stvar.
Podzemna željeznica Taipeija, Mass Rapid Transport, koja je stalno u izgradnji, proširivanju, ovih dana svakodnevno preveze 1.6 miliona ljudi. Za godinu-dvije plan je podići brojku na 2.8 miliona, a za 5 godina, na debelo više od 3 miliona. To ja zovem planiranje. Ova slika je u mirno nedjeljno poslijepodne, kad nema gužve.
Gori-doli...
Kad tajfuni šibaju okolicom, nebo je dramatično uzvrpoljeno:
Campus sveučilišta, palme su lijepe i visoke. Kad god ovuda prolazim, osjetim na maxa da sam negdje...daleko od Varaždina, Zagreba, Varšave ili ikojeg od "mojih" gradova (s izuzetkom možda Atene).
Jezerce u campusu...Ovo je valjda reinkarnacija nekog spoooorog studoša, koji je studirao godinama...
Svako malo u campusu sveučilišta organiziraju Cosplay market, pa je zanimljivo proći naokolo:
Gužva je:
Ovu leptiricu bi si zel doma... da, znam, "I tata bi, sine."
Ne samo u živo, nego i u izlozima su neke ...lutkice?!
A ovako nešto nije nikako povezano s povišim igračkama, nego s Buddhiugodnim djelatnostima:
Ovdje fikusi rastu veeeliki:
Pričati o Tajvanu i ne spomenuti hranu je ...nemoguće.
Evo i malo jeftine klope:
Ako vam ništa od ovog nije bilo neobično, onda mi objasnite ovog :
Tip sjedi u autu koji je zaparkirao na uglu zgrade na raskršću...na stepenicama. Nisam se odvažio ići ga pitati koja mu je to fora, djelovalo je...mafijaški. Čeka. Tip ne skriva da je tu, definitivno...
Kad sam kod mafije, uvijek naglašavam kako je Taipei siguran grad (ako gledate svoja posla i ne idete pitati stričeke koji čekaju u autu zaparkiranom kao prethodni zašto su tako parkirali...), usprkos svojih 6 i pol milja ljudi (Taipei+New Taipei). Je... ali su mi nedavno maznuli bajs. Ispred kuće! I to usprkos svoj mojoj teoriji kako uvijek kupujem 2nd hand bicikl da izgleda grdo pa ga niko ne htel maznuti. A šteta ga bilo, jer je imal naljepnicu još iz mog prethodnog grada, Hsinchu, sa campusa tamo, i sa ovdašnjeg...veteran, 5 godina je bil sa mnom. Moj kućevlasnik je objasnil da je neko valjda mislil da nije više u voznom stanju pa ga je uzel za otpad... čini se da sam pretjeral s "neupadljivošću"
|
|
|