Marketing
Anonimni Trkači
Da ne bude zabune: parafraziram Anonymous Alcoholics i slične udruge. Već neko vrijeme se zezam da je moje trčanje narkotik i da bi to možda trebalo dodati na listu. Naravno, ne izmišljam ništa novog, mnogi su već došli do sličnih zaključaka. Rezultati na upis "anonymous runners" u pretraživaču daju materijala za razmišljanje i mnogo dalje od onog što ja mogu ovdje napisati, neću puno mudrijati. Na hrvatskom nisam našao ništa na tu temu-ako netko nađe, molim ostavite u komentarima. Da li je potrebno pokrenuti (ili možda već i postoji?) takva udruga? Može biti i online, pošto smo raštrkani svijetom, ali opasne navike idu s nama. Mislim na online lokaciju gdje bi se našlo savjete i upute, iskustva drugih.
Jučer sam krenuo na svoje uobičajeno noćno trčanje-A4 papiri su i dalje oko mjesta gdje sam sreo lijepu zmijicu (vidi dva posta unatrag). Sve, dakle, uobičajeno, osim dana: petak. Tempo mi je obično nedjelja-utorak-četvrtak, ali sam ovaj puta preskočio jedan dan. Pošto je i dalje poprilično vruće, oko 30 cels, ne trčim više od 10, 12, previše znojenja za kraj dana, a i dijeta bi tada morala biti potpunija nego što si priuštim tokom radnog dana. Ali jučer se vidjelo da mi treba više, pa sam istrčao 15km, uz to da sam se morao prisiliti da na tome završim. Ne nosim vodu na trčanje i bilo bi opasno. Par pogleda na moju stazu tokom dana. Počinjem ispod ZhongZheng mosta, pogled uzvodno:
Nizvodno-30ak kilometara dalje je ušće rijeke u more, planiram jednom, u zimi, otrčati od ušća natrag:
Ovdje se ponekad rastežem poslije trčanja, posebno ako pada kiša i treba mi nešto nad glavom:
Početni dio staze:
Na sreću nije cijela ravna:
Pogledi su ovakvi, jedino da ja u noći vidim samo svjetlosne kulise. Trčao sam jednom ujutro, oko izlaska sunca, i zaključio sam da preferiram noćno trčanje, previše TaiChi deda i baka usput, a i nekako me dekoncentrira prevelika živopisnost okoline
Dok sam ocjenjivao rizike takvog trčanja (zmije, vrućina, dehidracija, nedovoljan unos kalorija tokom dana) pomislio sam kako se stvarno osjećam kao narkos koji nije jučer uzeo dozu pa onda idući dan uzme duplu, ili bar jednu i pol. Već neko vrijeme se zezam s kolegom Kataloncem koji negdje paralelno uz istu rijeku trči svoju dozu, da je ovo što radimo zapravo sumnjive zdravstvene vrijednosti, i moralo bi biti klasificirano kao opasni narko-tretman.
S druge strane, što nam je preostalo danas? Nekad su se ljudi mogli nadrogirati kod kuće bunikom, opijumom, hašišem, polovicom XXst. benzedrinom, maricom i LSD-om, svakodnevna upotreba alkohola i cigareta nije se činilo da im previše škodi. Ja sam upao na kraj tog načina života, kad su cigarete još bile prodavane bez slika koje imaju zadatak da vam ih ogade, i uživao sam svoj dio priče... Pitam se ponekad kakav izlaz smo ostavili svojoj djeci, čime se oni mogu nadrogirati? Jer, posebno kad ste teenager i vidite stvari oko sebe nezagađene racionalnim razmišljanjem, neka droga je nužna...naravno, mogu se nadrogirati svime i svačim, ali govorim o legalnim načinima, onima s kojima možete izaći na ulicu. Sport je jedan od njih, svakako.
Što rekoh, neću mudrijati, ima vas mudrijih od mene na tu temu, siguran sam, i vjerojatno pozitivnijih. Našao sam nekoliko lijepih blogova na temu trčanja, dajem linkove na goranmuric i runnersanonymous . Ja sam se moram još obrazovati na temu, lektira Caballo Blanco daje i troduplo za razmišljati, Moć je očito...velika.
Post je objavljen 08.09.2012. u 07:39 sati.