Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 26.12.2007.
...
Izašao sam pred koji sat
unijeti hladnoće u srce
i provjetriti topao smrad blagdana.
Zaškripao preko parkirališta,
otključao auto,
povlačio kvaku...
Krckala su.
Popustila su.
Usisala prhku gomilicu na sjedalo.
…
Zen-metlicom zen-čistio naslage.
…
U nabreklom, podstavljenom muku,
Šuškanje metle odbijalo se o zgrade.
…
Ispod snijega, auto je posvema bio okovan čvrstim milimetrima.
Pokušao strugati, uzalud,
pokušao razbijati drškom - tek naprsline.
Prestao udarati trenutak prije nego ću
razbiti s ledom i staklo.
Poželio svim onim punoljetnim dušama koje su
usrdno molile za snijeg i led za Božić,
da im božićno zasniježi u dnevnoj sobi.
***
Hodajući kasnije u bijeloj, umnoj tišini,
prisjetih se gimnazijske zadaćnice naslova
"U bijeloj umnoj tišini snijega ja hodam i osjećam jalovu bol"
u kojoj sam balavio
o teturanju alkoholičara i oštrim ubodima pseće pišaline u bjelini i
sve nekim još bjesovima i
razmišljao
zašto profesorice materinjeg jezika zadaju takve naslove,
zašto brkaju afektaciju elokventnijih tinejdžera s umijećem izražavanja,
zašto ne potiču konkretnost, strukturiranost,
'teza-argument-zaključak', pa ma o čemu,
umjesto kvazipoetske ljigavoće i bespredmetnosti,
i zašto su svi tako ležerni što je ovaj narod, od vrha do dna, nepismen...
gore, neartikuliran…
…
U sablasnom parku, među zametenim spravama za igranje,
dva-tri tate vukla su nejač na saonicama.
Utaban, leden,
Ovakav je snijeg za dijete raj.
Da ga do besvijesti samo vuku
Pa i kad otopli i provire one
krpe travnatog blata po kojem ocu iskače žila na čelu
...
Preko ceste prelazio je još jedan
"par u ranim tridesetima u božićnom posjetu".
On naprijed, s rukama u džepovima, nešto napižđen,
Ona korak-dva iza,
našminkana, odjevena, s celofanski omotanim nečim u rukama.
Svaki put kada sam pogledao danas kroz prozor
- cijeli bogovetni dan, od jutra do večeri -
preko parkirališta je prelazio par u ranim ili srednjim tridesetima,
s djetetom ili djecom pride.
On uvijek naprijed, prazna lica, praznih ruku,
Ona uvijek iza, našminkana, s frizurom, odjevena, pažljiva preko bljuzgavice,
S darom u ruci.
Generička slika dvajspetog dvanaestog,
rođendana boga sunca Mitre.
...
Policajac u automobilu, na rubu križanja, posred zebre,
kvrcnuo sva četiri žmigavca i
stao tako na desetak minuta.
Automobili su ga uz muku obilazili, pokušavajući nazrijeti ide li što.
Stao čovjek da porazgovara na mobitel.
...
Na srednjem katu nebodera preko ceste,
neki je manijak preko cijelih prozora polijepio
hiljadu velikih žutih žarulja.
Žutilo je epileptično bljeskalo po cijelom susjedstvu.
...
Skupio sam snijega s jednog auta,
u toploj školjci dlana oblikovao kuglu i
zavitlao je u zgradu trgovačkog lanca koja mi je namigivala neonom.
Uvijek sam slabo vitlao.
...
Odškripao do stubišta,
Toptao,
Izudarao cipelama zid.
U veži se susreo s
buljavim očima vječno neprijaznog susjeda.
Blagdanski ga izignorirao.
...
Ušao u radijatorsku omaru,
sjeo,
protrljao mokru kosu,
zapalio cigaretu,
doživio flešbek.
želio sam iskreno tad da nas zatrpa, ušpilji u
mrak u kojem gori samo glazba iz radija i obrazi
ali snijeg, iako gust, gubio je od zamagljenog stakla,
na njemu se izdajnički topio
ponedjeljak, 24.12.2007.
Kasni popis želja
Deda,
ako još slušaš:
- Računalo koje bolje računa
- Elektroakustičnu gitaru
- Elektroakustični bas
- Set bubnjeva, garažu oko njega
- Nešto za snimanje s više kanala
- Neograničenu zalihu yerbe "Taragui"
- Gume "Sava" (4 kom.)
- Kočnice
- Brisače (2 prednja, 1 stražnji)
- Smisao
Njoj:
Sreću
Ostalima:
Spoznaju.
Krov nad glavom.
Jelo.
***
Badnjak kao s goblena.
Kakav kič...
četvrtak, 20.12.2007.
... prži kad je usijana...
subota, 15.12.2007.
1782
Uzduh je danas bio leden kao srce Valmontovo a
Ledine bijele kao svila visoko uz bedro Madame de Tourvel.
Danas,
Grad bje zaprašen kao vlasulja ancien regima.
nedjelja, 09.12.2007.
IV
I.
Izašao sam.
Iznio smeće.
Dok ga vitlam, primjećujem da kontejner dupkom kipi, uredno svezanim, nabreklim vrećicama
jednake veličine.
Zlatan prljavi rez prizora izvlači
asocijaciju na neki tamo fiktivan
kontejner iza klinike za plastičnu ili najobičniju kirurgiju,
napunjen barkodiranim omotima mesa
i izlučevina.
I pse koji ih, fiktivno, razvlače...
II.
Iza sljedećeg kontejnera naime vidim,
provlači se mali crni pas.
Oko vrata mu povodac, a
crvena plastična ručka poskakuje za njim po asfaltu.
Oteo se.
Svijet se guši u otpatcima.
Čovjek je maničnodepresivni parazit koji uživa u trošenju života i
žudi za sporom smrću.
Možda bi trebao imati povodac.
Nek' se i otme.
III.
Svaki put, obdan i obnoć, susretnem barem jednog.
Ovaj je bio star, imao je štap za hodanje zavinutog drška.
Jedva sam ga, u mraku iza nekog trećeg kontejnera i stabla, zamijetio.
Klečao je u blatu i skupljao
plastične i staklene boce koje su mu se rasule iz torbe.
IV.
Sanjao sam, ulijepljen i utučen danas popodne,
kako se na tratini ispred moje zgrade
odvija
dobra stara klasno-ideološka borba.
četvrtak, 06.12.2007.
Blurred
G2, G3 i ja
putujemo dugo i neobjašnjeno na drugu stranu kugle,
prolazimo mutnim aerodromskim hodnicima, vuku nas pomične stube.
Pričamo, smijemo se.
Stvarnost uokolo začudna je hladna udaljena zamućena
Uzbuđenje nadima se ispod kože od stranosti.
Mrlje prolaze, mijenjaju se vizure prenaglašenih detalja, oblijepljene nelogičnim značenjima
Mijenjamo letove u New Yorku, s nekoliko sati razmaka.
Iskoristit ćemo razmak, dogovaramo se, trčati da bismo vidjeli Kip Slobode.
Svijet je sažet, reduciran na najvažnije
dok do obale stižemo hodnicima, prljavo pleksiglasnim, beskrajno dugim pomičnim stubama koje se
Escherovski isprepliću
Primjećujem suptilnosive otpatke, posvuda, dok penjemo se - trčeći - stubama koje cure u suprotnom smjeru.
Izranjamo iz podzemlja, nalet svježeg zraka stiska mi udove,
Izlazim u fotografski manipuliranu kasnu jesen.
Shvaćam u tom trenutku da sam ostavio negdje fotoaparat.
G3 skida svoj teški Canon s vrata i daje mi ga: "Slikaj."
Dolazimo do kamene kejske ograde s koje puca pogled na zaljev i udaljeni Kip - posve omotan skelama i daskama.
Nesretni zbog neostvarenja, motamo se uokolo,
ispucavam fotografije bez obzira, slikam njih dvojicu.
Smijemo se kao davno.
U gužvi ljudi, odjednom, vidimo V., nakon dugo, možda i deset godina.
Skupljamo se oko nje, dvojica obigravaju, ispituju, dječački, a ona
Ona je odrasla poslovno kostimirana suzdržana
Odvraća, hladno se pozdravlja, diskretno me očima upućuje da je slijedim.
Okrećem se da im nešto kažem,
gledaju me a njihovi pogledi znače nešto što ne
razumijem, sliježem.
Vodi me kroz užurbane hodnike, stubišta, cijevi i
shvaćam da se nalazimo
opet u kompleksu, u užurbano prljavim, gotovo javnim hodnicima
bezličnog, generičkog aerodromskog hotela.
Slijedim je do sivih vrata sobe s brojem dvjesto i nešto
ona otključava magnetski vrata, ulazimo.
Nekoć je nešto između nas bilo, nešto uzbuđujuće aseksualno.
Ona pali svjetla, bljeskaju glasno fluorescentne cijevi i u treptanju
V. mi prilazi, pruža ruku i govori: "...
...
...
Izlazim u hitnji, trčim hodnicima koji su uznemirujuće prazni,
znam da kasnim na let,
da nikako,
nikako neću stići, a
Canon još je uvijek oko mojeg vrata, i znam da će dvojica
otići bez mene.
Trčim bezdašno ispražnjenim terminalima, nikoga
nema, i sve se zamućuje.
Uzlazi fokus u vis,
jasno izgovaram riječi:
"Učinili smo to jer ranije nismo.
Nismo možda trebali niti željeli, ali učinili smo to - samo zato jer smo mogli"
i režem naglo tim riječima grkljan
snu, i otvaram nabrekle oči, trzam se sporo
u znojnoj hladnoći
prijepodneva.
srijeda, 05.12.2007.
Vojni dramuljak u tri čina
(Posljednjoj ročničkoj generaciji)
***
Čin prvi: Narednik
(U uredu)
A: Gospodine naredniče, smijem li vam se obratiti?
B: Izvoli, vojniče.
A: Gospodine naredniče, volim vas.
B: Vojniče!
A: Gosp...
B: Vojniče, stani! Ovakve... Ovakve stvari neprilične su u vojsci... Taj, taj - homo, gej...
A: Gospodine naredniče, ja sam žena.
***
Čin drugi: Desetnik
(U menzi)
A: Što ima danas, desetniče?
B: Ovisi jeste li za ribu, vegetarijansko, makrobiotsko... Evo, krasan povrtni složenac s tofuom, za prste oblizati! Maloprije sam ga s vatre skinuo, dajte tanjur.
A: A imaš li možda gra..?
B: PSSSST! Znate da ne smijete tu riječ!
A: Ali stvarno mi se prijeo gr...
B: PSSST!
A: Ne volim ti ja te tufe, daj ako Boga znaš malo onog pravog, vojničk...
B: PSSST!!!
***
Čin treći: Razvodnik
(U pustom hodniku)
A: Razvodniče, šta je pobogu?
B (briše obraze): Ništa, gospodine. Oprostite. Ja... Ostavila me zaručnica jučer... Kaže - promijenilo se sve... Nismo više isti... Ne znam što ću sad... Ja... Sad sam opet sam... Ah! (zajeca)
A (čučne pored razvodnika, promrsi mu kose): Hajde, hajde, mir. U vojsci, razvodniče, nikad nisi sam! (poljubi ga u obraz).
nedjelja, 02.12.2007.
Uočavanje očitog
U klici buja već smrt i
početak uvijek je početak kraja.
Ima nešto konzistentno dualističko u
ljudskoj naravi što
nagoni čovjeka da se grčevito bori za vlastiti život i
da ga istovremeno uništava,
Da se ćuti najživljim
kada akcelerira svoj raspad,
kada kalja ono što je čisto,
kada satire ono što voli.
Bez antiteze, nepoznato mu je do i jedno iskustvo.
Čovjek apsolutno
ne podnosi apsolut.
***
Evolucijski, prosvjetiteljstvo je uranilo stoljećima.
***
Volio sam je kada sam je uzeo,
kad sam je prvi put pritisnuo o usne,
i svaki drugi,
Volio sam njezin okus,
Volio sam udisati iz nje,
Volim je i sad dok je gasim.
***
Nešto će nas jednoga dana doći glave.
Najvjerojatnije, bit će to smrt.
