srijeda, 26.09.2012.
Kad se sve zbroji i oduzme...
Pomalo sam ljuta na sebe. "Stojim" već godinama na mjestu. Filozofiram a ne djelujem. A ono što me plaši je činjenica da sa mnom nisu stale i moje godine. One idu. Pitam se, gdje li je motivacija?
Dok razmišljam da li da uopće pišem post i kako da sročim ovaj "nered" od misli u glavi u rečenice, pada mi na pamet da napišem kako mi se čini da sam više motivacije i poduzetnosti imala u vrtiću nego li sada. I, čini mi se to iznimno glupim. Da, bilo je tada (možda) na tom planu bolje, no i život je bio "mrvicu" jednostavniji, s manje briga i spoznaja o životu. Ali, čini mi se da sam samo tada ja... djelovala. I to me užasava. Odlaskom u školu postalo je teže. Kompleksnije društvene situacije, prva natjecanja i veća uspoređivanja, težnja za pripadnošću nekoj skupini, dokazivanja... A ja kao da stojim između svega i vapajno vičem -volite me-. Ne da bi se isticala, ne da bi bila popularna, nego da bi bila prihvaćena. Kao da sam odrasla bez roditelja, obitelji, prijatelja, izolirana u nekom svijetu u kojem me nitko ne primjećuje i ne voli. I... pišem ja drugima zadaće, tuđe probleme doživljavam kao svoje i uprem sve svoje snage da pomognem, uvijek sam na raspolaganju... Ma jok! Eno me, ja još uvijek vapim, ali ovaj put, uistinu sama.
I, ide to nekako, živim dan po dan, ne plačem i ne cvilim u onolikoj mjeri koja bi se iz ovih riječi mogla isčitati. Ali, stojim. Život stoji, fax stoji, ljubav stoji, buduće zanimanje, obitelj, djeca...sve dovraga stoji!
U proteklih šest godina troje ljudi postavilo mi je jedno pitanje, u pokušaju da potaknu moju motivaciju. "Da vam netko da čarobni štapić, što bi ste učinili u svom životu?" Prvi i drugi put muljala sam nekakvu klasiku... završila bi fax, zaposlila se, voljela bih imati djecu, bla, bla, bla... Treći put pitanje je postavio čovjek za kojeg smatram da me uistinu razumije (ili barem jako dobro "prodaje spiku") i njemu sam iskreno odgovorila da ne znam. Prvo što mi je palo na pamet je, naravno, bilo to da ne želim instant rješenje u obliku čarobnog štapića (jer, što bi bilo jednostavno kad se može zakomplicirati). Nešto kasnije sam mu odgovorila da imam i želje i snove (za razliku od prijašnjih par godina), ali da jednostavno nemam ni ideje ni motivacije da se potrudim i bar nešto od toga ostvarim ili krenem u realizaciju s tim. Iskreno, od NJEGA sam očekivala neki mudar savjet ili dobro zakamuflirani tipični "motivacijski" govor, no, samo me je sjetno pogledao. Ovo nije bio naš prvi razgovor, znao je sve moje probleme i... ništa.
A snovi?
Uistinu želim završiti taj fax. Možda se ne želim baviti time, no, želim imati znanje iz toga. Nažalost, životne prilike promijenile su moj pogled na život i shvatila sam koliko je važno to znati i koliko želim baratati tim znanjem.
Želim upoznati muškarca kojeg ću voljeti i koji će voljeti mene. Za razliku od prije, ne sanjam princa, nego onog s kojim ću moći razgovarati, razumjeti se, koji će imati poglede na život slične mojima.
Želim djecu, najviše dvoje. Čini mi se da u meni ima toliko ljubavi za ta nerođena bića i da bi mi najveći neuspjeh u životu bio taj da ne dobijem priliku njima pružiti sve što je godinama u meni za njih nastajalo.
I... želim kuhati! Ništa me ne može toliko zanesti kao prelistavanje tisuće recepata koje smo mama i ja tijekom godina skupile i želja da svako jelo napravim zamamnim. Želim raditi kolače koji imaju dušu, a ne one tipične, sa slastičarskim, bezličnim kremama koji se rade za blagdane na tone. Želim "popraviti" sva ona variva koja čak ni ja kao dijete (pa ni sad) nisam voljela i napravit od njih poželjna jela. Želim znati o kuhanju toliko da mogu i sama nešto izmisliti.
Samo, kako naći motivaciju?
- 17:37 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.09.2012.
U krugu...
...između posramljenosti zbog vlastite gluposti i rijetkih trenutaka sreće zbog maštanja...
Dakle, kad je vrijeme da prestanemo s glupostima???
Prošli post napisan je perfidno, negdje u rečenicama prikrila sam stvarnost. Neugodno mi je zbog toga, ali... još mi je neugodnije zbog istine. No, tako stvari stoje...
Sve je zapravo iznimno jednostavno, no u isti mah iznimno komplicirano, jer tako mora biti, što zbog moje naravi (ili horoskopskog znaka), što zbog moje inteligencije (rekoše mi jednom da je i to uzrok mojih beskrajnih analiziranja i kompliciranja), što zbog moje hipersenzibilnosti... Kako god da bilo, nekad je iznimno teško nositi se s tim.
Nakon višegodišnje veze, ružnog kraja, iznimno bolnih posljedica, oporavljala sam se par godina. Za muškarce nisam htjela ni čuti. Sve sam ih uspoređivala s njim, no, ne po dobru, nego po lošem. Istini za volju, to ni po čemu nije bio netko tko bi mi odgovarao, no, bio je u mom životu 6 godina i svi (skupa sa mnom) su smatrali da je to TO.
Trebale su mi tri godine da ponovno naučim hodati. To nije bio samo pakao na ljubavnom teritoriju, bio je apsolutni krah. A strah od suočavanja sa svime bio je naprosto neizdržljiv.
Veliku ulogu u ponovnom dizanju, na moje veliko čudo, odigrao je...muškarac. Ali, ne kao prijatelj niti kao ljubavnik, jednostavno kao podrška, kao učitelj.
Stresla sam prašinu sa sebe i konačno, sitnim koracima, opet krenula u svijet.
Rujan 2011. godine
Ne očekujem ništa, ničemu se ni ne nadam. Nisam zaljubljena, ali sam donekle zadovoljna s trenutačnom situacijom.
S prijateljicom trošim poslijepodnevne sate jedne subote. Nju muče ispiti, a mene malo muči sram što me isto to ne muči. Moj fax još čeka da mu se vratim. Dolazimo tamo i prvo što ugledam je ON. ON, niti lijep, niti ružan, iznimno visok, intrigantan, snažan....meni prekrasan, baš onakav kakav je. Prvi put u životu, kao kakva klinka, zaljubljujem se na prvi pogled.
Rujan 2012. godine
ON
Ne poznajem ga.
Znam kako se zove, čime se bavi, gdje radi...
Oženjen je.
U meni se svađaju savjest, racionalnost i luda zaljubljenost.
Viđam ga gotovo svaki dan. Svaki dan pogleda u mene, no, nikada nije ništa pokušao. Sudeći po svemu, nikada ni neće.
I, što sad da radim? Kako da pustim, kako da odustanem, kad mi srce svaki put iskoči iz grudi kada ga vidim?
A što bi učinila sa savjesti? Ne bi mogla biti ljubavnica, a niti razarati obitelj...
Čemu na kraju krajeva sva ta pitanja kad... kad se ništa nije i kad se ništa niti neće dogoditi...
Zapravo, kako shvatiti da oni koje nam srce izabere nisu nužno i oni koje će nam ući u život?
- 15:07 -
srijeda, 12.09.2012.
Još jedna jesen...
Da, da, još jedna jesen.... Što li je to ostalo u meni, iz osnovnoškolskih dana, kada sam na početku svake školske godine pisala kako sam provela ljeto, da i dan danas navuće potrebu za pisanjem osjetim upravo početkom rujna?
Valjda se u mene uvuće neki strah, čežnja, melankolija, sve ono što jesen donosi sa sobom, pa žudeći za zagrljajem utjehe vratim se ovamo da bi svoje misli pretvorila u riječi i slova. No, dok ovdje tražim tu utjehu, istovremeno sam ljuta što to baš ovdje tražim. Godinama postoji ovaj blog, godinama se vraćam, pišem i brišem te postove i maštam o (davno) izgubljenim romantičnim danima kada papir i olovka nisu bili tako mrski pojmovi našim prstima. Bacim pogled na desetke starih razglednica i nekolicinu pisama (ne brojeći one iz obiteljske baštine) koje sam u djetinjstvu primila i uhvati me nostalgija. Izvučem stare dnevnike, papiriće s pjesmama i pitam se... Zašto blog? Što se to dogodilo s ljudima da su nekoć svoju intimu čuvali ispod jastuka, a danas, uz sva sredstva komunikacije koja nam omogućuju da brže i lakše budemo jedni s drugima u kontaktu, ljudi (pa i ja) imaju potrebu da nešto javno napišu i da im komentarom ili "lajkom" u što većem broju to bude "odobreno". Povećana kreativnost? Ne, rekla bih da je usamljenost i nedostatak samopouzdanja...
Dobro, priznala sam! Usamljena sam. Često se pitam zašto je tome tako, smatram da imam sve one karakterne osobine koje se kobajage cijene, poštena sam, iskrena, brižna, voljna svakome pomoći, saslušati ga itd. No, često se moje vrline okrenu protiv mene. Opet se pitam zašto? Onda tražim odgovor na najglupljim mogućim mjestima.... mora da nisam dovoljno lijepa, predebela sam, možda je u pitanju kriva boja kose, možda mi je odjeća dosadna (ili su upitanju neaktualne marke), možda slušam krivu glazbu (a i ne znam koji je najaktualniji hit, pjevač, grupa i da li se ti termini uopće više koriste), možda sam jednostavno ubibože dosadna?! Kako god da bilo, neću danas tražiti odgovor, ionako ovaj post nije trebao bito o tome...
Dakle, još jedna jesen... Ali, nije to ista ona jesen koje sam se do sada užasavala. Volim ovu jesen. Prvi put volim jesen. Uvukao se u moja predjesenska jutra, nešto malo prije 7 sati i dao mi razlog da zavolim jesen, rana ustajanja, njegov topli pogled.... Već dugo se pitam, kako je moguće da se u ovim godinama zaljubim kao desetogodišnja djevojčica. I iako si lako mogu odgovoriti da za zaljubljenost nikad nije kasno, pogotovo zato što, ruku na srce, nemam baš ni puno godina, opet ne razumijem. Toliko sam realna i nesklona maštanju, čak ni njega ne mogu uvstiti u svoj "savršeni dan, razgovor, događaj"... a opet, kad pogledam te oči, to lice i te snažne ruke, vidim u njemu...sebe. Možda bi bolje bilo reći da pored njega vidim sebe, da ne ispadne da sam zaljubljena u sebe, no... osjećam toliku privrženost njemu, toliko me nešto snažno i toplo privlači da je premalo reći da se samo vidim pored njega. Pronaći ću izgovor u Platonu: "Kada se pronađu i opet sastave dvije razdvojene polovice duše, u trenutku se izgube u začuđujućem osjećaju iznenadne duboke ljubavi i bliskosti, i više se ni na tren ne odvajaju jedna od druge."
Da, to su snovi, to je mašta... Meni tako strano, a opet tako blisko. Probala sam ja bol, nevjerojatnu i na mahove neizdržljivu, i ogromna razočaranja... Ne zanosi me on toliko da bi mu poklanjala svaki svoj tren, svaku svoju misao, ali mi svako jutro nešto prije 7 sati daruje sunce i sreću. Za to sam mu zahvalna i s time me nikad neće razočarati.
Uostalom, a što je život uistinu, nego par trenutaka beskrajne sreće?
- 15:29 -
