odmak
petak, 29.07.2011.
Vjerovanje snagom apsurda
Ukratko sadašnjost. Kuća je puna dječice i njihove dječice. Mene veseli, ne znam kako je njima.
Ja sam po noći u izbjeglištvu. Prijatelji iz ulice trenutno imaju praznu garsonijeru. Prespavam tamo. Nema televizije, nema radija.
Istovremeno čitam „Polaganost“ Milana Kundere, ispod naslova stoji: roman i Strah i drhtanje“ od Kierkegaarda.
Zamislite me kao malecko biće u naborima mozga koje hoće razumjeti ono što se ne da razumjeti. Pentram se i penjem prema površini, ali sve je sklisko i glatko pa ponovo padam duboko u ponor nabora.
Jasno je da ću pročitati najmanje još dva puta. Kirkegaarda i više puta.
On je prava polaganost, kao Proust i njegovo izgubljeno vrijeme ili Musil – širok opsežan, dubok (kakva profanost izraza još samo treba dodati slojevit pa da moje mogućnosti jezičnog izričaja pokažu svu svoju bijedu) i još puno toga. Jeste li ikada razmišljali o Abrahamu?
Pada kiša u Splitu. Danima traje nevrijeme, prolomi oblaka. Nešto , u ovo doba godine, posve nezamislivo. Jutros mi to odgovara.
Kirkegaard se referira na Abrahama.
---Abraham čija žena Sara nije mogla imati djece, imao je sina sa Sarinom sluškinjom Hagarom -Išmaila ….Jišmael [uredi]
Jišmael je Abrahamov prvorođenac, ali unatoč tome on nije sin obećanja pa je udaljen iz Obećane zemlje. Sara je bila nerotkinja, a po mezopotamskom pravu neplodna je žena mogla svome mužu dati za ženu jednu od svojih sluškinja i priznati za svoju djecu onu koja se rode iz te veze. Tako Sara daje Egipćanku Hagaru Abrahamu i rađa se Jišmael. To ime značilo bi neka Bog usliša ili Bog čuje. Njegovi su potomci pustinjski Arapi, samostojno i lutalačko pleme.
Izak]
Izak je sin obećanja, sin kojeg su Abraham i Sara dobili kao ispunjenje Božjeg obećanja potomstva, su oboje bili u poodmakloj dobi. Ime se tumači prema korijenima različitih riječi, ali sve imaju veze sa smijehom. Neke su od mogućih: Bog se nasmija, pokaza naklonost, smijati se, igrati se… ----------
Abraham je praotac tri monoteističke vjere; judaizma, kršćanstva, islama. Možete li uopće zamisliti takvu povijesnu osobu koja je začetnik vjerovanja u jednog Boga i svega onog što se iz tih vjera u svijetu događalo.
Bog mu je obećao potomstvo i svoje je obećanje ispunio.
Ali, kad je Izak bio dječačić Bog zatraži od Abrahama da ga žrtvuje.
---Bog stavi Abrahama na kušnju i reče mu: »Abrahame!«; on odgovori: »Evo me.«
»Uzmi svog sina, svog jedinca, Izaka, kojeg voliš. Idi u zemlju Morija i ondje, ti ćeš ga ponuditi kao žrtvu paljenicu na onoj planini koju ću ti ja označiti « ----
Kakav je to Bog koji traži toliku žrtvu? Žrtvu koja nema nikakvog opravdanja!
I kakav je Abraham otac koji sluša Boga i odriće se ljubljenog sina beskonačno.
I drugi su očevi iz povijesti žrtvovali svoju djecu , ali da bi spasili ostale. ( Agamemnon kčer Ifigeniju) Imali su razlog. Žrtvovali su ih za više ciljeve.
Abraham žrtvuje sina samo zaro jer mu je naredio Bog.
Odriče se sina zbog vjere!?
Abraham je inspiracija za mnoge umjetnike i filozofe. I za nas vjernike. Ali ' mi' puk vjerski slušamo tu priću kao nešto posve normalno i logično. Pih što je to? Žrtvovati jedinca sina jer to od nas traži Bog. Čas posla. Bez razmišljanja.
Kakva je to vjera koja traži toliko povjerenje? Povjerenje u što?
Ostavi sve i pođi sa mnom!
To još nekako, ali ubij vlastitog sina!?
Abraham to i radi. On ne zna da će Bog poštedi Izaka. Spreman ga je ubiti jer to Bog traži od njega.
O čemu sve ne piše Kirkegaard. O Abrahamovoj vjeri ali i o jednoj emanenciji krščanstva koje se dugo širi svijetom, a nikakve veze sa kršćanstvom nema.
On pokušava prodrijeti u vjeru koju bojim se nitko od nas zapravo ne razumije, a još manje živi.
S druge strane Milan Kundera majstor riječi, Milan Kundera kroničar jednog vremena, barata riječima koje nisu lažne ni isprazne. Istinite su i iskrene u najvećoj mogućoj mjeri.
Pročitajte 'Polaganost' Mali maštoviti roman u kojem se mješaju vremena i gdje ga majka (kroz Verina prisjećanja) podsjeća da mora biti ozbiljan.
"Milanku, kaže majka - prestani se šaliti. Nitko te neće razumijeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.'....
"Upozoravam te. Ozbiljnost te štiti. Nedostatak ozbiljnosti baca te gola pred vukove. A ti znaš da te vukovi očekuju."
A, vukovi uistinu čekaju!
nedjelja, 24.07.2011.
Klupa i Zona
Okružena sam mladima. Hop tu sam stala i mučnula glavicom. Nisu samo mladi u pitanju. Tu su i oni … jebežljivi. Nije mi laka služiti se ovim izrazima, ali seks, koitus i ostalo da ne nabrajam su tako sterilni izrazi kao da se piše naučni rad, a tu oko mene, ovog paklenski vrućeg ljeta, naučnog rada ni na vidiku.
Zgodna mlada tijela šetkaju plažom. Uporno gore dolje. Izležavaju se ne samo izložena suncu nego i pogledima koji skidaju ionako skoro nevidljive krpice (u Riu je zabranjeno kupati se gol ili oben one , ali su bikiniji tako maleni da ih zovu zubna svila). Skaču i bućkaju se u moru male slatke ribice . Hormoni skakuću na sve strane.
A moja klupa!?
Ja sad idem doma, kažem. Ne zato jer sam ljubomorna, ali i ova slika pršti neizdrživom senzualnošću, vjerujte mi u stvarnosti su bile tolike silnice da su me skoro spržile.
Mislila sam staviti jednu sa mnom u pozadini. Ali čemu?
Oni svijetle, a ja sam samo nevidljivi svjedok, dosadno papirnato slovo. Mrtva priča u svemirskom okruženju erotikom.
Zona kaže: Ja ne volim starije muškarce, ali tko bi joj zamjerio na podsvjesnom uživanju ovakvog jednog starijeg druga N. V. koji već godinama prikuplja građu i bavi se pisanjem o erotici. Botuni su samo izgovor.
O, mala Zona. Osvježila si mi ove dane i podsjetila me na zoru čovječanstva. Na trenutak kad je Adam ubrao jabuku i gledaj ti što su od ljudskog roda napravili.
Rađalo se potomstvo, a način na koji su do njih dolazili … hm, hm…U početku je bila radost i neznanje. Sve nekako nevino.. ili se varam?
Preskočit ćemo tisućljeća dok nije došao kršćanski Bog.
Ali neću o tome. Drugi put, iako se sjedilo na mojoj Klupi i uvjerena sam da je Gospodin s psom bio u blizini.
Što je mislio MOJ Gospodin s psom? Što sam mislila ja? Što misli 'njegova' crkva?
Svrbe me prst, ali o tome drugi put, uistinu.
Labuđi pjev druga N.V.ili samo mala šala. Mali flert, posve bezazlen Ljetni. I Zona nesvjesna svog libida koji isijava iz svake pore njenog tijela!?
Imala sam muke ove dane da otjeram sve one koji su plazili za njom, dok je Zona plakala za nekim drugim, iako se to na slikama ne vidi.
nedjelja, 10.07.2011.
Klupa na +40
A kad je Zaratustra ostao sam, reče, u svojoj šumi ovako srcu svom: „Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa čuo o tome da je Bog mrtav.“
Nietzsche
Iako je rano jutro cvrče cvrčci. Klupa je već zauzeta. Bijele kapice u moru polako mašu rukama i nogama. Rani kupaći kojima vrijeme ide kraju.
Gospodina i njegovog psa nema.
Rekao je: gdje su dvojica koja govore o meni ja sam među njima.
Gdje je drugi. Mogu li to biti ja? Moja proturječja?
Onaj prosjak koji po plaži kupi flaše?!
I maše mi.
Ne skakuće li uz njega pas?
Recite, pitam ga, kakva muka vas čini da to radite?
Muka dobro si rekla. Moji su me krivo razumjeli, nemoj i ti. Zatvorili su me u velika i skupa zdanja, a lijepo sam im rekao ne trebam kuću. Obukli su me u zlato i srebro. Podigli su mi kipove. Kao da sam mrtav. Šutio sam predugo stotinama godina, čitava dva tisućljeća. Sad sam u bijegu. Slobodan sam za razliku od njih. Mojih čuvara.
Govorim li s luđakom, pomislim?
Da, da mnogima djelujemo ludo, kaže glasno, kao da mi čita misli. –Mogao sam biti među njima. Za bogatom trpezom, ali meni je draže ovako.
O Bože, mislim. Čovjek je prolupao.
Smije se. Odjednom ga prepoznajem. To je Gospodin – pa da i pas je tu.
Pođi za mnom, kaže mi.
Hodamo morem Gospodin njegov pas i ja. Plavom površinom. Sunce je sve veća žuta kugla. Bijele kapice nas slijede ili se to samo meni čini.
Šutimo. Držim širom otvorene oči. Vidim bijele kapice nestaju. Lete u nebo. Preobražene. Raduju se kao mala djeca. I jesu djeca. Nestala su staračka lica. Umorne ruke i noge.
Radost mi ispunja srce koje raste. Gospodin moje srce i ostatak mene stojimo posred dubokog morskog plavca i mašemo maloj djeci s bijelim kapicama koja se vesele nebu.
Hvala ti, kažem Gospodinu.
Molim, molim i drugi put.
Prosjak s flašom u ruci namigne mi i skupa s psom ode dalje.
Niz moje otvorene oči cijedi se znoj.
ponedjeljak, 04.07.2011.
Duša
Cilj je ljudskog života izgraditi zdanje u duši
Simone Weil
Čini se nemoguće. Duša je vrlo krhka. Nevidljiva. U vrlo propadljivom mediju kojeg pokreće ravnoteža kemije. Međusobnom odnosu elemenata, mišića, kostiju, raznih staničnih veza, hormona, urođenog imperativa: preživjeti, produžiti vrstu, zadovoljiti hormone drugim riječima opstati. Čovječica se često pita što je to. Ima li je ona?
Odakle početi, mislim izgrađivati to zdanje.
Od kakvog materijala ga graditi?
Ovo su slatki djelovi duše
Toma
i njegova usnula mama
