Mislim se imali smisla pokvariti bilo kakvom primjedbom tekst koji slijedi.
Čistim, slažem, kopam u prašini i redovito se zalijepim na neku knjigu. Ovoj je naslov: Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata.
Od velikog pisca-pjesnika Danijela Dragojevića
Veronikin Rubac
Na vaše pitanje : U čemu vidim angažiranost pisca? – ne bih znao odgovoriti. Angažiranost je smisao i bit njegova djela. Govoreći o djelu, govorimo i o angažiranosti pisca, o vrsti angažiranosti. Dakle, treba govoriti sasvim konkretno, a nikako apstraktno.
Da vas ipak potpuno ne razočaram i da vaš list ne ostavim bez ikakva odgovora, pokušat ću vam kazati jednu priču u kojoj mi se čini vidljivo što je to angažiranost.
Naravno moram vas zamoliti za stanovitu elastičnost jer priče imaju svoja tkiva koja nisu pogodna za jednoznačna tumačenja kritičkog jezika.
Evo te priče:
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret.
To je čitava priča koju sam vam htio kazati. Kako vidite, kratka je, ali fascinira svojim čistoćom i ljepotom. I, što je još zanimljivo, apokrifna je; ni jedan evanđelist ne spominje Veroniku. Ne zna se ni kad je nastala. Tko je Veronika, odakle dolazi, iz koje obitelji, kako živi poslije ove scene s Kristom? Naša radoznalost ne može biti zadovoljena. Međutim, u čitavom sklopu pasije osjećamo kako ova žena nije izmišljena, kako nije baš puki dodatak. Pogled žene na to izmućeno lice nije mogao ostati ravnodušan. Netko je morao biti savjest te mase koja viče i pljuje ga.
Zašto spominjem ovo u vezi s angažiranošću u umjetnosti. Zato što na Veronikinu rupcu imamo sliku , portret Krista. Nikako ne bi bilo dobro povjerovati da je portret nastao kao omaška ili tek tako. Pogledajmo situaciju u kojoj je taj portret nastao i stvari će nam se ukazati kao neslučajne.
S jedne strane je Krist koji svoj križ nosi za čitav taj narod, koji viče i traži njegovu smrt. Njegova misija je velika: da veže nebo i zemlju tim križem na kojem će biti raspet, da spasi narod koji ga raspinje.
U grupi žena, među razjarenom gomilom je Veronika. Tko bi znao reći što ona proživljava gledajući tog čovjeka koji neprestance pada i diže se. Ona je svakako zahvaćena njegovim bolom, čistoćom tog bola, licem koje više i nije zemaljsko, i odvaja se od svjetine koja hoće krv tog pravednika i koja divlja.
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno.?
Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ , pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku.
To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati. Umjetnik i čovjek uopće ne smije zaboraviti da je taj portret napravljen i od naše pljuvačke na Njegovu licu, pljuvačke ljudi koji će ga ubiti i među kojima se mi uvijek nalazimo.
(1963)
Napominjem ovo je djelo Danijela Dragojevića.
Kojom je samo suptilnošću napisano. Bez agresije bez uvjeravanje da se on sam nalazi izvan gomile koja pljuje.
Svi pljujemo najviše mi koji , navodno, vjerujemo u Njega.
Post je objavljen 30.09.2011. u 19:50 sati.