odmak

petak, 30.09.2011.

Osobno uz pomoć Danijela Dragojevića

Mislim se imali smisla pokvariti bilo kakvom primjedbom tekst koji slijedi.
Čistim, slažem, kopam u prašini i redovito se zalijepim na neku knjigu. Ovoj je naslov: Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata.
Od velikog pisca-pjesnika Danijela Dragojevića

Veronikin Rubac

Na vaše pitanje : U čemu vidim angažiranost pisca? – ne bih znao odgovoriti. Angažiranost je smisao i bit njegova djela. Govoreći o djelu, govorimo i o angažiranosti pisca, o vrsti angažiranosti. Dakle, treba govoriti sasvim konkretno, a nikako apstraktno.
Da vas ipak potpuno ne razočaram i da vaš list ne ostavim bez ikakva odgovora, pokušat ću vam kazati jednu priču u kojoj mi se čini vidljivo što je to angažiranost.
Naravno moram vas zamoliti za stanovitu elastičnost jer priče imaju svoja tkiva koja nisu pogodna za jednoznačna tumačenja kritičkog jezika.
Evo te priče:
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret.
To je čitava priča koju sam vam htio kazati. Kako vidite, kratka je, ali fascinira svojim čistoćom i ljepotom. I, što je još zanimljivo, apokrifna je; ni jedan evanđelist ne spominje Veroniku. Ne zna se ni kad je nastala. Tko je Veronika, odakle dolazi, iz koje obitelji, kako živi poslije ove scene s Kristom? Naša radoznalost ne može biti zadovoljena. Međutim, u čitavom sklopu pasije osjećamo kako ova žena nije izmišljena, kako nije baš puki dodatak. Pogled žene na to izmućeno lice nije mogao ostati ravnodušan. Netko je morao biti savjest te mase koja viče i pljuje ga.
Zašto spominjem ovo u vezi s angažiranošću u umjetnosti. Zato što na Veronikinu rupcu imamo sliku , portret Krista. Nikako ne bi bilo dobro povjerovati da je portret nastao kao omaška ili tek tako. Pogledajmo situaciju u kojoj je taj portret nastao i stvari će nam se ukazati kao neslučajne.
S jedne strane je Krist koji svoj križ nosi za čitav taj narod, koji viče i traži njegovu smrt. Njegova misija je velika: da veže nebo i zemlju tim križem na kojem će biti raspet, da spasi narod koji ga raspinje.
U grupi žena, među razjarenom gomilom je Veronika. Tko bi znao reći što ona proživljava gledajući tog čovjeka koji neprestance pada i diže se. Ona je svakako zahvaćena njegovim bolom, čistoćom tog bola, licem koje više i nije zemaljsko, i odvaja se od svjetine koja hoće krv tog pravednika i koja divlja.
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno.?
Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ , pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku.
To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati. Umjetnik i čovjek uopće ne smije zaboraviti da je taj portret napravljen i od naše pljuvačke na Njegovu licu, pljuvačke ljudi koji će ga ubiti i među kojima se mi uvijek nalazimo.
(1963)
Napominjem ovo je djelo Danijela Dragojevića.
Kojom je samo suptilnošću napisano. Bez agresije bez uvjeravanje da se on sam nalazi izvan gomile koja pljuje.
Svi pljujemo najviše mi koji , navodno, vjerujemo u Njega.

ponedjeljak, 19.09.2011.

Silazili kapetan posljednji s broda koji tone?

Imam već neko vrijeme tri knjige spisateljice Anais Nin. Pokušala sam čitati, ali nije išlo. U par dana vikenda pročitala sam Incest.
Napisala je nekoliko romana, ali najpoznatija je po svojim dnevnicima ( u koje spada i Incest).
Dnevnike je počela pisati sa 11 godina mislim da ih je pisala do kraja života.
Zapisuje sve što joj se događa uglavnom piše o odnosima sa muškarcima. Vezama koje održava s nekoliko muškaraca istovremeno. Ali i ženama.
Piše dobro. Više nego iskreno. Sama kaže da je Dnevnik kao neko biće kojem se povjerava.
Traži pomoć i kod psihoanalitičara (Vrijeme je popularnosti Freuda i njegovih učenika), ali i njih zavodi. Čak ne mislim da traži pomoć zbog tolikih veza. Nema moralne dileme više je u stisci s vremenom zapetljana u laži i izmišljotine.

Isplati se pročitati. To nije isprazno štivo, pa čak ni štivo po ključu da zagolica. ( I koga bi više zagolicalo. Tempi pasati. Dnevnici su izišli poslije njene smrti, iako mi se čini da je nešto izišlo i u pročišćenom izdanju ranije. I mnogi ljubavnici su već bili mrtvi).
Jedan među njima bio je Henry Miller.
E, da i vlastiti otac.

Izgleda da ne bi trebala biti predmet mog interesa, ali jest.
Žena je, možda nimfomanka, možda mentalno nije u redu, iako ne bih rekla, uglavnom piše o svojoj intimi kako su se rijetki usudili pisati.
Druga je priča što mi svi više-manje živimo laži.

Sad čitam Nevjernicu od Ayaan Hirsi Ali.
Anais Nin i Ayaan Hirsi Ali dolaze iz dijametralno suprotnih sredina. Ayaan je iz Somalije. Dolazi iz islama.

Anais Nin je odgajana u vjerskom duhu, ali ta je vjera labava, neopterećujuća. Shvaćena, već onda kao neka inačica ney-agea.

Ayaan Hirsi Ali piše autobiografsku priču. O odrastanju i sredini iz koje je potekla.
I to je ženska priča iz nekog drugog svijeta, Otvara golemi broj pitanja.
Islam nije svugdje isti. Tamo odakle je Ayaan vrlo je gadan prema ženama.
Njeni su je se odrekli. Trn je u oku mnogima, ali ona se i dalje bori.

Koliko god bili politički korektni ne može se zanemariti činjenica da postoje mrtvi.
Nizozemac Theo Van Gogh je radio sa Ayaan Hirsi Ali na produkciji filma Potčinjavanje. To je izazvalo revolt ortodoksnih islamista diljem svijeta. Oboje su primali prijetnje smrću. Van Gogha. je ubio Mohammed Bouyeri, nizozemsko-marokanski musliman.

Van Gogh je to jutro sjeo na svoj bicikl, neopterećen, inače polemičan, ali zaboga što mu se može dogoditi u njegovoj zemlji – to je slobodna, vrlo liberalna zemlja, pa ipak se dogodilo.

Ima tu raznih dilema.
Jedna od njih je i pitanje kako je moguće da je nizozemski kontingent UN-a prepustio bosanske muslimane u Srebrenici Srbima.

Jesu li se prepali za svoj život?

Je li odgoj na Zapadu postao „slab“, preliberalan, sa recimo „vrijednostima“, ako to jesu, kojih uopće više nema? Jer, je do nedavno tih vrijednosti bilo

Djeca i žene silazili su prvi s broda. Glazba je svirala do kraja. A kapetan je bio posljednji.
Ili ta pravila više ne vrijede.

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv