Marketing
Biciklom kroz džunglu
Sad su oni koji me znaju pomislili "dobro, ošo, pregorile mu svećice". Ma nije, neće ovo bit priča o tome kako je astrosailor sjeo na bicikl s mačetom u ruci i išo sjeć džunglu.
Makar bi to ponekad bilo lakše nego se mirno voziti ulicama Taipeija. Gdje možda nije potrebna mačeta, ali kalašnjikov bi sasvim dobro došao, za neke slučajeve pacijenata na četiri, dva ili nula kotača. A ni bazuka ne bi bila naodmet. Onako, da se nađe, za otpornije slučajeve.
Dakle, došla je jesen (čitaj, temperature u oblačnom danu padnu ispod 30, ali ne ispod 25 cels), pa je došlo i vrijeme za bicikl. Nije da se ne da voziti i kad je toplije, ali moj osobni problem je da ne mogu toliko popiti koliko mogu iznojiti. Sretno onima koji mogu.
Dakle, nakon par tjedana lifranja tajfuna dragoj braći Koreancima, Kinezima i sličnima, kad je moj poslovično prelijep pogled s prozora ureda nestao u oblaku
došao je dan kad sam, nakon par ljetnih mjeseci, opet sjeo na bicikl. Nakon par vikenda provedenih u gužvi tipa ove
ili vozanja se metrom stepenice kojeg oko kraja posla izgledaju ovako
čovjek se zaželi malo šuma vjetra oko ušiju. A bogmeš i kroz uši, previše razmišljanja škodi, znamo.
Vožnja uz rijeku, vikendom, sa bloguugodnim domorocima među kojima oni nulte inteligencije obično nađu put pred moje kotače pa se ja prisjetim kletvica mog dede kočijaša, donosi zanimljive poglede, osim uobičajenih mostova, rijeke i neba, koji su stalni postav moje galerije:
Tek kad se malo udaljite od grada (na slici ispod, nisko na horizontu, tamna sjena malo lijevo od centra slike je onih 600m "101" zgradice iz centra grada, uslikane izbliza u nekom od prethodnih postova) prisjetite se da postoji i prostor, kao dimenzija:
"Džungla" iz naslova se odnosi na par pogleda na ovu džunglu na asfaltu u kojoj provodim svoje dane. Ima idiličnih slikica, kao ova
gdje nedobogdaopadnešvtuvodu rijeka Xindian šalje svoje otrovne pare u nebo. Ili ova, sa stanovima u nekim od skupljih zgrada u gradu, s pogledom na Godzillu koji povremeno izroni iz vode
(nećete znati kolko košta kvadratni metar stana u nečem ovakvom...jes da su arhitekti prespavali projektiranje tih ljepota, ali cijenu su nabili na oko 10 soma eura po kvadratu. "Tata, ženim se, kupi mi stan!" "Sad ću, sine, sad ću." Moš si mislit.... makar, pošto starije uličice polako nestaju pred ovakvim luksuznim zdanjima (koja ipak ostaju zgusnuta na malu, minimalnu udaljenost):
očito biznis cvate, ima i ponude i potražnje.
Nije da je šteta da te "starije uličice" nestaju, jer nisu baš primjer neke ljepote:
Ali ne do bog da se arhitekti probude, kako sam već komentirao na stranicama ovog bloga, lokalni zgradocidni zločinci koji se bave tom profesijom zaslužuju da budu privjesci na banderama ispred svojih umjetničkih djela:
A kad im se stvarno, ali stvaaaarno probudi smisao za lijepo, onda ste nagrabusili:
Hehe, nije ni crkva prošla bez malo uljepšavanja i prilagodbi lokalnom stilu:
Nakon ponešto sitno kilometara
čovjek se zaželi malo zeleniša. Na žalost, uvoznog i skupog, jer ruccola ne raste ovdje nego ju treba dovoziti iz Kalifornije pa kutija od kojih 300 gr košta 10 USD. Šmrc.
Ne zaboravite, ako vas put nanese negdje gdje biste poželjeli brati cvijeće, pazite:
"Sayonaraaa, ti prekrasni cvijeteee"...
Lijepu jesen vam želim.
Post je objavljen 24.09.2012. u 11:03 sati.