subota, 26.05.2012.
A sa Srđa vila........
Pišem skoro uvijek kad se osjećam izgubljena i na kraju snaga. Netko je to od blogera primijetio. Ne bih se čudila da je to bio pametni zub.
Ovaj novi 'raspored' na blogu učinio je da sam mnoge izgubila iz vida. Za neke mi je žao. Tu svakako spada i pametni zub.
Jutros se pokušavam sabrati. Milion malih malih i velikih nesporazuma u obitelji i izvan nje stvaraju u meni želju bijega na kraj kugle zemaljske samo ne znam gdje bi to mjesto bilo.
Ne gledam vijesti osim onoliko koliko svaki 'intelektualac' treba biti informiran, ali nije mi promakla ona famozna izjava Tomislava Nikolića.
Jutros sam makinalno posegla za knjigom 'Kurosavin nemir svijeta' pok. Don Braka Sbutege. Tražim, zapravo, jedan osvrt …jednu konstataciju koja mi se svojevremeno svidjela, jer odgovara i mojem razmišljanju, a ta ja da Bog nije poslao samo jednog sina u ovoj svijet… što god don Branko pod svijetom mislio možda cijeli svemir jer on je imao tu širinu vizija slično Tinu Ujeviću i ostalim velikanima u koje bih sigurno nabrojila i Asimova, ali i Kurosavu.
I tako tražeći naletim na članak, esej, osvrt što god pod naslovom ( i evo prepisujem ga cijelog):
Mačka
Teško je zrcaliti opću stvarnost u osobnom promišljanju, vjerujem i nemoguće, bar ne cjelovito i autentično. Fenomenologija života nadmašuje našu sposobnost opažanja i promišljanja i diskete našeg biološkog kompjutora ne uspijevaju prikupiti ni približan dostatan broj podataka za objektivnu analizu i sintezu stvarnosti, čak kad je ona siva i monotona, jednoobrazna i jednolika, a kamoli…
Iz nužne potrebe za orijentirom, koordinatama života, mozak registrira, pamti, zaključuje, bez obzira na to što pamet sugerira uzaludnost napora i nastojanja u stjecanju cjelovite spoznaje.
Pred nemoćnim umom čovjek ne ostaje bespomoćan i očajan: uvučen i proživljen svijet u prostorima naše osjećajnosti zadobija ponovo onu puninu i kompaktnost koju je misao tako lako rastočila.
Energumeni života nisu predvidljivi i vitalitet nade nije osiguran i zato su čuda moguća i stoga su iznenađenja pravilo. Uvijek. Nedavno sretoh jednog talijanskog novinara, uglednog. Bio je prvi stranac koji je dan poslije pada Vukovara, osobnim nastojanjem Arkana i arkanovaca, obezbjeđen u nesmetanom obilasku grada.
Pokušavam citirati njegov izvještaj koji je izgovorio sa opuštenim izrazom lica i mirom u glasu, što je ukupno stvaralo dojam arktičke topline.
„Stigao sam u Vukovar prije podne, osobno preporučen od gospodina Arkana, koji je raspoloženo na dobrom talijanskom jeziku, tvrdio kako mu je supruga crnogorske kraljevske loze i u rodu sa Savojama, dakle princeza, i kako ne vjeruje da će mi moj papa fašista dozvoliti objavljivanje istine o Vukovaru, ali neka prenesem što su Srbi i kako su hrabri, a on viteški garantira svaku dlaku na mojoj glavi.
Dan je sunčan. Znam što je rat. Bio sam reporter u Vijetnamu. Puste ulice oivičene i leševi, trupla, leže u svim pozama uzduž i popreko. Čudno je kako se čovjek odmah navikne na leševe, za nepunih pet minuta postane ti svejedno. Većina već naduti, prepoznajem uniforme gardista. Većina unakaženi, nekompletni. Jedan iz moje pratnje, momak od svojih petnaest-šesnaest godina, tu i tamo nogom prevrne leš koji leži naglavačke uz suhi komentar: „Ustaša. Fašista“. U zraku sladunjavi vonj truleži. Čudno je to kako se čovjek brzo navikne na prisustvo i miris smrti.
Ulazimo u jednu polusrušenu kuću. Na prvom katu otvorena vrata stana. Među razbacanim stvarima leže potrbuške stariji čovjek i žena. Reklo bi se nekoliko dana izrešetani i već bezoblični. Zamjećujem na zidu itovu sliku, stoji nakrivljeno. Imam potrebu da je ispravim. Mladić iz pratnje se smije. Izlazeći primjetim u blizini jednu sparušenu staricu kako iz podruma iznosi neki zavežljaj. Gleda me preplašeno. Prilazim i ona šapće: „Horvat. Električar i njegova supruga.“ „A vi, što ste vi?“ „Mađarica“
Krenuh dalje. Tu i tamo pokoji srpski vojnik i leševi. Stotine leševa. Ne uočavam ni spol ni starost. Svi su isti, na čudan način djeluju kao neodvojivi dio slike srušenog grada, logični poput crjepova oko razrušene kuće. Čudno je to kako se čovjek brzo navikne na leševe oko sebe. U jednom trenutku opazih, zapravo prije čuh, jednu malu mačku. Bolno je jaukala i stenjala, mršava, izgladnjela i umorna. To e potrese. Zazvah je, zatepah. Odgovorila je hrapavim jaukom, ali se nije približavala, već stade na pristojnoj udaljenosti. Krenuh put nje, uzmače. Bila je uplašena, zato krenuh dalje pipajući po džepovima ne bih li pronašao nešto mački jestivo. Ona me je pratila na odstojanju, mjaučući bolno i nemoćno. Postojao sam sve očajniji, ni mrve kruha u džepu. Leševi su promicali pokraj nas, leševi i zidovi nagorjelog grada. Skoro ih nisam primjećivao. Išli smo tako možda skoro kilometar i pol, mačka i ja, na pristojnoj udaljenosti. Ja očajan što nemam ni mrvicu kruha pri sebi, ona sve tiša i posljednih par stotina metara nijema. Shvatih, njoj nije bilo do jela, već do društva. Društva života među svim tim mrtvilom i mrtvima. I sudite me, padre, kako hoćete, ta mačka je unijla više boli i užasa u moju dušu od svih onih mrtvaca i strahote krajolika. Čudno je to kako se mi ljudi brzo naviknemo na smrt i užas.“
Zamolih gospodina da zabilježi što detaljnije svoja sjećanja i dojmove, jer je on povijesni svjedok. Obećao je izdati knjigu kad rat prođe. Puno će strana imati knjiga ukoliko je i dalje pratio strahote koje su nam se desile. Ja se koristim njegovom pričom radi mačke. Ne radi Vukovara, Hrvatske, električara i njegove supruge, Mađarice, već radi mačke koja nas u svijetu otupljenom smrću i užasima budi krikom života što za životom čezne.
( 1992 )
26.05.2012. u 08:57 •
12 Komentara •
Print •
#
| < |
svibanj, 2012 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
