odmak
nedjelja, 13.05.2012.
Jedan prijatelj mi je čestitao majčin dan. Djeca valjda ne znaju da To postoji, a možda se ne sjećaju ni majke (šalim se, pretpostavljam da se šalim).
Razgovor sa jednom od snahi potakao me na razmišljanje o bitnom i nebitnom i što se sve kroz tiskovinu provlači kao 'veoma važno'. Pročitala sam i članak u Nedjeljnom Jutarnjem Vlade Vurušića ( ne poznajem novinara niti po čuvenju): In memoriam o odvjetniku Slobodanu Budaku i pomislila ( uvijek iznova) koliko su samozatajni, a usto vrijedni ljudi van zanimanja mase, naroda - za kojeg se u prošlosti, a još i sad lila krvca i kako naslovnice čak i ozbiljnih novina pune ljudi koji pripadaju sapunicama iako su i sapunice preozbiljno mjesto za njih?
A onda mi je pao pod ruku stari post pa ga prilažem. Uz razne pobjede prilično je prigodan.
Dan pobjede
Gledam neki dan neku emisiju koju vodi Sanja Doležal.
Ne znam koji je program bio niti kako se zvala emisija. Naime, moja kuća (veliki stan,zapravo) je već tjednima prepuna. Nema odmora za ovo malo tijelo i dušu. Ušuljala sam se u neku sobu i sjela u fotelju.
Gorio je prastari televizor . Programe je valjalo mijenjati na samom televizoru. Nije mi se dalo pomicati. Sanju D. gledam i ne gledam. Ima tu neke sladunjavosti koja me počne nervirati, ali preumorna da se pomaknem , čak i da zaspim. Nastavila sam onako napola gledati. Priča iz Arene, mlada žena koja nije mogla roditi, posvojeno malo muško dijete, koje se ubrzo pokazalo vrlo bolesno, crna kronika i te stvari mislim, ali odjednom sam se zasramila svojih 'visokih' kriterija, razumjet ćete što hoću reći. Eto, tu je nekoliko dobrih ljudi, mlada ženica, njen suprug, svekrva i svekar koji su ušli u posvajanje jednog malog napuštenog, bespomoćnog bića. Već je sam taj čin izaziva divljenje, a sve što im se kasnije dogodilo…i kako su reagirali u tim teškoćama…, izaziva divljenje i svaku pohvalu. Suprug je zbog silnih troškova liječenja otišao za zaradom u Njemačku, jer ono liječenje koje je nudio HZZO nije davalo rezultata, pa su se obratili jednoj privatnoj klinici. Rezultati su vrlo dobri, ali je koštalo i koštat će i dalje jer je oboljenje (više njih) praktično nepopravljivo, ali terapija olakšava svakodnevno življenje i valjat će je nastaviti.
Sanja Doležal poduzima određen korake i angažira ljude koji uskaču na razne načine u pomoć. Lanac dobrote je pokrenut. Rastužuje sudbina malenog i tih dragih ljudi, ali veseli dobra volja tih istih ljudi i same Sanje, koja se izgleda dosta angažira u raznim humanitarnim događanjima.
Idu mi tako asocijacije i zapitanosti nakon Sanjine emisije
Nikome važan čovječica/k, kao što sam i sama, se u ovim recesijskim vremenima, pita se dakle, a zapitan je već od samih početaka samostalnosti ljubljene Domovine, koji su to monstrumi koji su iskoristili ratno stanje, smrti, bjegove stanovnika cijelih sela i gradova i srušene kuće tolikih obitelji, koji su sve žrtvovali za slobodu ove zemlje, da se obogate i na kraju kao miševi napuštaju kormilo dok brod tone li tone, ali pune su ih novine kao kakvih heroja na koje bi se trebale ugledati cijele generacije.
Kao što u raznim eksluzivima i top emisijama u vrlo gledano vrijeme punimo naše misli raznim Celzijusima i Simonicama (malim, slatkim sa dječjim licem i glasićima: Hvala vam što ste me slušali i hvala vam što su vas moje uši slušale- uistinu čula i sama vlastitim ušima Simonicin komentar u nekoj takvoj emisiji)
Ja bih, iskreno rečeno, rađe gledala Simonicu. (lažem, ali lažu i drugi pa što)
Ne želim gledati i ništa više čuti za ratne liferante i profitere (tako su ih u moje doba zvali) njihovo je mjesto zatvor, a sve ono što su u poslijeratno vrijeme zaradili čisti je lopovluk. Oduzeli su ljudsko življenje nama koji smo teškom mukom radili i preživjeli kao i mogućnosti bolesnoj djeci iz Sanjine televizijske emisije da se prikladnije i s manje troškova liječe i drugoj, našoj zdravoj djeci ukrali su … Ukrali su nam ti rodoljupci s punim džepovima i Domovinu koja je samo njihova. I smiju nam, smiju se i smiju i prodaju mudrosti sa malih ekrana i jednako tako i sa prodanih tiskovina sa sličnim prodanim dušama novinara.
U davno doba dok sam bila posve mala i mlada sanjala sam pusti otok na kom ću okružena morem s puno malih pasića, mačaka is sličnih bezazlenih malih bića, mojih prijatelja cijeli život proživjeti u igri. Kakve sam tada odlične priče slagala u svojoj glavi bježeći od stvarnosti, ali ta me stvarnost vrlo brzo sustigla i pritisla pa sam milionima godina plazila uz majčicu zemlju daleko od otoka. Kakva kralježnica i uspravno hodanje.
Ali u mašti... u malom mozgu dodavala sam,krcala sam taj otok dragim piscima. Ljudima poznatim i nepoznatima i njihovim djelima koji su punili moju dušu dobrotom i ljepotom.
Otok-Domovina.
Ponosna i uspravna kao vodarica s krčagom na glavi.., ali dosta.
Sretan vam dan pobjede!
p.s. Jučer na blagajni jedne prodavaonice vrlog nam gradonačelnika jedan je gospodin rekao mladoj blagajnici: Sretan vam dan pobjede, a ona ga je začuđeno pogledala i odgovorila: A koga smo to mi pobijedili?
