odmak
subota, 30.05.2009.
Jasmila i Tarik
Kako je Jasmila doznala što se za vrijeme rata događalo s njenim roditeljima više nije važno, iako je to najvjerojatnije utjecalo na njenu odluku.
U svakom slučaju Jasmila se obukla u hidžab neočekivano udala za nekog tko je pri upoznavanju progovorio par nerazumljivih riječi i isti dan s njim otputovala u neki nepoznati logor među vehabije.
Moja je prijateljica šutila. Njen je muž izgledao zadovoljan.
Ni riječi neću reći o čovjekov potrebi da se zavuče u maternicu vlastitog naroda i vjere.
Tarik je, pak, došao na studij u Split kako je i rekao. Smjestio se u studentskom domu, ali je puno vremena provodio je kod nas.
Na zadnjoj godini počeo je hodati sa Lenkom koja je zajedno s roditeljima u tijeku rata došla, zapravo su bježali iz nekog pograničnog mjesta iz Ravnice kako je ona značajno govorila.
Tvrda hrvatsko kršćanska priča. Vjenčali su se u crkvi. Moja prijateljica je šutila, njen muž je šutio. Svi smo šutjeli.
Tarik je, već sam rekla, bio vrlo lijep na onaj istočnjački način dubokih tamnih očiju, izdužene glave i uspravnog držanja. Potjecao je iz stare i vrlo bogate begovske obitelji koji su bogatstvo i moć izgubili ali ostalo je nešto u genima, u ponosnom držanju i svijesti da su nekad bili netko važan. Živjeli su već dokazanim vrijednostima i to se osjećalo.
Lenkini su bili skorojevići. 'Poduzetnici' od onih današnjih poduzetnika kojima su ratna zbivanja pomogla da se uzdignu. Agresivni i primitivni. Lenka se dokazivala ovim i onim. Nije se uklapala u finoću obitelji. U dostojanstvo koje ni ratna zbivanja, ni sudbine djece koliko god bile potresne nisu uspjela narušiti. Što ih je više pokušavala protresti zgrabivši ih za fine duše to su se oni više povlačili u sebe. Tarik je plazio za njom. Govorio je njene rečenice, ali duša se skrila u najudaljenije dijelove tijela. Odvojila ga je od prijatelja, od rodbine,od hobija. Ja sam još bila nekako prisutna nastojeći ispraviti stvari, onako po svoju diplomatski, ali, kako će se ubrzo pokazati, uzalud.
Pozivala sam ih sve češće na ručak na koje Lenka u posljednje vrijeme nij dolazila. Uvijek s isprikom o nekom vrlo važnom poslu. Pokušavala ih dobiti na kavu negdje vani u kafiću, ali ni tu je nije bilo. Jedno poslijepodne Tarik me nazvao.
-Molim te mogu li doći do tebe.
Neobična molba. Njegova su mu vrata kao i mojoj djeci bila uvijek otvorena.
-Osjećam se loše, rekao je. –Čini mi se kao da mi je u glavi nekakva zbrka. Evo sad mislim da mi kuhaš kavu, a onda mislim da me hoćeš otrovati.
Plakao je. Rijetko se vidi tako nešto. Skupila sam ga i odvela na hitnu pomoć.
-Doživio je nekakav stres, rekao je liječnik. Dao mu je tablete za smirenje.
-Molim te, rekao je Tarik –mogu li ostati spavati kod tebe.
-Hoćeš li da pozovem Lenku.
-Molim te, rekao je.
Pokušala sam joj objasniti da se s Tarikom događa nešto čudno, ali drsko je i odlučno odbacila svaku takvu mogućnost. –Svađali smo se i on me sad ucjenjuje.
Pokušala sam je nagovoriti da ostanu oboje tu noć kod mene, ali odbila je.
-Ili ideš sa mnom ili je gotovo među nama,rekla mu je.
Otišli su zajedno. Hodala sam cijelu noć kroz kuću. Hoću li zvati prijateljicu, pitala sam se? Imam li se uopće pravo miješati? Odrastao je čovjek. Pred zoru sam zaspala. Telefon je zazvonio u sedam.
Bio je Tarik.
-Molim te, dođi do mene i odvedi me u bolnicu.
Ne znam jeli netko od vas bio na psihijatriji. U posjeti ili kao bolesnik.
Izgubljene duše. Hodajuće prikaze izgubljene u tami.
Naravno da sam nazvala svoju prijateljicu. Ona i muž su odmah doputovali. Jednako izgubljeni kao i Tarik.
Dalje neću jer priča je stvarnost koja još traje.
Jučer mi je jedan mladi prijatelj rekao: -Ti skupljaš izgubljene mačke i pse.
Grubo je reći, ali skupljam i izgubljene duše. Žao mi je što sam samo slaba čovječica koja nema dovoljno snage i ljubavi da je prenesem dalje.
