morsky blog

petak, 29.01.2010.

MSU

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

A večeras nam je Noć muzeja. Ja idem u Arheološki.
Bokte, al sam ja jedna kulturna i kulturnjačka osoba! Samo po muzejima i galerijama hodam.

- 00:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.01.2010.

dosta je bilo tišine, sada malo dobre glazbe

Photobucket

Ponedjeljak, 25 Siječanj 2010
LJETNO KINO
Photobucket
MAX JURIČIĆ - vokal, ukulele; VLADE MATULIĆ - vokal, klarinet; FILIP PETKOVIĆ - vokal, 3 joja

U zagrebačkom SAX-u: popularnom klubu hrvatskih glazbenika, cjelovečernjim partijem uz živu glazbu benda Ljetno kino (Max Juričić, Vlade Matulić, Filip Petković) u ponedjeljak 25. siječnja u 20:00 sati, publici metropole (i nekim putnicima namjernicima) predstavila su se dva atraktivna projekta jedinstvena na hrvatskim prostorima:

- Utrka 1000 otoka - originalna sportsko-putopisna avantura koja postavlja nove standarde putovanja, novih medija, dokumentarizma i međuotočke suradnje.
Photobucket
- Vanka Regule - kultni festival športa, života i filma,koji već čitavo desetljeće animira, okupira, provocira i oduševljava sudionike, promatrače, medije i organizatore.

Prava zvijezda ovog predstavljanja ustvari je matična luka oba događanja - Sutivan, bračko mjestašce sa nepunih 600 stanovnika, koje je na temeljima intrigantnog kulturno-povijesnog nasljeđa izrodilo i ova dva suvremena projekta, pokretana prvenstveno autohtonim snagama, što ga zasigurno svrstava i među svojevrsne sociološke fenomene.

MLADEN JURIČIĆ MAX okupio je LJETNO KINO ljeta 2009. u Postirama na Braču, sa željom da zasvira u bendu koji može održati koncert i u kokpitu jedrilice i bez struje ako treba.
Maxa sigurno ne treba posebno predstavljati. Azra, Vještice, Šoo-Mazgoon, Gego i Picigin bend, to su njegove "reference"...

Photobucket

Osim “ukulelea“ za bend su trebala još 2 “specijalca“.
Vlade Matulić, vokal, klarinet, inače profesor klarineta, uz sve ostalo svira i pjeva u međuotočkom bandu “Kopito“ i u proširenoj postavi “Gego i Picigin banda“.

Photobucket

FILIP PETKOVIĆ BUKI - na putu od perspektivnog nogometaša do ing.geodezije svira i pjeva u postirskom “Oš-Neš“ te u svakoj prilici gdje se pojavi gitara ili 3 joja (udaraljke).

Photobucket

Dobroj svirci doprinijeli su i ugledni gosti:

Jakša (Kriletić)- Jordes- saksofonist, zabavljač i miljenik publike, upravo svojom odličnom komunikacijom sa publikom osigurava da ga publika, DJ-i i klubovi uvijek žele opet na pozornici.

Photobucket

Photobucket

Ante Prgin Surka, inače bubnjar, ovaj put (odličan) vokal:

Photobucket

Photobucket

I Jurij Novoselić Kuzma na klavijaturama:

Photobucket

I još neki specijalni gosti s dalmatinskih otoka....

Photobucket

(Ovaj post posvećujem jednoj vrijednoj studentici koja se, usred vježbanja derivacija, javila svojoj veseloj (ne)majci u Saxu zabrinutim SMS-om, negdje oko 01.00 sati...)

- 00:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2010.

tišina

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 00:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 22.01.2010.

magistri, inžinjeri, profešuri i doturi

Često se kaže: svaka šuša može imat dite. Ne triba velike škole završit za bit mater ili ćaća.
E pa ja spadan u te šuše.
Ja sam samo jedna samouka mama. Bez standardnog obrazovanja, školovala se uz rad. Bez svjedodžbe i titule. Da mi je ima ko davat ocjene, možda bi se provlačila kroz iglene uši, sa dujama. Možda bi iskamčila par trica (minus), ali četvorke i petice ostale bi tek pusti san.
Uletila san u posal ka grlom u jagode. Rodila dva patuljka, kupila dvi knjige, zavrnila rukave, oboružala se dobron voljon, i bez velikog razmišljanja, kako to već praznoglavi rade, krenila nadobudno u biznis. Ma neš mi ti posla, dvi male drečeće štruce pritvorit u ljudska bića!
Poslin par godina skužila san da neman blagog pojma šta ja to radin.
Uvatila me, malo je reć - panika. Panika na kvadrat. Na kub.
Vozaču stani! Ima jedna izić van! Ne mogu ja to! Odustajen. Upisala san se u školu koja je iznad mojih skromnih kapaciteta.
Tila san prekinit školovanje već u prvoj polovici osmoljetke, al me moš ti majci ispisat se tek tako iz te škole. Nema ispisnice, ne postoje formulari, ništa taksene marke. Izvoli klapat dalje.
I tako mi je do dan danas.
Svaki dan najmanje jedan put tila bi reklamirat robu. Samo ne znan komu. U koji dućan da ih vratin i rečen da mi je uvaljena roba s greškon?
Mislin, mora da imaju grešku, šta drugo da pomislin. To moje "blago" ne ponaša se uopće u skladu s onin malo šta san ja usvojila u toj "školi za roditelje". Ja šumom, oni drumom, i viceversa. Ništa nije baj d buk. Ništa po priručniku.
Ja san jednostavno dobila pretežak domaći rad.
Gospe moja, upomoć!
Ma, pizdin ustvari. Nisu oni roba s greškon, nego ja. Oni su milamajka prema meni. Nekin čudon, moj šlampavo obavljan posao, nakon neuspješne edukacije, ipak daje solidne rezultate.

Iz dana u dan živim s tom gorkon spoznajon, da sam po struci - NKV roditelj.

Ae.
Ali ne bi ja ovdi prid vama izvodila svojevrsni duhovni striptiz, ne bi se sad tu isčuđavala nad svojim (ne)znanjem ovog teškog posla, da nema nečega meni još začudnijeg.
Oko mene sami roditelji od zanata. Ma što od zanata, visokoobrazovani roditeljski kadar je to. Sami profesori, inžinjeri i profesori te plemenite struke. Ma, paru doktori nauka prema meni sirotici.
Sve znaju! Sve.
Odgoj i obrazovanje vlastitih potomaka u malom prstu imaju.
Vladaju recepturom za proizvest visokokvalitetan produkt, koji zadovoljava ISO standarde i sve druge standarde koji postoje, a kojima ja ne znan oznake. Fabriciraju potomke koji odma mogu u Evropu, bez otvaranja i zatvaranja pustih poglavlja.
Oni su odlikaši, kraljevi i kraljice mature i uzorni studenti fakulteta roditeljskih nauka.

Roditeljske vještine sipaju ka iz rukava.
Nisu, ka ja, propalitet, sidili na ušima kad se usvajala lekcija "Kako dijete naučiti da bude najbolji učenik u razredu" ili "Kako reagirati na verbalne i ine provokacije vršnjaka". Ni lekcije "Kako odabrati pravi sport(ove) za svoje dijete" i "Kako paziti da trener ne zapostavlja baš vaše nadareno dijete" njima nisu strane. "Uključivanje djeteta u debatni klub u vrtićkoj dobi", "Učenje stranih jezika od rođenja", "Discipliniranje učiteljice", "Vaše dijete je baš uvijek u pravu", "Kako djetetu održati produktivno predavanje", "Tuđe dijete nikad nije odgojeno kao vaše", "Vaše dijete nikad prvo ne započinje svađu ili tučnjavu", i slično, sve san ja to prespavala. Prehrkala.
Lekcije iz viših faza djetinjstva i rane adolescencije neću ni spominjati, jer do tu san se potpuno pogubila.
Ne mogu niti pomisliti na sve te užase, a još manje znan šta učinit da ih izbjegnen.
Nasilje, alkoholizam, ovisnosti, rizično seksualno ponašanje....... oni su stoposto sigurni od tih zala i opačina, jer oni su roditelji-odlikaši i naučili su se preventivnim odgojnim metodama.

A ja.... vakva kakva san, mogu jedino otić pomolit se dragom Bogu, materi Gospi, sveton Anti i svin ostalin svecima i sveticama, zapalit in sviću i molit da i mene, tj. moju dicu, zaobiđu sve te zamke procesa pretvaranja malih ljudi u velike, iako nisan odlikašica u toj najtežoj od svih škola.

Iako nisan mama-tata od formata.

Photobucket

- 17:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2010.

kako prolazi duga mokra zima u zemlji Dalmaciji

Šeta se pustim maslinicima, priča se sa stablima....

Photobucket

Surađuje se s prirodom, rade se kontrolirani požari....
(Ako pobigne, nema problema, nama su kanaderi blizu.)

Photobucket

Ide se na ribe ili se samo sidne u kaić i meditira...

Photobucket

Nešto se i ulovi, tu i tamo ....

Photobucket

Ako niste dobro vidili, evo još jedan pogled na najbolju ribu u moru jadranskom:

Photobucket

....ali ne moš ulov u miru sam izist jer te progoni prekorni pogled vječitog gladuša...

Photobucket

Neke vratiš u more kad ih proučiš i prebrojiš. Moraš sve studiozno proučiti jer nikad ne znaš kad će doći oni iz NG-a radit intervju s tobon.

Photobucket

Kad sve te teške poslove pozavršavaš ostane još malo vrimena za hobije. Pa sidneš na kamen i zuriš u more....

Photobucket

... kad završiš razgledavanje bliže okolice, uputiš pogled u daljinu, pa gledaš.... jesu ono otoci ili brodovi? Možda su ploveći škoji? Iden jednog uvatit i ukrcat se, možda me odvede do... Kube? Do Istočnog Timora?

Photobucket

A kad ti dosadi buka iz vanjskog svita, loše vijesti i preglasna glazba, triba sve pogasit i stavit školjku na uho. I guštat u glazbi mora....

Photobucket

I tako....
Prolazi vrime...

Između ovakvih lipih zgubidanskih dana radi kojih vridi živit, nešto se malo i radi. Da bi se preživilo.

- 16:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.01.2010.

sirota mala bogatašica

U novu sam godinu ušla puno bogatija.
Jest da san ušla u novi kredit, ali mi je narasla i plaća. Jest da san sada jedini hranitelj obitelji, ali san bogatija i za to iskustvo.
Jest da pokrivan troškove studiranja, ali se nadam da će mi se jednog dana vratiti. S kamatama. Dakle to je isto bogatstvo. Buduće,
Ali prije svega san bogatija za radna zaduženja. Ako je plaća porasla za koeficijent jedan, posal je povećan za koeficijent dvadeset.
Više ne znan di ću ni šta ću prije, sve više mi se čini da ću jednog lipog dana lipo puknuti, zafalit se na svemu, dignut svoje sidro i otploviti di me vitar odnese, šta dalje od ove ludare.
Ali naravno da to ne mogu učiniti. Uvik se nađe onaj alter ego, onaj razumni podstanar u glavi koji nađe sto razloga da te zaustavi. Najviše spominje dicu. Gladnu, golu i bosu, takve ti ih pokaže, paru oni siročići iz Afrike.
I - ništa. Ne moš mrdnut iz svoje kože.
Skuliraj se i nastavi.

I tako se ja skuliran desetak puta dnevno, nakon desetak žustrih razgovora s mojin razumnim podstanarom.
I taman kad pomislin da je sve u redu i mirno nastavin sa svojin poslon, vratin se svom mravljem životu, praveći se da ne postoji ništa drugo na ovon svitu, da ne postoje novine, marenda, kava, cigaret, čineći fintu da blog nikad nije ni izmišljen, a kamoli da sam ja nekad tamo malo laprdala, i da tamo ima ljudi koji znaju pisati i koje bi tribalo povremeno prolistati, taman u ton trenu stiže znak da nešto baš i nije u redu.
Da baš i nisam tako skulirana kako sam mislila. Da mi mozak pomalo počinje govoriti baj-baj bejbi.
Znate onaj mali aparatić zvan token - link sa bankom preko kojeg se plaćaju računi i općenito obavljaju bankovni poslovi? E, krenem ja plaćat račune. Kliknem na ikonu i otvori mi se ekran u koga treba upisati serijski broj tokena i pin.
I - nekoliko minuta gledam u taj ekran i ne znam što da upišem. Mičem pogled s ekrana na token i obrnuto i - ništa. I dalje nemam pojma. Kako bi i imala kad uporno gledam u - mobitel.
Nekako dođem sebi i ukucam pin. Opet se ništa ne događa. naravno, kad ukucavam pin svog privatnog tokena.

Sad mi je definitivno dosta.
Iden se malo ublogirati. Malo laprdati da se odmorin.

Samo ne znan o čemu.
Toliko se toga izdogađalo, i lokalno i globalno, od moje kuće do Dubaija, da ne znan šta bi odabrala.....

Ali dobro, evo jedna mala i nevažna tema. Moja mala opservacija.
Jučer je bija katolički blagdan Sveta tri kralja, službeni završetak božićnih svetkovina, usput i pravoslavni Badnjak.
Znamo da se tog dana tradicionalno skidaju božićni ukrasi i gasi novogodišnja rasvjeta. Ne znan koliko daleko u povijest i zemljopis seže ta tradicija, ali iman blagi dojam da smo je mi Hrvati-katolici zdušno prihvatili i iz razloga da napravimo jasnu distinkciju "nas" od "njih". Naš Isusić već je dječačić, njihov je tek rođena beba. "Oni" su naravno, Hrvati-pravoslavci, kako su se sami nazivali prije devedesetih, a onda se proglasili Srbima.

Kad san bila mala i mlada nisan skoro ni znala da postoje dva Božića, a onda se dogodilo da su ta dva Božića zaratila. I onda smo svi mi neznalice na ubrzanom tečaju devedesetprve godine doznali da je PRAVI Božić onaj koji ima veći vatromet. A to je svakako bija onaj 25. prosinca. I tako su nam naši susjedi nekoliko godina zdušno i vatreno čestitali "naš" Božić, toliko žestoko da smo, obasuti srdačnim vatrenim čestitkama, bižali u podrume.
Nije nan tribalo dugo da se snađemo i čestitke počnemo uzvraćati jednakom žestinom.
I tako je to bilo. Granate su za nekoliko godine prestale, nastala je ledena tišina. Dva Božića udaljila su se puno više od onih petnaest dana u kalendaru.
To je povijest. Nije na ponos i diku, više je jad i bijeda, ali je takva. Kakva je takva je, naša je, i ne možemo je minjati. Još se nije rodija taj koji će je prominiti. Ali će se valjda roditi jednom neki koji će prominiti budućnost.
Samo, taj se nije rodija u Zadru.
Sinoć je naš grad pogasio sve svitleće božićne ukrase u centru grada. Među njima i svitleći natpis Sretan Božić koji se prigodno proteže preko Kalelarge ispred prilaza našoj prvostolnici, ali, zavraga, isti taj pravac vodi i do pravoslavne crkve sv. Ilije, u kojoj je sinoć valjda bila svečana misa.

Meni to bilo baš glupo. I žalosno. I jadno.

Ja za inat nisam raskinila bor.
Meni ne smeta da se Isus rodi više puta. Ni kada se zove Hristos.
On mi ništa nije skrivija.

Photobucket


Ma, eto,dosta je bilo za ovaj put. Ovo je bilo nešto ka terapijsko laprdanje. Da zaboravin malo na svoju muku.
Daj Dalmatinki puno posla, moš je tako i ubit.

- 16:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #