A kad je Zaratustra ostao sam, reče, u svojoj šumi ovako srcu svom: „Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa čuo o tome da je Bog mrtav.“
Nietzsche
Iako je rano jutro cvrče cvrčci. Klupa je već zauzeta. Bijele kapice u moru polako mašu rukama i nogama. Rani kupaći kojima vrijeme ide kraju.
Gospodina i njegovog psa nema.
Rekao je: gdje su dvojica koja govore o meni ja sam među njima.
Gdje je drugi. Mogu li to biti ja? Moja proturječja?
Onaj prosjak koji po plaži kupi flaše?!
I maše mi.
Ne skakuće li uz njega pas?
Recite, pitam ga, kakva muka vas čini da to radite?
Muka dobro si rekla. Moji su me krivo razumjeli, nemoj i ti. Zatvorili su me u velika i skupa zdanja, a lijepo sam im rekao ne trebam kuću. Obukli su me u zlato i srebro. Podigli su mi kipove. Kao da sam mrtav. Šutio sam predugo stotinama godina, čitava dva tisućljeća. Sad sam u bijegu. Slobodan sam za razliku od njih. Mojih čuvara.
Govorim li s luđakom, pomislim?
Da, da mnogima djelujemo ludo, kaže glasno, kao da mi čita misli. –Mogao sam biti među njima. Za bogatom trpezom, ali meni je draže ovako.
O Bože, mislim. Čovjek je prolupao.
Smije se. Odjednom ga prepoznajem. To je Gospodin – pa da i pas je tu.
Pođi za mnom, kaže mi.
Hodamo morem Gospodin njegov pas i ja. Plavom površinom. Sunce je sve veća žuta kugla. Bijele kapice nas slijede ili se to samo meni čini.
Šutimo. Držim širom otvorene oči. Vidim bijele kapice nestaju. Lete u nebo. Preobražene. Raduju se kao mala djeca. I jesu djeca. Nestala su staračka lica. Umorne ruke i noge.
Radost mi ispunja srce koje raste. Gospodin moje srce i ostatak mene stojimo posred dubokog morskog plavca i mašemo maloj djeci s bijelim kapicama koja se vesele nebu.
Hvala ti, kažem Gospodinu.
Molim, molim i drugi put.
Prosjak s flašom u ruci namigne mi i skupa s psom ode dalje.
Niz moje otvorene oči cijedi se znoj.
Post je objavljen 10.07.2011. u 20:10 sati.